Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2989/17 (M. H., S. O. i A. T.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2989/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2989/17, rješavajući apelacije Mirsada Haseljića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mirsad Haseljić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 U 001329 17 U od 15. maja 2017. godine;

Sudad Omerašević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 921109 14 U od 17. jula 2017. godine i Ante Tica protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 007160 13 Uvp od 31. augusta 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2989/17

1. Mirsad Haseljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 14. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 02 0 U 001329 17 U od 15. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u postupku ostvarivanja prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu, apelantu je priznato pravo na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu u mjesečnom iznosu od 783,80 KM počev od 1. januara 2014. godine.

2. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je apelant ostvario penzioni staž u Federaciji Bosne i Hercegovine i bivšoj SFRJ u trajanju od 33 godine i 7 mjeseci, a u Republici Srpskoj 4 godine i 4 mjeseca, odnosno sveukupno 37 godina, 11 mjeseci i 18 dana. Kantonalni sud je, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, te pozivajući se na odredbe člana 5. i 6. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, zaključio da je prvostepeni upravni organ pravilno utvrdio iznos apelantove mirovine. Po ocjeni Kantonalnog suda, apelantova mirovina je pravilno umanjena za svaku punu godinu nedostajućeg penzijskog staža do punog penzijskog staža za 14%, pri čemu nije obračunat staž ostvaren nakon 30. aprila 1992. godine u Republici Srpskoj (4 godine i 4 mjeseca), iz razloga jer je sam Zakon o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca donijet 2013.godine, odnosno poslije Zakona o MIO/PIO i odnosi se samo na pripadnike oružanih snaga. Kantonalni sud je istakao da je članom 1. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca tačno navedeno kojim pripadnicima oružanih snaga R BiH se propisuje korištenje i ostvarivanje prava (AR BIH, HVO, HOS, MUP R BiH i Odjela za unutarnje poslove/MUP HZ HB ), dakle nema pripadnika oružanih snaga ili policije Republike Srpske. Nadalje, Kantonalni sud je istakao i da se članom 2. navedenog Zakona ponovno ukazuje na pojmove i kategorije korisnika prava prema ovom zakonu u Federalnom ministarstvu odbrane, propisima o policiji Republike Bosne i Hercegovine i HZ HB za pripadnike policije za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti i također se ne pominju pripadnici oružanih snaga ili djelatnika MUP-a Republike Srpske. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je donio odluku kao u izreci presude.

AP-3954/17

3. Sudad Omerašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Emil Galušić advokat iz Tuzle, podnio je 19. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 921109 14 U od 17. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu, kao bivšem višem naredniku Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, između ostalog, određen je novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije u mjesečnom iznosu od 406,0139 KM, počev od 1. augusta 2013. godine, pri čemu navedena penzija predstavlja zakonski iznos penzije uz isplatni koeficijent 1 (jedan), koji se određuje u zavisnosti od raspoloživih sredstava na podračunu, u smislu člana 126. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i planiranih sredstava u Budžetu Federacije Bosne i Hercegovine. Pored navedenog, odlučeno je da će se isplata penzije finansirati u omjeru 50% iz sredstava podračuna, a 50% iz sredstava Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, a ukoliko korisnik penzije zasnuje radni odnos ili započne obavljati samostalnu djelatnost, penzija mu se neće isplaćivati za to vrijeme.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je apelant, kao viši narednik Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, ostvario pravo na prijevremenu starosnu penziju u skladu sa odredbama Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, te da mu je ukupan penzijski staž u momentu ranijeg priznavanja prava iznosio 23 godine i 1 mjesec, u koji je uračunato i vrijeme provedeno u Oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine u dvostrukom trajanju. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 5. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata kojim je propisano da jedinstvena osnovica za izračun visine penzije korisnika prava iz ovog Zakona je zajamčena penzija isplaćena u decembru 2011. godine, u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, koja iznosi 414,30 KM. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 6. stav 1. istog Zakona, propisano je da se penzija određuje množenjem iznosa utvrđene osnovice iz člana 5. tog Zakona, sa pripadajućim koeficijentom za pripadnike Vojske na osnovu ličnog, odnosno formacijskog čina (ako je poslove formacijskog čina obavljao najmanje 12 mjeseci), a što je za njega povoljnije u momentu prvog ostvarivanja prava na penziju. Uzimajući u obzir navedeno Kantonalni sud je zaključio da je apelantu pravilno utvrđen iznos penzije.

AP-4204/17

5. Ante Tica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 7. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 007160 13 Uvp od 31. augusta 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju primjenom Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba).

6. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je apelant 17. juna 2008. godine nadležnom prvostepenom organu podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju primjenom navedene Uredbe, te da je prvostepeni organ zaključkom od 26. novembra 2008. godine odbacio apelantov zahtjev jer nije bio potpun, ali je u postupku po apelantovoj žalbi pomenuti zaključak poništen i predmet vraćen na ponovni postupak. Vrhovni sud je, također, naveo da je u ponovnom postupku apelant u dva navrata pozivan da dostavi potrebnu dokumentaciju, te je apelant izjavom iz 2009. godine i podneskom iz 2011.godine naveo da je postupak dobijanja traženog Uvjerenja u toku, te da će ga dostaviti naknadno, a kako apelant ni naknadno nije dostavio traženo uvjerenje, apelantov zahtjev je odbijen. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je ukazao da je presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-40/10 utvrđeno da predmetna Uredba nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je istakao da, s obzirom da je danom objavljivanja navedena Uredba stavljena van snage (6. juni 2011 .godine), a da o pravu apelanta nije bilo pravosnažno odlučeno do dana objavljivanja u Službenim novinama presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (prvostepeno rješenje je doneseno 15. decembra 2011. godine, drugostepeno rješenje je doneseno 18. maja 2012. godine, a presuda suda u upravnom sporu je donesena 22. novembra 2012. godine), to apelantu nije moglo biti priznato pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da se ni naknadno doneseni Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima, koji je stupio na snagu 14. jula 2011. godine i prestao da važi 30. maja 2013. godine ne može se primijeniti na apelanta, jer mu do dana stupanja na snagu navedenog Zakona (kojim se potvrđuje ostvareno pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima samo za one osobe koje su već ostvarile pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima primjenom i navedene Uredbe), nije pravosnažno priznato pravo na starosnu penziju.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2989/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2989/17 (M. H., S. O. i A. T.) | Sudska praksa | Aktio