Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1386/17 (S. R.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1386/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1386/17, rješavajući apelaciju Stoje Radojičić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštena apelacija koje je podnijela Stoja Radojičić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 022264 15 Rev od 23. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stoja Radojičić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Nevesinja, koju zastupa Maja Škoro advokat iz Mostara, podnijela je 10. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 022264 15 Rev od 23. februara 2017. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi se da je ništav Ugovor o kupoprodaji stana u Konjicu koji su 2000. godine zaključili tuženi Dioničko društvo za osiguranje “Bosna” Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i H.F. (u daljnjem tekstu: drugotužena), te da je drugotužena dužna trpjeti da se na osnovu presude u zemljišnim knjigama ureda Općinskog suda u Konjicu briše uknjižba i uspostavi ranije zemljišno-knjižno stanje, te da se tuženi obavežu da apelantici naknade troškove parničnog postupka.
2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je apelantica od „Konfekcije Konjic“ dobila na korištenje predmetni stan 1992. godine u zgradi koja je bila u završnoj fazi, ali da se u stan nije uselila pošto je 1993. godine napustila Konjic zbog ratnih dejstava. Vrhovni sud je, također naveo da je apelantica podnosila zahtjev za povrat stana 1998. godine, koji je pravomoćnim rješenjem Općine Konjic odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je naveo da se apelantica obraćala Ministarstvu građenja, prostornog uređenja o zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona sa zahtjevom za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor u o korištenju stana, te da je rješenjem navedenog Ministarstva od 15. novembra 2006. godine (koje je postalo pravomoćno 30. novembra 2007. godine) određena za nosioca stanarskog prava, ali da nakon toga nije zaključila ugovor o kupoprodaji stana sa nadležnim organom. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je predmetni stan, u međuvremenu, prodan prvotuženom i nakon toga dodijeljen njegovoj uposlenici – drugotuženoj, koja je sa DJL “Konjic-Stan” zaključila Ugovor o korištenju stana, a potom i ugovor o kupoprodaji stana i uknjižila se kao vlasnik predmetnog stana sa 1/1 dijela. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da apelantica u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima nije bila nosilac stanarskog prava, jer je to svojstvo mogla steći tek zakonitim useljenjem u stan. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je Odredbom člana IV Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređenju prodaje stanova (u daljnjem tekstu: Odluka) propisano da se zahtjev za kupovinu stana na kojem je stečeno stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine podnosi u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Odluke (16. juli 2002. godine), a da apelantica u sporni stan nije zakonito uselila i stekla svojstvo nosioca stanarskog prava do navedenog datuma jer je rješenje kojim joj je priznato stanarsko doneseno 2006. godine, tj. u vrijeme kada se više nisu mogla sticati stanarska prava. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da apelantica neosnovano smatra da se u konkretnom slučaju imale primijeniti relevantne odredbe pomenute Odluke, iz razloga što se te odredbe odnose na osobe koje se nalaze u posjedu stana, odnosno koje stan koriste u času stupanja na snagu te odluke, a to u ovom predmetu očito nije slučaj u odnosu na apelanticu, jer je nesporno da se u predmetnom stanu nalazi drugotužena. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da nema mjesta ni primjeni odredaba člana 46b. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kojim je propisano da osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenje ugovora. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, ova odredba omogućava osobama koje su u posjedu stana da zaključe ugovor o korištenju stana i podnesu zahtjev za kupnju stana, što podrazumijeva okolnost da se nalaze u posjedu stana. Na koncu, Vrhovni sud je zaključio da kod činjenice da je predmetni stan rješenjem dodijeljen na trajno korištenje drugotuženoj koja zaključila Ugovor o korištenju stana sa DJL “Konjic-Stan” Konjic u skladu sa članom 26. Zakona o stambenim odnosima, u koji stan je uselila, a potom, na osnovu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zaključila Ugovor o kupoprodaji, slijedi da navedeni ugovor nije u suprotnosti sa prinudnim propisima što bi opravdalo njegovu ništavost u smislu odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan. Apelacioni navodi
3. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u osporenoj odluci pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica smatra da su se u konkretnom slučaju imale primijeniti relevantne odredbe Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređenju prodaje stanova, a koje, prema apelantičinom mišljenju, omogućavaju osobama koje nisu uselile u stanove u izgradnji da na takvim stanovima steknu stanarsko pravo i po osnovu ugovora i kupovini stana postanu vlasnici. Apelantica, također, smatra da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je drugotužena zaključila sa DJL “Konjic-Stan” Konjic ništav, odnosno protivan prinudnim propisima. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelantica pozvala, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja identične navode koje je isticala ranije u postupku pred Vrhovnim sudom, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud u svojoj odluci po reviziji, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman