Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1210/17 ("ROFIX" d.o.o. Ljubuški)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1210/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1210/17, rješavajući apelaciju "ROFIX" d.o.o. Ljubuški, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "ROFIX" d.o.o. Ljubuški protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 Rs 018429 14 Rev od 6. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "ROFIX" d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Behija Ljubović Aganović, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 Rs 018429 14 Rev od 6. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je nezakonita apelantova Odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici (S. V.) i ista je poništena, pa je naloženo apelantu, između ostalog, da tužiteljicu vrati u radni odnos na radno mjesto voditelja računovodstva.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je tužiteljica bila zaposlenik apelanta (apelantovog pravnog prednika Sicom) od 1990. godine po zaključenom Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, na poslovima voditelja računovodstva, te da je apelantovom Odlukom od 12. oktobra 2011. godine tužiteljici otkazan Ugovor o radu zbog težih povreda radnih obaveza, bez datog prava na odbranu. Vrhovni sud je istakao da na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud utvrđuje da apelant nije dokazao opravdanost razloga za otkaz ugovora o radu po članu 88. stav 1. i 2. Zakona o radu u vezi sa članom 91. istog zakona, zbog čega usvaja zahtjev tužiteljice i poništava apelantovu Odluku. Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud po slobodnom uvjerenju ocijenio sve izvedene dokaze, pri čemu je u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, nakon čega je stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima detaljno i ponaosob, analizirajući svaku povredu radnih obaveza koje su tužiteljici stavljene na teret u odluci o otkazu Ugovora o radu. Vrhovni sud je naglasio da slobodnoj ocjeni izvedenih dokaza od strane suda apelant ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza, a što čini u podnesenoj reviziji, jer ista u sebi uključuje prigovore činjenične prirode koji se u reviziji ne mogu isticati. Vrhovni sud je ukazao da pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP obavezuje sud da kao nedokazanu uzme tvrdnju za čije postojanje stranka koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist nije predložila sudu odgovarajuće dokaze. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 91. stav 2. Zakona o radu propisano da u slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. stav 1. i 2. tog zakona, koji se odnose na teže povrede radnih obaveza, poslodavac mora pred sudom dokazati postojanje razloga za otkaz. Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao osnovanost razloga koje je tužiteljici stavio ,.na teret“ kao teže povrede radne obaveze, koje su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da pravo na odbranu, kao formalno pravni preduslov za otkaz ugovora o radu, predstavlja pravo zaposlenika i obavezu poslodavca, pa kako u konkretnom slučaju nisu postojali nikakvi zakonski razlozi na osnovu kojih je apelant to pravo uskratio tužiteljici, to se i primjedba revizije isticana u tom smislu odbija kao neosnovana.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 126. ZPP propisano da "ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja". Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1210/17 ("ROFIX" d.o.o. Ljubuški) | Sudska praksa | Aktio