Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3018/15 („Famelmerc“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3018/15

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3018/15, rješavajući apelaciju „Famelmerca“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Famelmerca“ d.o.o.

Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 013040 15 Rev od 7. aprila 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Famelmerc“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Sarajevu, koga zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 013040 15 Rev od 7. aprila 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i zakonskog zastupnika tužitelja Federacije BiH – Federalno ministarstvo finansija – Finansijska policija (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 20. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužitelj dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 21. do 28. jula 2017. godine. Općinski sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Rješenjem Ministarstva finansija FBiH broj FP- 204-119/22-107/24-3/96 od 24. oktobra 1996. godine od apelanta privremeno oduzeta roba, jer su inspektori Finansijske policije uočili određene nezakonitosti u vezi sa spornom robom. Općinski sud za prekršaje Stari Grad Sarajevo je 7. jula 1997. godine donio rješenje kojim su apelant i odgovorno lice kod apelanta Ekrem Fazlinović proglašeni odgovornim za robu za koju je postojala carinska dokumentacija o uvozu, ali koja prethodno nije nigdje evidentirana u poslovnim knjigama. Kantonalni sud za prekršaje u Sarajevu je 24. septembra 1997. godine svojim rješenjem potvrdio prvostepeno rješenje. Zatim, iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Rješenjem Federalnog ministarstva finansija – Komisija za prekršaje od 9. januara 2001. godine utvrđeno da su apelant i odgovorno lice kod apelanta Ekrem Fazlinović odgovorni jer je na osnovu zapisnika inspektora Finansijske policije od 24. oktobra 1996. godine utvrđeno da su imenovani izvršili prodaju robe u vrijednosti od 43.528,00 KM sa svog skladišta, uvezenu po UCD-i od 2. septembra 1996. godine, koja je, između ostalog, prodavana i bez uračunatog poreza na promet proizvoda i usluga, čime su apelant i odgovorno lice kod apelanta postupili suprotno čl. 7. i 8. Zakona o porezu na promet roba i usluga, te su na taj način počinili prekršaj iz člana 50. stav 1. tačka 3. navedenog zakona, te je tim rješenjem roba trajno oduzeta od apelanta. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je navedeno rješenje postalo pravosnažno 23. januara 2001. godine, te izvršeno 8. februara 2001. godine. Osporene presude

6. Tužitelj je 13. oktobra 1998. godine tužbom pokrenuo predmetni parnični postupak. Tužbom je tražio da sud obaveže apelanta odnosno njegove pravne sljednike Ekrema i Mirsadu Fazlinović na isplatu iznosa od 6.970,00 KM zbog pretrpljene štete, dok je apelant u odgovoru na tužbu istakao protivtužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu iznosa od 83.281,00 KM kao naknadu na ime vrijednosti oduzete robe.

7. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je Presudom broj 09 65 Ps 013040 99 Ps od 5. juna 2013. godine odbio u cijelosti i tužbeni i protivtužbeni zahtjev, te je odlučeno da svako snosi svoje troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. Nakon provedenog dokaznog postupka, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je zaključio da su i tužbeni i protivtužbeni zahtjevi neosnovani. U vezi s tužbenim zahtjevom, Općinski sud je, između ostalog, naveo da niti jedan provedeni dokaz ne ukazuje da je zahtjev opravdan. U vezi s tim, Općinski sud je, između ostalog, naveo da navedeno potraživanje predstavlja troškove prekršajnog postupka koji se odnose na skladištenje, čuvanje i prijevoz robe koja je u prekršajnom postupku oduzeta od apelanta. Osim toga, kako je istakao Općinski sud, o troškovima postupka odlučuje sud koji je vodio postupak, tj. prekršajni sud (o čemu se prvostepeni sud iscrpnije izjasnio na stranici 5. obrazloženja).

9. U vezi s neosnovanošću protivtužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da je privremeno oduzeta roba u vrijednosti od 83.261,00 KM trajno oduzeta, u smislu člana 38. Zakona o prekršajima, a rješenje kojim je roba oduzeta postalo je pravosnažno 23. januara 2001. godine, a izvršeno 8. februara 2001. godine, pa je na taj način protivtužbeni zahtjev potpuno obesnažen. U vezi s tim još je istaknuto da u nedostatku dokaznog osnova zahtjev o visini zahtjeva je bilo bespredmetno raspravljati.

10. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 013040 13 Pž 3 od 26. novembra 2013. godine kojom su žalbe odbijene i prvostepena presuda potvrđena.

11. Kantonalni sud je nakon ispitivanja osporene presude u svjetlu iznesenih prigovora i po službenoj dužnosti ispitujući primjenu materijalnog prava zaključio da su žalbe neosnovane tako da je u cijelosti podržao stav prvostepenog suda. Potom je Kantonalni sud istakao da apelant neosnovano ukazuje da je osporena presuda donesena na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer su, prema ocjeni tog suda, tokom prvostepenog suda utvrđene sve odlučne činjenice koje su relevantne za odlučenje, a tiču se prekršajnog postupka koji je vođen protiv apelanta i odgovornog lica kod apelanta i u kojem je u zakonskoj proceduri izvršena kontrola i oduzimanje robe od apelanta. U vezi s apelantovim žalbenim prigovorima kojima tvrdi da rješenje od 9. januara 2001. godine kojim je od apelanta oduzeta roba nema klauzulu pravosnažnosti i izvršenosti, Kantonalni sud je uvidom u to rješenje utvrdio da su konstatirane i klauzula pravosnažnosti i izvršnosti, te je i taj žalbeni prigovor ocijenio neosnovanim.

12. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 013040 15 Rev od 7. aprila 2015. godine odbio reviziju. Nakon što je ispitao osporenu presudu Vrhovni sud je zaključio da apelantovi prigovori nisu osnovani. Vrhovni sud je u vezi s tim pojasnio da apelant u reviziji zapravo ne navodi direktno koje to odredbe ZPP nisu ili su pogrešno primijenjene, ali iz sadržaja obrazloženja revizije slijedi da su razlozi osporenih presuda nerazumljivi, kontradiktorni, suprotni sami sebi, te je revizijski sud zaključio da apelant zapravo prigovara pogrešnoj primjeni člana 191. stav 4. ZPP. Vrhovni sud je suprotno takvim prigovorima zaključio da obrazloženje osporene presude sadrži sve elemente propisane članom 191. stav 4. ZPP, te da ona nije u suprotnosti s izvedenim dokazima. Osim toga, drugostepeni sud je, prema ocjeni Vrhovnog suda, odlučujući o apelantovoj žalbi, u smislu člana 231. ZPP, ocijenio navode žalbe koji su bili od odlučujućeg značaja i pri tome izveo valjan zaključak da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom ocijenjeni u skladu s članom 8. ZPP i da nisu dali uporište za usvajanje protivtužbenog zahtjeva, a u obrazloženju su dati jasni i potpuni razlozi.

13. Vrhovni sud nije našao opravdanim ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da kod činjeničnog utvrđenja da je pravosnažnim rješenjem nadležnog organa apelantu oduzeta roba, da je pravosnažnim rješenjem utvrđeno da su apelant i odgovorno lice kod apelanta počinili prekršaj, da je pravosnažnim rješenjem utvrđena njihova odgovornost i da su zbog toga kažnjeni, pravilno su nižestepeni sudovi odlučili i primijenili materijalno pravo kada su odbili protivtužbeni zahtjev. Međutim, kako je istakao Vrhovni sud, iako revizija pravilno ukazuje da se odgovornost tuženog temelji na članu 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a ne na odredbama čl. 154-163. tog zakona na koje se pozvao prvostepeni sud, to samo po sebi ne čini nižestepene presude nezakonitim kod nespornog utvrđenja da odgovornost tuženog ne postoji. Stoga, pogrešno pozivanje suda na odredbe relevantnog materijalnog propisa koji je primijenjen ne znači da je odluka nezakonita i nepravilna, niti to čini osnovanim prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, kako to apelant pogrešno tvrdi u reviziji.

14. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ostali navodi revizije nisu relevantni za pravilno utvrđenje, pa ih taj sud nije posebno ni obrazlagao. Shodno tome, kako se prema ocjeni Vrhovnog suda nisu ostvarili revizijski razlozi, pri čemu nije utvrđeno da su počinjene povrede postupka iz člana 241. ZPP na čije postojanje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe člana

248. ZPP odlučeno kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu dvostrukog kažnjavanja iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant je najprije hronološki opisao tok prekršajnog i predmetnog postupka ukazujući da je „u postupku kroz koji je vođen kod redovnih sudova“ došlo do kršenja njegovih ustavnih prava. U vezi s tim, apelant je istakao da je roba koja je od apelanta oduzeta pribavljena na zakonit način i uvezena u BiH radi daljnje prodaje za koju su plaćene sve carinske takse. Prema apelantovoj ocjeni, sporno je da li je oduzimanje robe predstavljalo miješanje u apelantovo pravo na imovinu, što je suprotno članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prekršaj za koji je apelant proglašen krivim sastojao se od propuštanja obračuna i uplate poreza na promet proizvoda na robu koja je legalno uvezena u BiH. Apelant smatra da bi miješanje bilo proporcionalno, ono mora odgovarati ozbiljnosti povrede, a sankcija težini djela za čije kažnjavanje je predviđena, a u ovom predmetu nije poštovana dužnost obračuna neblagovremenog plaćanja poreza, a ne težini neke pretpostavljene povrede koja nije utvrđena. Apelant smatra da je oduzimanje robe na koju je trebalo obračunati i platiti porez dodatna sankcija uz novčanu kaznu, a što je bilo neproporcionalno, pa je na taj način apelantu nametnut prekomjeran teret. U vezi s tim, apelant se pozvao na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Gashi protiv Hrvatske iz 2007. godine i Gabrić protiv Hrvatske iz 2009. godine.

16. Kršenje prava na pravično suđenje, prema apelantovom stavu, ogleda se u tome što su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo, te u vezi s tim ističe da je tokom postupka isticao da nikada nije dobio odluku po žalbi protiv rješenja Komisije za prekršaje Federalnog ministarstva finansija od 9. januara 2001. godine, pri čemu sud nije izvršio uvid u spis, s tim da apelant zbog proteka rokova nije mogao tražiti ponavljanje postupka. Osim toga, apelantu je dva puta suđeno, odnosno kažnjen je dva puta za iste radnje, i to pravosnažnim rješenjem Suda za prekršaje Općine Stari Grad od 7. jula 1997. godine i rješenja Federalnog ministarstva finansija od 9. januara 2001. godine, te odlukama redovnih sudova u ovom postupku. Na taj način je, prema apelantovoj ocjeni, došlo do povrede odredbe iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, a u vezi s tim apelant se pozvao na stanovište Evropskog suda zauzeto u predmetu Muslija protiv BiH iz 2014. godine.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude i suprotno apelacionim navodima smatra da prilikom donošenja presuda nisu bila uskraćena apelantova ustavna prava, pri čemu taj sud nije proizvoljno primijenio pravo, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Kantonalni sud je naveo da apelant neosnovano tvrdi da je osporenim presudama došlo do kršenja njegovih prava ocijenivši apelacione prigovore neosnovanim.

19. Tužitelj je u odgovoru na apelaciju naveo da presude nižestepenih sudova sadrže jasne i precizne razloge za odbijanje protivtužbenog zahtjeva, te su stoga svi apelacioni prigovori neosnovani. Predloženo je da se apelacija odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.

(3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene štete.

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06 ), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti. VI.Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 013040 15 Rev od 7. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 28. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

26. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

29. U konkretnom slučaju postupak se ticao isplate novčanog potraživanja, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

32. Ustavni sud također podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

33. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda odnosi na postupke koji su prethodili predmetnom parničnom postupku i da apelant suštinski ukazuje na propuste u prekršajnom postupku koji je vođen protiv apelanta i odgovornog lica kod apelanta u kontekstu trajnog oduzimanja sporne robe. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su predmet apelacionog razmatranja isključivo odluke koje su donesene u parničnom postupku povodom tužiteljevog tužbenog zahtjeva, odnosno apelantovog protivtužbenog zahtjeva, te da predmet apelacionog razmatranja ni u kojem slučaju ne mogu biti odluke koje su donesene u prekršajnom postupku koji je pravosnažno okončan. Imajući to u vidu, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda kojima je protivtužbeni zahtjev odbijen (kojim je apelant tražio isplatu protivnovčane vrijednosti na ime oduzete robe u prekršajnom postupku) ne uočava proizvoljnost na koju apelant neosnovano ukazuje.

34. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu da je prekršajni postupak protiv apelanta pravosnažno okončan još 2001. godine kada su apelant i odgovorno lice kod apelanta proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 50. stav 1. tačka 3. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, za što im je izrečena novčana kazna i trajno oduzimanje sporne robe. Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda zapaža da su redovni sudovi izvršili uvid u rješenje od 9. januara 2001. godine, te utvrdili da ono sadrži i klauzulu pravosnažnosti i izvršnosti, što je apelant tokom postupka osporavao. Ustavni sud također zapaža da parnični sud nije bio ni ovlašten da preispituje valjanost i zakonitost odluka koje su donesene u prekršajnom postupku, već upravo suprotno, redovni sudovi su bili vezani tim odlukama koje egzistiraju u pravnom prometu i koje apelant naknadno nije osporio, niti je pokušao da ospori koristeći se eventualno pravnim lijekovima koji su mu bili na raspolaganju. Stoga, ni apelantovi prigovori da mu rješenje prekršajnog suda iz 2001. godine nije dostavljeno nisu mogli biti relevantni u predmetnom postupku. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi odlučujući o protivtužbenom zahtjevu u okolnostima konkretnog slučaja nisu mogli utvrditi odgovornost tuženog, shodno članu 172. ZOO-a, što su jasno i argumentirano obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Ustavni sud zapaža da apelant navode vezano za kršenje prava na imovinu temelji isključivo na činjenici da mu je roba oduzeta u, prema apelantovim tvrdnjama, nezakonitom prekršajnom postupku. Ustavni sud u vezi s tim podsjeća da predmet apelacionog razmatranju nisu odluke koje su donesene u prekršajnom postupku, već odluke koje su donesene u parničnom postupku, te da samim tim pitanja koja apelant u vezi s tim iznosi, a tiču se proporcionalnosti u kontekstu oduzete robe i plaćanja poreza, ne mogu biti relevantna u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud smatra da predmetna apelacija ne pokreće pitanje prava na imovinu na način kako to apelant ukazuje. Stoga, presude Evropskog suda na koje se apelant poziva u predmetnoj apelaciji u kontekstu kršenja prava na imovinu ne mogu biti relevantne u konkretnom slučaju.

Zabrana dvostrukog kažnjavanja

37. U vezi s prigovorima kojima apelant tvrdi da je u postupcima koji su vođeni, uključujući i predmetni, došlo do kršenja prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se osporenim odlukama kojima je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev ne pokreće pitanje kršenja prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U takvim okolnostima apelantovo pozivanje na predmet Evropskog suda Muslija protiv BiH nije relevantno. VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada redovni sudovi nisu mogli utvrditi odgovornost tuženog po apelantovom protivtužbenom zahtjevu kada je tokom postupka utvrđeno da je u prekršajnom postupku koji je pravosnažno okončan, dakle u zakonitom postupku, sporna roba od apelanta trajno oduzeta zbog počinjenog prekršaja, što su redovni sudovi detaljno obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.

39. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava na zabranu dvostrukog kažnjavanja iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada se osporenim presudama u okolnostima konkretnog slučaja ne pokreće pitanje krašenja navedenih prava na koja se apelant neosnovano pozvao u apelaciji.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3018/15 („Famelmerc“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio