Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4166/17 (M. J.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4166/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-4166/17, rješavajući zahtjev Marijana Jovanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Marijana Jovanovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Marijan Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banja Luke, podnio je, 9. oktobra 2017 godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 017259 17 Krž od 16. juna 2017. godine . Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud prekinuo izdržavanje kazne zatvora apelantu do donošenja konačne odluke po apelaciji.
2. Sud BiH donio je presudu S1 1 K 017259 15 Kri od 4. novembra 2016. godine, kojom je apelanta i ostala lica proglasio krivima što su na način opisan u dispozitivu presude počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ , i u vezi sa članom 22. istog zakona, pa je Sud BiH apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, u koje vrijeme mu se ima računati vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom, na osnovu člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku, apelant ( i ostali) oslobođeni su od optužbe da su na opisani način počinili određene radnje, čime bi počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
3. Protiv prvostepene presude apelant ( i ostali optuženi) i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) su izjavili žalbu.
4. Sud BiH, Apelaciono vijeće, donio je presudu broj S1 1 K 017259 17 Krž 2, od 16. juna 2017. godine, kojom je odbio kao neosnovane žalbe Tužilaštva, kao i branilaca optuženih, među kojima je apelant i potvrdilo prvostepenu presudu. radnje
5. Apelant ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, da je došlo do povrede Krivičnog zakona, (član 289. stav 1.d) i povrede odredbi ZKP. Apelant ukazuje na iskaz svjedoka kojeg analizira, a kojem sud poklanja vjeru (koji je zainteresovan za postupak odnosno želi bilo koga osuditi za smrt njegove porodice), problematizira zaključke suda, kao i navodi da smrt djece nije „istinski utvrđena“, odnosno utvrđena je samo adnministrativno, proglašenjem nestalih lica za umrle. Apelant negira krivičnu odgovornost, te ističe da se postavlja i pitanje motiva za izvršenje ovako teškog krivičnog djela. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se „određuje da se prekine izdržavanje kazne“ do okončanja postupka o apelaciji.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. U konkretnom slučaju, čini se da apelant smatra da je njegov navod o povredi prava na pravično suđenje, predstavlja dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Također, Ustavni sud podsjeća da u Bosni i Hercegovini postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne i to Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera (u daljnjem tekstu: ZIKS) u čijim je relevantnim odredbama regulisan postupak odgađanja izvršenja kazne. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio navedenu zakonsku mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene.
11. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije dostavio dokaze da je koristio mogućnosti koje ima prema ZIKS-u, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman