Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1207/17 (B. B.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1207/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1207/17, rješavajući apelaciju Branka Brđanina, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branko Brđanin protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Rs 042997 16 Rsž od 23. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Brđanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Bojan Peulić, advokat iz Banje Luke, podnio je 31. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Rs 042997 16 Rsž od 23. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se obaveže tuženi (Univerzitet u Istočnom Sarajevu) da apelantu po osnovu jubilarne nagrade za 20 godina rada u oblasti prosvjete i kulture isplati određeni novčani iznos.
2. U predmetnom postupku, prvostepeni sud je u obrazloženju odluke naveo da iz izvedenih dokaza nesporno proizlazi da je apelant 20 godina radnog staža ispunio 1. aprila 2014.godine, u kom periodu je radio u JU Narodnom pozorištu RS, a nakon toga i dalje, što je nesporno među parničnim strankama, a i kod tuženog, kod kojeg zasniva radni odnos od 1. septembra 2007. godine. Dakle, prvostepeni sud je zaključio da pravo zahtijevati novčano potraživanje po osnovu jubilarne nagrade za 20 godina radnog staža u oblasti obrazovanja i kulture, apelant stiče od momenta nastanka obaveze tj., nakon punih 20 godina radnog staža kod istog poslodavca, dakle kod JU Narodno pozorište RS, jer je neprekidno radio 20 godina kod istog poslodavca, a koji je i donio Odluku o utvrđivanju prava na jubilarnu nagradu od 2. aprila 2014.godine. Slijedom navedenog, prvostepeni sud je ocijenio da apelant nije kod tuženog ispunio 20 godina radnog staža, čak ni 10 godina kao što to proizlazi iz izvedenih dokaza, već da je apelant kod tuženog kao poslodavca u radnom odnosu od 1. septembra 2007. godine, čim se nisu stekli uslovi za obavezu tuženog kao poslodavca za isplatu apelantu utuženog iznosa po osnovu jubilarne nagrade za 20 godina radnog staža, pa ni za 10, kako je to predviđeno članom 33. stav 1. tačka a) Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti obrazovanja i kulture RS.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je odredbom člana 135. Zakona o radu propisano da se radniku može isplatiti jubilarna nagrada za ostvareni staž kod poslodavca u skladu sa Kolektivnim ugovorom. Okružni sud je dalje naveo da je Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u oblasti obrazovanja i kulture RS, član 33.stav l. tačka a., propisano da poslodavac radniku isplaćuje ili dodjeljuje iz vlastitih sredstava jubilarnu nagradu za 10 i 20 godina radnog staža u oblasti obrazovanja i kulture čija se vrijednost i način utvrđuju pojedinačnim Kolektivnim ugovorom. Dakle, Okružni sud je konstatovao da su shodno navedenim odredbama propisani bliži uslovi za sticanje prava na isplatu jubilarne nagrade za 20 godina radnog staža. Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant u radnom odnosu kod tuženog, te da se pored toga nalazio u radnom odnosu i kod JU Narodno pozorište RS. Okružni sud je ocijenio da imajući u vidu nespornu činjenicu da je apelant u skladu sa navedenom odredbom člana 33. Posebnog kolektivnog ugovora, u JU Narodno pozorište RS ostvario pravo na isplatu jubilarne nagrade za 20 godina radnog staža u oblasti prosvete i kulture, što proizlazi i iz Odluke o utvrđivanju prava na jubilarnu nagradu navedene Javne ustanove, to je po ocjeni Okružnog suda pravilno prvostepeni sud odlučio kada je apelanta odbio sa postavljenim tužbenim zahtjevom. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman