Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2822/17 (DJL "Kartonka Hasančić" Maglaj)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2822/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2822/17, rješavajući apelaciju DJL "Kartonka Hasančić", na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela DJL "Kartonka Hasančić" protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Ip 024132 17 Pž od 26. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. DJL "Kartonka Hasančić" Maglaj (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupaju Mustafa Cerovac i Damir Cerovac, advokati iz Tešnja, podnio je 6. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Ip 024132 17 Pž od 26. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 Ip 024132 10 Ip od 11. maja 2017. godine kojim je odbijen apelantov prigovor podnesen protiv Rješenja Općinskog suda o obustavi izvršnog postupka od 20. januara 2017. godine.
2. U obrazloženju osporenog rješenja je navedeno, između ostalog, da je 15. marta 2011. godine na osnovu izvršne isprave Presude Općinskog suda od 21. juna 2000. godine doneseno rješenje o izvršenju od 15. marta 2011. godine, protiv izvršenika „Bosna-koka“ d.j.o. Domaljevac. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da o postajanju stranačke sposobnosti sud vodi računa po službenoj dužnosti, pa je shodno tome 19. septembra 2016. godine od Registra društava suda zatražio dostavu podataka da li je izvršenik, kao pravna osoba upisana u sudski registar pravnih subjekata. Općinski sud je naveo da je Dopisom od 22. septembra 2016. godine obaviješten da je nakon okončanog stečajnog postupka koji se vodio pod brojem 25 0 St 031887 13 St od 6. februara 2013. godine, Rješenjem od 6. marta 2013. godine izvršenik brisan iz registra suda. Općinski sud je naveo da je izvršni postupak moguće voditi samo ako postoje obje stranke. S obzirom da u konkretnom slučaju izvršenik više ne postoji, niti ima pravnog sljednika, Općinski sud je konstatovao da predmetni izvršni postupak nije moguće voditi bez postojanja jedne od stranaka. Općinski sud je naveo da nije osnovan apelantov prigovor da brisanjem izvršenika iz sudskog registra sva prava i obaveze prelaze na osnivača, iz razloga što zaključenjem stečajnog postupka, prava i obaveze ne prelaze na osnivača tog lica, niti to proizilazi iz rješenja o zaključenju stečajnog postupka. Razmatrajući apelantove žalbene navode, Kantonalni sud je ukazao da je pravilno Općinski sud obrazložio razloge obustave izvršnog postupka i pravilno primijenio odredbe člana 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku, a u vezi sa odredbama čl. 357. do 359. Zakona o privrednim društvima. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da se odredbama člana 30. Zakona o privrednim društvima propisuju samo prava prokuriste u vezi sa posebnim ovlašćenjima i nastupanja kod sklapanja ugovora, zbog čega se apelant pogrešno poziva na ovu zakonsku odredbu. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi (odredbe Zakona o izvršnom postupku i Zakona o privrednim društvima).
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. S obzirom na činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali dovoljno jasne i detaljne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da su navedene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o izvršnom postupku, niti relevantnih odredaba Zakona o privrednim društvima. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman