Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5195/15 (A. M.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ne bis in idem
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5195/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. listopada 2017. u predmetu broj AP-5195/15, rješavajući apelaciju Aleksandra Marjanovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) i članka 57. stavak (2) točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Marjanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 K 017707 15 Kvlz od 30. srpnja 2017. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 K 017707 15 Kž od 7.

travnja 2015. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 K 017707 14 K od 19. rujna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Marjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Milan Romanić, odvjetnik iz Banja Luke, podnio je 23. studenog 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 K 017707 15 Kvlz od 30. srpnja 2017. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 K 017707 15 Kž od 7. travnja 2015. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 K 017707 14 K od 19. rujna 2014. godine Uvodne napomene – prekršajni postupak protiv apelanta

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 73 0 Pr 015955 13 Pr od 20. svibnja 2014. godine, apelant je oglašen odgovornim zato što je „…1.) 23. prosinca 2012. godine, oko 3,30 sati na regionalnom putu Kneževo- Banja Luka u mjestu Bokani, opština Kneževo, u blizini ugostiteljskog objekta ,,Estrada“ upravljao PMV marke „Subaru Justy“, (…) iako je navedenom vozilu istekla važnost prometne dozvole (…), čime je počinio prekršaj iz članka 211. stavak 1. i 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama BiH,(…).

2.) Izvršenim vještačenjem alkohola u krvi u Jedinici za forenziku-kriminalističko tehničkom centru MUP RS kod okrivljenog (…) je utvrđeno prisustvo alkohola u količini od 1,59 g/kg, čime je počinio prekršaj iz članka 174. stavak 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini…“.

3. Za počinjenje navedenih prekršaja Osnovni sud apelantu je izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 150,00 KM i odredio da se navedena novčana neće izvršiti ukoliko apelant u ostavljenom roku ne učini isti ili teži prekršaj. Također, apelantu je izrečena i jedinstvena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od tri mjeseca te su mu određena dva kaznena boda.

4. Osim toga, navedenim rješenjem obustavljen je prekršajni postupak protiv apelanta zato što je:

„…23. prosinca 2012. godine, oko 03,30 časova, na regionalnom putu Kneževo- Banja Luka u mjestu Bokani, općina Kneževo, u blizini ugostiteljskog objekta „Estrada" upravljao PMV marke „Subaru Justy“, (…) a prilikom mimoilaženja ostvario kontakt sa prednjim dijelom vozila sa vozilom kojim je upravljao D.M, koji je upravljao zaprežnim kolima, tako što se kretao po kolovozu pored zaprežnog vozila, sa lijeve strane istog, iz pravca Banjaluke prema Knežev, čime bi počinio prekršaj iz članka 55. stavak 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini….“.

5. U obrazloženju rješenja u ovome dijelu, Osnovni sud je naveo da je na ročištu održanom 20. svibnja 2014. godine, predstavnik ovlaštenog organa izjavio da odustaje od zahtjeva protiv apelanta koji se odnosi na prekršaj iz članka 55. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini iz razloga što je protiv apelanta podignuta optužnica zbog kaznenog djela ugrožavanje javnog prometa a odnosi se na isti događaj.

Osporene presude donesene u kaznenom postupku protiv apelanata

6. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 K 017707 14 K od 19. rujna 2014. godine, apelant je oglašen krivim da je:

„…23. prosinca 2012. godine, oko 03.30 sati, u mjestu Bokani, opština Kneževo, upravljao putničkim motornim vozilom „Subaru Justy“, (…), u stanju srednjeg pijanstva od 1,98 promila alkohola u krvi, zbog smanjenih psihomotornih sposobnosti te otežanog zapažanja i shvaćanja saobraćajne situacije, a suprotno članku 174. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 6 od 31. siječnja 2006. godine), svjestan mogućnosti ugrožavanja prometa zbog pijanstva, pristao na ugrožavanje prometa i nastupanje posljedica, svojim vozilom prešao na traku rezerviranu za promet iz suprotnog smjera u širini od 0,5 m, suprotno članku 55. stavak 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH, a koji obvezuje vozača da sa svoje lijeve strane ostavi dovoljno rastojanja između vozila sa kojim se mimoilazi, a po potrebi i da vozilo pomjeri prema desnoj ivici kolovoza, te prednjim lijevim dijelom vozila udario u zaprežno vozilo koje je stajalo u mjestu, a koje je bilo neosvijetljeno, i pritom udario u pješaka D.M. koji je stajao uz zaprežno vozilo, uslijed čega je kod istog nastupila teška tjelesna povreda izražena u vidu prelama kostiju lijeve potkoljenice i kostiju lijeve natkoljenice, nagnječno razdernu ranu čeono tjemenog predjela glave sa nagnječenjem grudnog koša, čime je počinio kazneno djelo ugrožavanje javnog prometa iz članka 410. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS)…“.

7. Za počinjenje navedenog kaznenog djela Osnovni sud je apelantu izrekao uvjetnu osudu kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određuje da se navedena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo, te mu je izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od šest mjeseci.

8. Presudom Okružnog suda broj 73 0 K 017707 15 Kž od 7. travnja 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da iz cjelokupnog sadržaja žalbe proizlazi da je izjavljena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene KZ RS i odluke o kaznenoj sankciji sa prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se apelantu izrekne oslobađajuća presuda jer nije dokazano da je počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret ili da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. U svezi sa navedenim žalbenim tvrdnjama, Okružni sud je zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija te da tom presudom nije povrijeđen KZ RS na štetu apelanta.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 73 0 K 017707 15 Kvlz od 30. srpnja 2017. godine apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijen je kao neutemeljen.

10. U obrazloženju presude, u svezi sa apelantovim tvrdnjama kojima je ukazivao da je za isti događaj već kažnjen u prekršajnom postupku, Vrhovni sud je istakao da povrede kaznenog zakona, kao uvjet za podnošenje ovog vanrednog pravnog lijeka u smislu odredbe članka 350. stavak 1. točka a) Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) nisu bile iznesene u žalbi na prvostupanjsku presudu, niti se u zahtjevu ukazuje da su te povrede učinjene u žalbenom postupku, zbog čega u tome dijelu nisu ispunjeni uvjeti za razmatranje apelantovog zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Naime, i u uvodnom dijelu apelantove žalbe koja je izjavljena protiv prvostupanjske presude navedeno je da se žalba ulaže iz svih žalbenih razloga , ali iz njegovog obrazloženja i danih argumenata popuno jasno proizlazi da se izneseni prigovori, isključivo odnose na osporavanje pravilnosti činjenične osnove pobijane presude u dijelu zaključka o uzročnoj vezi između radnji apelanta i nastale posljedice predmetne prometne nezgode.

Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo da ne bude suđen ili kažnjen dva puta povodom istog predmeta iz članka 7. Protokola broj 4. uz Europsku konvenciju. Apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede načela ne bis in idem obzirom da je isto djelo bilo predmet prekršajnog i kaznenog postupka protiv njega i da to djelo proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su bitno iste. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava i ukine osporene presude redovitih sudova.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo da ne bude suđen ili kažnjen dva puta povodom istog predmeta. Povredu navedenih prava apelant nalazi u povredi načela ne bis in idem obzirom da je isto djelo bilo predmet prekršajnog i kaznenog postupka. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da apelant tijekom prvostupanjskog postupka pred Osnovnim sudom i u žalbi pred Okružnim sudom nije ukazivao na povredu kaznenog zakona iz članka 312. točka v) KZ RS, niti je ukazivao na činjenicu da je kažnjavan u ranijem prekršajnom postupku za pojedine radnje koje proizlaze iz istog događaja, iako je u oba postupka imao branioca, pa se o tom prigovoru ti sudovi nisu ni mogli ni izjasniti. Zbog toga je i Vrhovni sud ukazujući na odredbu članka 350. stavak 2. točka b) ZKP RS iz koje proizlazi da zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti ako povrede nisu bile iznesene u žalbi na prvostupanjsku presudu, zaključio da u tom dijelu nisu ispunjeni uvjeti za razmatranje apelantovog zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka broj AP-476/04 od 17. prosinca 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom isticati u postupku pred Ustavnim sudom.

15. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava iz članka 7. Protokola broj 4. uz Europsku konvenciju, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju navedenih prava, očigledno (prima facie) neutemeljeni.

16. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5195/15 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio