Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2020/17 (S.Š., I. J., M. Z. i M.K.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2020/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2020/17, rješavajući apelacije S. Š. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

S. Š. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 136802 17 Pžp od 3. april 2017. godine;

Izet Jarčević protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Pr 050661 17 Pžp od 27. april 2017. godine;

Monika Zeljko protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 179730 17 Pžp od 14. juni 2017. godine i M. K. protiv Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 625102 17 Pžp od 19. juli 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2020/17

1. S. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Nedžad Babić advokat iz Zenice, podnio je 23. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 136802 17 Pžp od 3. april 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant, kao odgovorno lice, oglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 32., 38. i 39. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u), pa mu je primjenom odredaba člana 22. stav 5. Zakona o prekršajima i člana 24. istog zakona izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 20.000,00 KM.

2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da su prvostepenim rješenjem pravno lice ,,METALNO“ d.d. Zenica i apelant kao odgovorno lice oglašeni krivim zbog toga što je u postupku kontrole koja je obavljena po nalogu za kontrolu indirektnih poreza broj 04/4-1VII-17-1 -UP-45/16 od 19. februara 2016. godine, kod poreznog obaveznika „METALNO" d.d. Zenica, utvrđeno i zapisnički konstantovano da je obveznik indirektnih poreza u kontrolisanom periodu od 1. jula 2013. do 31. januara 2016. godine izvršio pogrešan odbitak ulaznog PDV-a i da nije obračunao i iskazao izlazni PDV po osnovu primljenih avansa u iznosima kao je to bliže opisano u izreci rješenja, čime su počinili prekršaje koji im se stavljaju na teret. Kantonalni sud je istakao da je evidentno da rješenje prvostepenog suda sadržava kratku ocijenu činjeničnog stanja u skladu sa odredbama iz člana 74. tačka 4. Zakona o prekršajima, kao i da sadržava navedeni zakonom propisani elemenat i zasnovano je na pravilnoj primjeni načela slobodne ocijene dokaza. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 68. stav 2. Zakona o prekršajima propisano da svaka strana koja namjerava podnijeti bilo kakvu ispravu kao dokaz mora donijeti takvu ispravu na usmeni pretres i da isprava mora biti u formi originala ili ovjerene fotokopije. Budući da priloženi materijalni dokazi nisu bili prezentirani niti u jednom od propisanih oblika, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ispravno postupio kada nije prihvatio određene materijalne dokaze apelanta uslijed postojanja opisanog nedostatka. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da apelant neosnovano navodi da je prvostepeni sud propustio okrivljenom ostaviti mogućnost da nedostatak otkloni jer je u odredbi člana 68. stav 3. Zakona o prekršajima propisano da usmeni pretres neće biti odgođen ili pomjeren zbog propuštanja bilo koje strane da osigura svjedoke ili isprave, osim ako sud ne utvrdi da je to propuštanje bilo potpuno van kontrole te strane. Također, Kantonalni sud je naveo da je sankcija koja je izrečena apelantu pravilna, jer Zakon o PDV za počinjene prekršaje u odredbi iz člana 67. stav 1. i stav 2. tač. 3. i 5. propisuje kažnjavanje poreznog obveznika i odgovornog lica novčanom kaznom koja je određena kao procenat porezne obaveze koja je treba biti plaćena. S tim u vezi je navedeno da je prvostepeni sud pojedinačne novčane kazne, a i jedinstvenu novčanu kaznu okrivljenom odgovornom licu pravilno utvrdio i odredio primjenom odredbi iz člana 22. stav 5. i čana 24. stav 2. Zakona o prekršajima.

AP-2203/17

3. Izet Jarčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, podnio je 23. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 Pr 050661 17 Pžp od 27. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je oglašen odgovornim da je u vrijeme, na mjestu i način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, počinio prekršaj iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru, pa mu je uz primjenu čl. 5. 37. 43. i 45. Zakona o prekršajima Republike Srpske izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM koju je apelant dužan da plati u roku od 30 dana od po pravosnažnosti rješenja jer će se u protivnom pristupiti postupku prinudne naplate shodno čl. 231. do 235. Zakona o prekršajima Republike Srpske. Istim rješenjem apelant je obavezan da plati troškove prekršajnog postupka koji se odnose na troškove paušala u iznosu od 150,00 KM u istom roku kao i novčanu kaznu.

4. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da ispitujući pobijano rješenje u vezi sa prigovorima žalbe ovaj sud je našao da je prvostepeni sud na osnovu iskaza svjedoka Mehmedalije Husadžića, Drage Šijana i Milorada Đekića, na koje se poziva u obrazloženju, na pouzdan način utvrdio da je apelant kao okrivljeni kritične prilike učinio radnje za koje se tereti i da je pravilno zaključio da su se u tim radnjama, bliže opisanim u izreci, stekla sva obilježja prekršaja iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru. Okružni sud je ukazao da se prigovori žalbe svode na ponavljanje odbrane okrivljenog koja je bila predmet ocjene prvostepenog suda i koje prvostepeni sud sa pravom nije prihvatio. Naime, u obrazloženje prvostepene presude je navedeno da je u dokaznom postupku provedeno saslušanje navedenih svjedoka, te na prijedlog podnositelja zahtjeva i apelanta uložena materijalna dokumentacija. Prvostepeni sud je dalje naveo da, cjeneći sve dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, nije prihvatio apelantovu odbranu, a da je prihvatio iskaze svjedoka, navodeći da su njihovi iskazi jasni, određeni i usklađeni u bitnim tačkama. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je zaključio da je apelant ostvario sva bitna prekršaja iz iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru, te da je pri tome postupao sa namjerom-umišljajem iz člana 24. stav

3. Zakona o prekršajima Republike Srpske jer je bio svjestan svog djela i da je htio njegovo izvršenje. Okružni sud je zaključio da navedeni žalbeni prigovori i po ocjeni ovog suda nisu u skladu sa jasnim i saglasnim iskazima navednih svjedoka.

AP-2879/17

5. Monika Zeljko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Faruk Ćupina advokat iz Mostara, podnijela je 7. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tektsu: Kantonalni sud) broj 58 0 Pr 179730 17 Pžp od 14. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica je kao okrivljena oglašena odgovornom zbog počinjenja prekršaja iz člana 49. stav 5. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putevima u Bosni i Hercegovini, jer je u vrijeme, na mjestu i način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, prouzrokovala saobraćajnu nesreću, pa joj je primjenom odredaba čl. 21. i 22. Zakona o prekršajima izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, a na osnovu člana odredaba 235. zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom ,,B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca, te su joj određena i dva kaznena boda. Istim rješenjem apelantica je obavezana da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 KM.

6. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjane razloge o svojim zaključcima da je apelantica počinila radnju koja čini elemente prekršaja koji joj se stavljaju na teret uslijed kojeg je prouzrokovala predmetnu saobraćajnu neseću, a istovremeno je ocijenio dokaze odbrane, kao i dokaze ovlaštenog organa. Nadalje, odlučujući o žalbenim navodima apelantice protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da apelantica u žalbi sadržajno nije konkretizirala niti jednu od navedenih povreda propisanih odredbama člana 85. i člana 86. Zakona o prekršajima, već je kao žalbene osnove apelantica navela bitne povrede odredaba prekršajnog postupka i povredu materijalnog propisa o prekršajima. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da analizom sadržaja podnesene žalbe, jasno se dolazi do zaključka da apelantica pobija činjenično stanje utvrđeno prvostepenim rješenjem, a koje se sastoji u činjenici da je kritične prilike oduzela pravo prvenstva vozilu Passat, zbog čega je došlo do predmetne saobraćajne nezgode. Kantonalni sud je dalje naveo da apelantica kroz cijeli sadržaj žalbe negira naprijed navedenu činjenicu utvrđenu prvostepenim rješenjem, te tvrdi da je za nastanak predmetne nesreće odgovoran drugi sudionik iste, zbog toga što isti nije prilagodio brzinu kretanja svog vozila uslovima saobraćaja, kao i zbog njegovog alkoholiziranog stanja. Međutim, Kantonalni sud je naveo da apelantica pobija ocjenu dokaza koju je proveo prvostepeni sud i to posebno ocjenu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, te sama daje ocjenu istog. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je jasno da apelantica svojom žalbom pobija utvrđeno činjenično stanje. Kantonalni sud je ukazao da pogrešno utvrđeno činjenično stanje nije propisano kao žalbeni osnov članom 84. Zakona o prekršajima i zaključio da nije imao ovlasti niti razmatrati naprijed iznijete žalbene navode apelantice.

AP-3930/17

7. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Maja Sadović advokat iz Sarajeva, podnio je 19. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu:Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 625102 17 Pžp od 19. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je oglašen odgovornim što je 1. decembra 2016. godine, inspekcijskim nadzorom izvršenim od strane kantonalnog tržišno - turističkog inspektora u UR restoran ,,AHAR“ u ulici Zmaja od Bosne broj 13, vlasništvo apelanta (okrivljenog), utvrđeno da se gostima za izvršene ugostiteljske usluge ne izdaju fiskalni računi otkucani na fiskalnom uređaju preko kojeg se evidentira promet bez obzira da li to gost zahtijeva ili ne, a u momentu kontrole u objektu zatečeno je osam gostiju, svi usluženi hranom i raznim pićima, a istima nisu otkucani niti uručeni fiskalni računi dva puta, čime je učinio prekršaj iz člana 33. Zakona o fiskalnim sistemima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakona o fiskalnim sistemima FBiH), pa mu se na osnovu člana 52. istog zakona izriče novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM.

8. U obrazloženju oporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud oglasio je apelanta odgovornim zbog prekršaja iz člana 33. Zakona o fiskalnim sistemima, čije su radnje bliže opisane u izreci pobijanog rješenja, pa mu je izrekao novčanu kaznu u iznosu od 600,00 KM. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je ispitujući odluku o prekršajnoj sankciji, a u vezi sa navodima istaknutim u žalbi ovlaštenog organa Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo smatra da je prvostepeni sud apelantu izrekao novčanu kaznu ispod najmanje mjere kazne propisane za predmetni prekršaj, iako nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 19. Zakona o prekršajima. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je navedenim članom propisano ako se prilikom odmjeravanja kazne utvrdi da prekršajem nisu prouzrokovane teže posljedice, a postoje olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i blažom kaznom može postići svrha kažnjavanja, propisana kazna može se ublažiti tako što će se izreći kazna ispod najmanje mjere kazne propisane za taj prekršaj, ali ne ispod najmanje zakonske mjere te vrste kazne. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju odlučujući o vrsti i visini sankcije koju će izreći okrivljenom pravnom licu, prvostepeni sud je cijenio olakšavajuće okolnosti: ponašanje okrivljenog nakon utvrđivanja prekršajne odgovornosti koju je prihvatio, okolnosti koje su dovele do činjenja prekršaja decidno navedene u odbrani okrivljenog (da fiskalna kasa koju posjeduje ne pravi razliku između kartičnog i gotovinskog plaćanja i da je ponekad konobaru neugodno odmah čim gost sjedne pitati kako će platiti račun), da nije nastupila štetna posljedica po javne prihode, da nije kažnjavan za takve i slične vrste prekršaja, da je oženjen i otac dvoje djece, da mu je predmetni restoran jedini izvor primanja. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da kako prvostepeni sud nije utvrdio da učinjenim prekršajem iz člana 33. Zakona o fiskalnim sistemima FBiH nisu prouzrokovane teže posljedice u smislu člana 19. Zakona o prekršajima, niti je pravilno utvrdio olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i blažom kaznom može postići svrha kažnjavanja (ovo iz razloga što nije utvrdio otežavajuću okolnost da je okrivljeni ranije prekršajno kažnjavan, što proizlazi iz uvjerenja Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo), to je ovaj sud donio odluku kao u izreci. Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2020/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

10. U svim navedenim apelacijama apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te pogrešnoj ocjeni dokaza. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na imovinu, zabranu diksriminacije itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi, suprotno navodima apelanata, u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2020/17 (S.Š., I. J., M. Z. i M.K.) | Sudska praksa | Aktio