Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3146/17 (M.K., E. T., Z. M., N. T. i E. H.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3146/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3146/17, rješavajući apelacije M. K. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
M. K. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 I 004359 17 Rev od 20. aprila 2017. godine i Edib Tučić, Zagorka Mirković, Nevzet Tučić i Esma Hodžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 047683 16 Rev od 16. maja 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3146/17
1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Ozrenka Jakšić advokat iz Zvornika, podnio je 21. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 I 004359 17 Rev od 20. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju Mikrokreditnoj fondaciji „Lok“ Sarajevo na ime duga isplati iznos od 8.123,65 KM uvećan za zakonske zatezne kamate, te da mu naknadi troškove postupka.
2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, najprije, naveo da je tužitelj izjavio reviziju pozivom na odredbu člana 237. stav 3. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ukazujući da je o spornom pitanju koje se odnosi na mjenično pravni odnos i ugovor o jemstvu revizioni sud već zauzeo stav u svojim odlukama broj: 61 OPs 003346 11 Rev od 19. marta 2013. godine i broj: 61 OPs 000286 12 Rev od 3. decembra 2013. godine, ali da se odluka drugostepenog suda u predmetnom sporu ne podudara sa shvatanjem izraženim u navedenim odlukama. Po ocjeni Vrhovnog suda, radi obezbjeđenja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, reviziju tužitelja treba dozvoliti. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je tužitelj, kao davalac, sa S.R., kao korisnikom, zaključio ugovor o kreditu i da je apelant, kao mjenični jemac, potpisao bjanko mjenicu i mjeničnu izjavu kojom daje ovlaštenje tužitelju da popuni bjanko mjenicu čiji je potpisnik, a koja je izdata u svrhu garancije po kreditu. Vrhovni sud je, također, naveo da apelant nije osporavao da je on potpisnik na mjenici i mjeničnom ovlaštenju, s tim da je isticao da je bio u zabludi jer je smatrao da je korisnik kredita D.B. i da je on mjenični jemac za iznos od 5.000,00 KM. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 18. stav 2. Zakona o mjenici, kojim je propisano da, ako je mjenica, koja je u vrijeme izdavanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu "povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imaocu mjenice, osim ako ju je stekao zlonamjerno, ili ako je pri sticanju mjenice postupio s krajnjom nepažnjom". Vrhovni sud je istakao da je bjanko mjenica ona mjenica koja u trenutku izdavanja ne sadrži sve obavezne – bitne sastojke, a postaje mjenicom tek kada ovlaštena osoba ispuni mjenični sadržaj, a da valjano izdavanje bjanko mjenice pretpostavlja davanje ovlaštenja primaocu mjenice od njenog izdavaoca da obavezne sastojke može naknadno upisati. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da prilikom izdavanja bjanko mjenice, bitno je postojanje namjere izdavaoca da obavezne sastojke naknadno popuni remitent u skladu sa ovlaštenjima koje mu u on u tom trenutku daje, dok prilikom zaključivanja takvih ugovora, korisnik kredita predaje banci mjenicu trasiranu na sebe, i time kao glavni dužnik, preuzima obavezu da, prema potrebi, isplati mjenicu, pri čemu na ovaj način može postupiti i treće lice koje nije korisnik kredita, već garant vraćanja kredita. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da mjenična izjava koju je dao apelant ne predstavlja ugovor o jemstvu koji je prema svojim karakteristikama dvostrani pravni posao, već jednostranu izjavu volje kojom se ustanovljava njegova obaveza iz mjenice i ovlašćuje mjenični vjerovnik da mjenicu naplati na njegov teret kao avaliste, a cijeneći obim odgovornosti avaliste, u konkretnom slučaju se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može govoriti o supsidijarnom jemstvu iz razloga što primjena navedenog instituta podrazumijeva zaključenje ugovora o jemstvu, a koji u konkretnom slučaju nije zaključen. Vrhovni sud je istakao da je članom
997. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovorom o jemstvu, jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, ako ovaj to ne učini, a prema članu 998. ZOO ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno. Prema stavu Vrhovnog suda, nesporno je da apelant nije potpisnik ugovora o kreditu, niti posebnog ugovora o jemstvu, ali da jeste potpisao mjeničnu izjavu kao avalista za izdatu bjanko mjenicu u svrhu osiguranja spornog ugovora o kreditu, pa odgovornost apelanta proizlazi iz njegove obaveze kao mjeničnog dužnika koji je preuzeo obavezu da namiri potraživanje tužitelja, ukoliko to ne učini korisnik kredita za koga je on, izdatom mjenicom, garantovao.
AP-3236/17
3. Edib Tučić, Zagorka Mirković, Nevzet Tučić i Esma Hodžić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. iz Tuzle, podnijeli su 28. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 I 047683 16 Rev od 16. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelanti su obavezani da tužitelju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Mostar solidarno na osnovu duga isplate iznos od 19.303,45 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.
4. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je tužitelj, kao kreditor, 2002. godine zaključio sa apelantom Edibom Tučićem, kao korisnikom kredita, ugovor o kreditu, kojim je apelantu odobrio kreditna sredstva u iznosu od 15.000,00 KM sa rokom otplate u 120 mjesečnih rata, a da je u svrhu osiguranja povrata novčanog iznosa po navedenom ugovoru o kreditu, apelant izdao tužitelju bjanko mjenicu bez protesta, koju su potpisali i ostali apelanti kao jemci, te da je mjenica dospjela na naplatu 2007. godine, pri čemu je ukupni dug prema tužitelju iznosio 19.303,45 KM. Vrhovni sud je, također, naveo da su apelanti potpisali sporazum i izjavu kojim su ovlastili tužitelja da može u svako doba upisati iznos u visini dugovanog iznosa, uključujući i ugovorom utvrđene kamate, u slučaju neispunjenja obaveza koje proizilaze iz tog ugovora. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je 2007. godine otkazan ugovor o kreditu zbog neplaćanja i da je tužitelj podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pomenute mjenice, te da je izvršni postupak, po prigovoru apelanata, nastavljen po pravilima parničnog postupka. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju riječ o mjenično-pravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po trasiranoj mjenici sačinjenoj u smislu člana 3. Zakona o mjenici, koja se primjenjuje shodno odredbi člana 33. stav 1. Zakona o mjenici i na ostale apelante kao avaliste. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbama iz člana 48. Zakona o mjenici propisano je da svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice (stav 1.), a imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih lica bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno, pri čemu nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali (stav 2.). Prema stavu Vrhovnog suda, tužitelj kao povjerilac može sudskim putem zahtijevati naplatu od bilo kojeg potpisnika mjenice. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je prigovor apelanata da je izvršni sud trebao obustaviti izvršni postupak, koji je pokrenut na osnovu mjenice koja nema karakter vjerodostojne isprave, nije relevantan za rješavanje ovog spora jer parnični sud ne može ispitivati pravilnost i zakonitost odluka izvršnog suda. Također, prema stavu Vrhovnog suda neosnovan je i prigovor apelanata da je nastupila zastara mjenično-pravnog zahtjeva tužitelja, jer je tužitelj, kao imalac trasirane mjenice, ovu mjenicu ispunio 10. septembra 2007. godine, kao danom dospijeća mjenične obaveze i podnio prijedlog za izvršenje 9. oktobra 2007. godine, koji dan se ima smatrati i danom podnošenja tužbe, s obzirom da je po prigovoru apelanata postupak nastavljen u parnici. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da prema odredbama iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti, pa s obzirom na dospijeće i datum podnošenja tužbe ovaj rok nije protekao. Na koncu, Vrhovni su je zaključio i da je neosnovan prigovor apelanata koji se odnosi na zastaru potraživanja, a imajući u vidu član 50. stav 4. Zakona o izvršnom postupku, kojim je propisano "ako se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje će se smatrati tužbom i u tom slučaju sud će postupiti po odredbama parničnog postupka".
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3146/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Osim toga, u predmetu broj AP-3146/17 apelant je naveo da je Vrhovni sud odlučivao o reviziji iako nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 237. st. 2. i 3. ZPP-a. Također, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanata, sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već ranije u svojim odlukama razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-5078/16 od 15. februara 2017. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-597/17 od 15. juna 2017. godine, dostupne na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nadalje, što se tiče navoda apelanta u predmetu broj AP-3146/17 da je Vrhovni sud odlučivao o reviziji iako nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 237. st. 2. i 3. ZPP, Ustavni sud ukazuje da Vrhovni sud, u skladu sa odredbama člana 237. stav 3. ZPP, može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (dakle, bez obzira na vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude u smislu stava 2. tog člana). Ustavni sud ukazuje da se radi o primjeni procesno-pravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja na strani Vrhovnog suda u situaciji kada taj sud procijeni da bi odluka u određenom predmetu bila od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S obzirom da je, dakle, zakonodavac dao diskreciono ovlaštenje Vrhovnom sudu da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, što ne mora posebno ni obrazložiti, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno postupio u pogledu primjene odredaba člana 237. stav 3. ZPP. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman