Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3080/17 (M.I. i R.T.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3080/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3080/17, rješavajući apelacije M. I. i R. T. na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
M. I. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 Ps 024723 13 Rev od 9. maja 2017. godine i R. T. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 032810 16 Rev od 22. juna 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3080/17
1. M. I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Damir Raguž, advokat iz Mostara, podnio je 19. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 024723 13 Rev od 9. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant i prvotuženi „Pavo“ d.o.o. Široki Brijeg su na ime Ugovora o kratkoročnom revolving kreditu od 22. oktobra 2009. godine obavezani solidarno isplatiti tužitelju (NLB Tuzlanska Banka d.d. Tuzla) dug u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju osporene konačne odluke je navedeno, između ostalog, da je tokom provedenog postupka utvrđeno da su tužitelj, kao davalac kredita i prvotuženi, kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kratkoročnom revolving kreditu, a da je apelant predao tužitelju bjanko mjenicu i da je 22. oktobra 2009. godine dao mjeničnu izjavu kojom je ovlastio tužitelja da u slučaju neispunjenja obaveza prvotuženog po navedenom ugovoru može popuniti mjenicu do iznosa ukupnog duga, te se saglasio da se na osnovu izdate mjenice tužitelj može naplatiti sa svih štednih i drugih računa koje ima otvorene kod banaka. Dalje, Vrhovni sud je naveo da prvotuženi nije uredno vraćao kredit, nakon čega je tužitelj 15. novembra 2010. godine otkazao ugovor, da bi 13. juna 2011. godine tužitelj protestirao mjenicu izdatu od strane apelanta. Imajući u vidu da je tužba podnesena na osnovu izdate bjanko mjenice, kao i da apelant nije dokazao da je mjenicu isplatio, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi, pravilnom primjenom odredaba čl. 3, 7, 11. i 42. Zakona o mjenici, obavezali apelanta da isplati tužitelju mjenični dug. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da mjenica stvara samostalan mjenično pravni odnos između tužitelja i apelanta, nezavisno od činjenice da apelant nije potpisnik ugovora o kreditu.
AP-3802/17
3. R. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Damir Raguž, advokat iz Mostara, podnio je 8. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 032810 16 Rev od 22. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (Banka Srpske a.d. Banjaluka) na ime duga isplati određeni novčani iznos.
4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je apelant, kao fizičko lice u svojstvu avaliste (jemca) potpisao bjanko mjenicu, te da je istu bjanko mjenicu potpisao i kao direktor preduzeća „Neimarstvo“ a.d. Trebinje, koje je glavni mjenični dužnik. Vrhovni sud je naveo da je tužitelj ovlašten da aktivira tu mjenicu ukoliko se ne naplati od glavnog dužnika. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo sadržano u odredbama Zakona o mjenici koji je lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je tužitelj aktivirao mjenicu koju je apelant potpisao kao avalista, a ne kao direktor preduzeća. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da dug na koji se apelant obavezao potpisivanjem bjanko mjenice, predstavlja njegov vlastiti dug i nije dug koji zavisi od ispunjenja obaveze iz osnovnog posla, niti je obaveza iz mjenice zavisna od obaveze iz osnovnog posla, već je to samostalna obaveza koju tužitelj, kao remitent može uvijek aktivirati. Vrhovni sud je istakao da se mjenica temelji na principima pismenosti, strogosti i formalnosti, a da je u konkretnom slučaju na tužitelju izbor na koji način i iz kojeg sredstva osiguranja će naplatiti potraživanje. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da apelant tokom postupka nije dokazao da je tužiteljica zloupotrijebila spornu mjenicu, niti da je on bio u zabludi kada je kao avalista istu potpisao. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da u skladu sa odredbama člana 80. stav 1. Zakona o mjenici mjenično pravni zahtjevi zastarijevaju u roku od tri godine od dospjelosti. Vrhovni sud je naveo da rok zastarjelosti protiv avaliste zavisi od toga za koga je on jemčio, pa ako je aval dat za glavnog mjeničnog dužnika, a što je slučaj u predmetnoj pravnoj stvari, rok zastarjelosti za avalistu iznosi tri godine, te su pravilno nižestepeni sudovi odbili apelantov prigovor da je mjenično potraživanje zastarjelo. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da nije osnovan apelantov prigovor da je tužitelj svoje pravo mogao ostvariti samo mandatnom tužbom, iz razloga što je na osnovu mjenice, kao vjerodostojne isprave pokrenut izvršni postupak, te doneseno rješenje o izvršenju, koje ima isto dejstvo kao platni nalog izdat na osnovu mandatne tužbe, a kako je apelant podnio prigovor protiv rješenja o izvršenju, proveden je parnični postupak u kome su donesene nižestepene presude.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-3080/17 i AP-3802/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3080/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da je trebalo primijeniti relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, a ne odredbe Zakona o mjenici. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnim slučajevima proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, u svim apelacijama, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. S obzirom na činjenice konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Vrhovni sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali dovoljno jasne i detaljne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu AP 5078/16, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 5078/16 od 15. februara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman