Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1488/15 (A. K.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
  • Ne bis in idem
  • Ratni zločin
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1488/15

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1488/15, rješavajući apelaciju Asima Kadića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. studenog 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Asima Kadića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 005141 14 Kž od 20. studenog 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 005141 13 K od 6.

veljače 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Asim Kadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Sead Topčić, odvjetnik iz Zenice, podnio je 30. ožujka 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 005141 14 Kž od 20. studenog 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 005141 13 K od 6. veljače 2014. godine.

2. Apelant je u apelaciji predložio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će se „zabraniti izvršenje kazne zatvora u trajanju od četiri godine po pobijanoj presudi Kantonalnog suda do konačne odluke Ustavnog suda“ o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1488/15 od 30. lipnja 2015. godine odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 3. i 6. veljače 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužiteljstvo dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 9. do 15. veljače 2017. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Odlučujući o Zahtjevu Okružnog vojnog tužiteljstva u Zenici broj KT-2/93 od 4. siječnja 1993. godine, Okružni vojni sud u Zenici je Rješenjem broj KI:4/93 od 1. lipnja 2014. godine odredio provođenje istrage protiv apelanta zbog kaznenog djela silovanja iz članka 88. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZRBiH).

8. Osnovni javni tužitelj u Visokom je u podnesku broj KT-74/97 od 24. travnja 1997. godine naveo da odustaje od kaznenog gonjenja apelanta.

9. Rješenjem Osnovnog suda u Visokom broj KI-48/96 od 6. svibnja 1997. godine obustavljena je istraga protiv apelanta zbog kaznenog djela silovanja iz članka 88. stavak 1.

KZRBiH.

Postupak osporen navodima iz apelacije

10. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 005141 13 K od 6. veljače 2014. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Za počinjenje navedenog kaznenog djela Kantonalni sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

11. Kantonalni sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. U svezi s utvrđivanjem je li apelant počinio radnje koje mu se stavljaju na teret, Kantonalni sud je istaknuo da iz iskaza oštećene M. V. (u daljnjem tekstu: oštećena), te svjedoka S. D., R. D. i I. Š. proizlazi da je apelant učinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. KZSFRJ. Naime, oštećena je u svom iskazu navela da je apelant došao pred kuću J. D. u vojničkom odijelu, s puškom, te joj rekao da mora poći s njim jer mora dati neku izjavu zbog toga što je iz druge općine. Tom prilikom J. D. kod koje je stanovala je apelantu rekla da oštećenu ne dira jer je ona siroče još iz ranijeg rata. Oštećena je dalje navela da je krenula s apelantom jer je imao pušku, da ga nije ništa pitala jer se bojala, a kada su došli na jedno brdo iznad naselja apelant joj je naredio da se skine, što je zbog straha i učinila, nakon čega ju je više puta silovao, a potom vratio pred kuću J. D. Nije se branila jer je bila u apelantovim rukama i predala se sudbini, te je mislila da neće ostati živa jer je bio rat, a apelant u uniformi i s puškom. Kantonalni sud je dalje naveo da zaključak da se zaista desilo ono što je opisano u optužnici proizlazi i iz iskaza svjedoka S. D., I. Š. i R. D. Tako je svjedokinja S. D. u svom iskazu navela da je oštećena po dolasku u kuću bila uplašena, da je bila raščupana, zavukla se ispod stola gdje je jaukala i vikala, tako da su svi mislili da je poludjela, pokrila je glavu i govorila: „Ne dajte da uđe“, a nakon što se smirila ispričala je što joj je apelant učinio. Ova svjedokinja je također navela da je vidjela kada je apelant došao u kuću po oštećenu, bio je u vojnoj uniformi, naoružan, s puškom na ramenu i beretkom na glavi. Prilikom svjedočenja svjedokinja S. D. je vrlo jasno i uvjerljivo rekla da je apelant osoba koja je izvršila kazneno djelo prema oštećenoj i da nema nikakve sumnje da je to ta osoba, a to svjedočenje se u bitnim elementima u potpunosti podudara s iskazom oštećene. Također, oštećena i svjedokinja S. D. su na identičan način opisale apelantov dolazak u uniformi s naoružanjem pred kuću J. D., te identično navele na koji način je apelant tražio od J. D. da oštećena pođe s njim. Osim toga, iskaz se podudara i u vremenu izvršenja djela, vraćanju oštećene u kuću te riječima koje je apelant uputio J. D. kada je vratio oštećenu. Svjedok I. Š. je izjavio da je u kritično vrijeme radio kao policajac u Visokom i da se sjeća da su mu došli neki ljudi, među kojima je i R. D., da prijave da je oštećenu silovao apelant. Iz iskaza svjedoka R. D. iz istrage proizlazi da je on policiji prijavio silovanje oštećene i potvrdio njezino teško fizičko i psihičko stanje nakon izvršenog kaznenog djela, kao što je to navela i svjedokinja S. D. O pretrpljenim posljedicama koje je oštećenoj prouzročio kritični događaj izjasnila se vještakinja neuropsihijatrijske struke dr. E. E., koja je navela da je kritični događaj oštećenoj prouzročio posttraumatski stres koji i danas uzrokuje psihičke posljedice kod oštećene. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istaknuo da je uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, nakon ocjene kompletne dokazne građe, izvan razumne sumnje utvrdio da je apelant u vrijeme izvršenja kaznenog djela bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, da je iskoristio stanje oružanog sukoba i pod tim okolnostima počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva koje mu je stavljeno na teret, na način što je iskoristio podređeni položaj oštećene (podređenost položaja je zaključak iz neuropsihijatrijskog vještačenja) nad kojom je izvršio silovanje.

12. Kantonalni sud dalje je naveo da je na glavnom pretresu pročitao iskaz svjedoka R. D. od 30. lipnja 1992. godine iz istrage jer se on nalazi u Americi, teškog je zdravstvenog stanja i nije u mogućnosti pristupiti na glavni pretres, a zbog tih razloga nije ga saslušao ni postupajući tužitelj. U svezi s apelantovim prigovorima u odnosu na čitanje iskaza R. D. iz istrage, te tvrdnji da nema dokaza da se nalazi u Americi i da nije dostupan sudskim organima, Kantonalni sud je naveo da apelantov branitelj taj prigovor nije istaknuo na pretresu kada je donesena odluka o čitanju njegovog iskaza, te da nije točno da tužitelj nema dokaza o boravku tog svjedoka u Americi i lošem zdravstvenom stanju jer se taj zaključak može izvesti na temelju iskaza S. D. Također, Kantonalni sud je u svezi s apelantovim navodima kojima je osporavao nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra E. E. istaknuo da je navedena vještakinja uradila stručan, profesionalan, logičan i uvjerljiv nalaz, a koji se nalazi u međusobnoj povezanosti s iskazom oštećene, kao i s iskazima saslušanih svjedoka. Također, opsežna medicinska dokumentacija za oštećenu, koju je apelantova obrana osporavala, samo je odraz lošeg zdravstvenog stanja oštećene, kako u psihičkom tako i u fizičkom smislu, te je loše zdravstveno stanje zasigurno odraz silovanja koje je oštećena doživjela od strane apelanta.

13. Glede apelantovih navoda da mu je povrijeđeno načelo ne bis in idem s obzirom na to da je protiv njega obustavljeno provođenje istrage, Kantonalni sud je naveo da u tom predmetu nije donesena pravomoćna sudska odluka. Naime, rješenje o obustavi istrage ne predstavlja osnovu za primjenu navedenog instituta s obzirom na to da je člankom 4. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) propisano da nitko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka. Kako iz dokaza proizlazi da u ovom predmetu nije donesena pravomoćna sudska odluka, već samo rješenje o obustavi istrage, Kantonalni sud je zaključio da se ne može prihvatiti teza apelantove obrane da se u ovom predmetu radi o presuđenoj stvari.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 04 0 K 005141 14 Kž od 20. studenog 2014. godine apelantov priziv djelomično uvažio i presudu Kantonalnog suda preinačio u dijelu odluke o imovinskopravnom zahtjevu na način što ju je ukinuo, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.

15. Glede apelantovih prigovora kojima je ukazivao na povredu načela ne bis in idem, Vrhovni sud je istaknuo da iz stanja u spisu proizlazi da je rješenjem Općinskog suda u Visokom protiv apelanta obustavljena istraga za izvršenje kaznenog djela silovanja iz članka 88. stavak 1. KZRBiH prema oštećenoj. U svezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je nužno bilo ocijeniti predstavlja li takva procesna situacija dvostruko suđenje i je li primjenjiv članak 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Navedena odredba Europske konvencije isključuje mogućnost ponovnog suđenja optuženog odnosno osuđenog koji je pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom, što se očigledno odnosi na kaznene postupke u kojima se optuženi presudom oslobađa optužbe ili se proglašava krivim. Dakle, za primjenljivost nije dovoljno da odluka ima snagu res iudicata, već je potrebno da ona bude oslobađajuća ili osuđujuća (Ustavni sud Bosne i Hercegovine broj AP 3555/13 od 9. prosinca 2014. godine). Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da je u presudi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) Marguš protiv Hrvatske (Zahtjev broj 4455/10 stavak 140.) izričito navedeno da ako je čak i nakon sudske odluke - presude kojom se optužba odbija zbog amnestije isto djelo kvalificirano kao ratni zločin nema primjene članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju budući da u slučaju kada se radi o ratnom zločinu dolazi i do primjene čl. 2. i 3. Europske konvencije, a što je također primjenljivo i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se odnosi na tumačenje navedene konvencijske norme. To znači da rješenje na koje se apelant u prizivu pozvao, po svojoj pravnoj prirodi, ne znači da je apelant pravomoćno oslobođen optužbe ili proglašen krivim jer je nakon odustajanja tužitelja od kaznenog gonjenja protiv njega kazneni postupak pravomoćno obustavljen rješenjem (dakle nije u pitanju presuda kojom se sudilo o meritumu spora), pa dosljedno tome ono kao takvo ne predstavlja valjanu osnovu za primjenu odredaba o zabrani ponovnog suđenja (načela ne bis in idem).

16. U svezi s apelantovim tvrdnjama da se osporena presuda temelji samo na iskazu oštećene i drugih posrednih svjedoka, Vrhovni sud je istaknuo da ti navodi nisu točni jer se pobijana presuda, pored navedenih dokaza, temelji i na drugim dokazima koji su navedeni u obrazloženju presude, te da apelant u prizivu nije u dovoljnoj mjeri konkretizirao u čemu nalazi da mu je povrijeđeno pravo na obranu.

17. Nadalje, glede apelantovih tvrdnji da iz ovjerene kopije usmene prijave na zapisnik SJB Visoko od 19. veljače 1992. godine, te iz zapisnika o izvršenom očevidu od 13. lipnja 1992. godine proizlazi da su sačinjeni prije nego što je izvršeno kazneno djelo koje mu se stavlja na teret (27. lipnja 1992. godine), Vrhovni sud je istaknuo da se radi o štamparskim greškama. Naime, u uvodnom dijelu obrazloženja prvostupanjske presude doista je navedeno da je spomenuta prijava podnesena 19. veljače 1992. godine, ali je prvostupanjski sud u daljnjem tekstu obrazloženja naveo da je prijava podnesena 19. rujna 1992. godine, što odgovara sadržaju te prijave i na taj način ispravio tu pogrešku. Osim toga, prvostupanjski sud je samo spomenuo da je navedena prijava podnesena, ali je nije cijenio kao dokaz u smislu izvođenja zaključaka koji bi se odnosili na postojanje ili nepostojanje odlučnih činjenica, pa zbog toga ni izneseni prigovori apelantovog branitelja nemaju onaj značaj koji im on pridaje u svom prizivu. Također su točni i prizivni navodi da je prvostupanjski sud u uvodnom dijelu obrazloženja pobijane presude, između ostalih dokaza, nabrojao i zapisnik Osnovnog suda u Visokom od 13. lipnja 1992. godine o izvršenom očevidu povodom silovanja oštećene. Međutim, očigledno je da se i u ovom slučaju radi o štamparskoj grešci koja se odnosi na datum obavljanja uviđaja. Prije svega, u daljnjem tekstu obrazloženja prvostupanjski sud je naveo točan datum, te je istaknuo da „iz zapisnika o izvršenom očevidu Osnovnog suda u Visokom broj KRI-136/92 se vidi da je dežurni sudac toga suda izašao na lice mjesta, a povodom silovanja oštećene izvršenog 27. lipnja 1992. godine“, što znači da se pozvao na točan datum obavljanja očevida. Osim toga, ni prema obrazloženju pobijane presude ni prema apelantovoj obrani nije sporno da je on imao seksualni odnos s oštećenom, niti je sporno da je očevid obavljen, pa nije jasno zbog čega apelant u prizivu nastoji štamparsku pogrešku, koja se odnosi na datum obavljanja očevida koja je u daljnjem tekstu obrazloženja pobijane presude ispravljena, iskoristiti na način što u prizivu navodi da je to nezakonit dokaz. Uostalom, prvostupanjski sud svoje činjenične i pravne zaključke nije utemeljio samo na zapisniku o očevidu, već se pozvao i cijenio brojne druge dokaze.

18. Glede apelantovih navoda kojima je osporavao zakonitost korištenja iskaza oštećene od 30. lipnja 1992. godine ukazujući da je oštećena na glavnom pretresu navela da uopće ne zna pisati i da nije potpisala spomenuti zapisnik, Vrhovni sud je istaknuo da je oštećena tijekom istrage još dva puta davala svoje iskaze koji su konstatirani na zapisnicima od 8. srpnja 2009. i 6. lipnja 2012. godine i da je dala iskaz na glavnom pretresu od 8. listopada 2013. godine. Svi ti iskazi ne razlikuju se u pogledu odlučnih činjenica iako je apelantov branitelj tijekom glavnog pretresa i u prizivu tvrdio da su ti iskazi kontradiktorni, ali tijekom glavnog pretresa nije koristio svoje pravo da predočava navodne razlike u njezinom kazivanju. Uostalom, ni prema apelantovoj obrani nije sporno da je on pod okolnostima opisanim u izreci pobijane presude oštećenu odveo i na mjestu, kako je to izreci pobijane presude navedeno, s njom imao spolni odnos. U svezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da nije bitno to što oštećena nije potpisala naprijed spomenuti zapisnik u kome je sadržano kazivanje za koje prema njezinom iskazu s glavnog pretresa proizlazi, obzirom da to njezin iskaz, ali i ne i potpis koji je stavljen na taj zapisnik. S druge strane, što se tiče iskaza svjedoka R. D. od 30. lipnja 1992. godine, apelant i njegov branitelj se nisu protivili čitanju tog iskaza, a niti iz zapisnika o glavnom pretresu proizlazi da je obrana stavila prijedlog za saslušanje ovog svjedoka. Osim toga, prema obrazloženju prvostupanjske presude proizlazi da je on prijavio policiji da je oštećena silovana i da je uočio da se ona nalazi u teškom fizičkom i psihičkom stanju. U svezi s tim iskazom, Vrhovni sud je ukazao da ne samo da su apelant i njegov branitelj propustili staviti odgovarajuće prigovore, i to prvenstveno u vidu protivljenja da se taj iskaz pročita, već i to da taj iskaz po svom sadržaju nije bitan, niti je dokaz na kome je prvostupanjski sud utemeljio svoju presudu.

19. Najzad, Vrhovni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prihvatio navode vještakinje neuropsihijatrijske struke koja je zaključila da su kod oštećene prisutni elementi posttraumatskog stresnog poremećaja koji su ranije bili prisutni i ponovo su se u znatno težoj formi aktivirali, s ponovnim oživljavanjem neprijatnih ,,uspomena“. U konkretnom slučaju nije bilo naznaka da se ne povjeruje tom nalazu s obzirom na to da je vještakinja dovoljno kvalificirana da dâ stručni nalaz i mišljenje i potrebno izjašnjenje na glavnom pretresu, koja ničim nisu dovedena u pitanje.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava iz čl. 2. i 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Apelant tvrdi da je pogrešno stajalište iz osporenih odluka prema kojem obustava kaznenog postupka za kazneno djelo silovanja nema utjecaja da se za isto djelo, pod pravnom kvalifikacijom ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ponovo vodi postupak. U tom smislu apelant smatra da nije neophodno donošenje pravomoćne osuđujuće ili oslobađajuće presude, već pravomoćno okončanje postupka, a u konkretnoj situaciji to je obustava postupka za kazneno djelo silovanja prema istoj oštećenoj. Glede prava na pravično suđenje, apelant smatra da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer se presude temelje samo na izjavi jednog neposrednog svjedoka (oštećene) i tri posredna svjedoka. Apelant, također, smatra da nisu pravilno razmotreni njegovi prigovori koje je isticao, a odnose se na korištenje zapisnika o ispitivanju oštećene od 30. srpnja 1992. godine, čitanje iskaza svjedoka R. D. iz istrage, zatim prigovore zakonitosti korištenja dokumentacije iz koje proizlazi da je sačinjena prije radnje izvršenja kaznenog djela, te prigovori na sadržaj nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra. II.Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da je apelant iste prigovore već iznosio u prizivu podnesenom protiv prvostupanjske presude i da se taj sud o takvim navodima i prigovorima izjasnio u svojoj odluci. Zbog toga smatra da nisu učinjene povrede na koje se apelacijom ukazuje, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

22. Kantonalni sud je istaknuo da u postupku donošenja prvostupanjske presude nisu povrijeđena apelantova prava te da je odluka donesena u skladu sa zakonom.

23. Kantonalno tužiteljstvo je navelo da apelant ponavlja navode koje je isticao tijekom prvostupanjskog postupka i u prizivu protiv prvostupanjske presude, o čemu su prvostupanjski i drugostupanjski sud u svojim odlukama dali zakonita, uvjerljiva i logična obrazloženja, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

24. Kazneni zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi: Član 142. stav 1.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi […] prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; […], ili tko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

25. Zakon o kaznenom postupku Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 9/92, 16/92, 13/94, 2/92,13/94, 16/92) u relevantnom dijelu glasi:

Član 170.

Istražni sudac obustavlja rješenjem istragu kada javni tužitelj tijekom istrage ili poslije završene istrage izjavi da odustaje od gonjenja. O obustavljanju istrage istražni sudac će u roku od osam dana obavijestiti oštećenog (član 60).

26. Zakon o kaznenom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Članak 4.

Ne bis in idem Nitko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.

Članak 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima..

Članak 288. stavak 2.

Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (2) Izuzetno od stavka 1. ovog članka zapisnici o iskazima danim u istrazi mogu se po odluci suca, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.

Dokazi na kojima se temelji presuda Članak 296.

(1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Odjeljak 2 ‐ Vrste presuda Članak 297.

Meritorne i procesne presude (1) Presudom se optužba odbija ili se optuženi oslobađa od optužbe ili se oglašava krivim.

(2) Ako optužba obuhvata više krivičnih dijela u presudi će se izreći da li se i za koje djelo optužba odbija ili se optuženi oslobađa od optužbe ili se oglašava krivim.

Članak 298. stavak d).

Presuda kojom se optužba odbija Presudu kojom se optužba odbija sud će izreći:

d) ako je optuženi za isto djelo već pravomoćno osuđen, oslobođen od optužbe ili je postupak protiv njega rješenjem pravomoćno obustavljen, a ne radi se o rješenju o obustavljanju postupka iz članka 342. ovog zakona.

Članak 313. točka c) Povrede Kaznenog zakona Povreda Kaznenog zakona postoji ako je Kazneni zakon povrijeđen u pitanju:

c) postoje li okolnosti koje isključuju kazneno gonjenje, a naročito je li nastupila zastara kaznenog gonjenja ili je gonjenje isključeno uslijed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena.

Članak 342.

Ponavljanje postupka završenog pravomoćnim rješenjem (1) Ako je izvan slučajeva iz članka 341. ovog zakona kazneni postupak pravomoćno obustavljen prije početka glavnog pretresa, na zahtjev tužitelja može se dopustiti ponavljanje kaznenog postupka ako se podnesu novi dokazi na temelju kojih se sud može uvjeriti da su se stekli uvjeti za ponovno pokretanje kaznenog postupka.

(2) Kazneni postupak pravomoćno obustavljen do početka glavnog pretresa može se ponoviti kad je tužitelj odustao od gonjenja, ako se dokaže da je do odustajanja došlo uslijed kaznenog djela zlouporabe službenog položaja tužitelja. U pogledu dokazivanja kaznenog djela tužitelja primjenjivat će se odredbe članka 343. stavak 2. ovog zakona.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 04 0 K 005141 13 K od 6. veljače 2014. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 12. veljače 2015. godine, a da je apelaciju podnio 30. ožujka 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum

31. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava iz čl. 2. i 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.

1. Pravo na pravično suđenje

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

33. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom [...].

34. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi s izvršenjem kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

35. Apelant tvrdi da redoviti sudovi nisu pravilno razmotrili njegove prigovore koji se odnose se na korištenje zapisnika o ispitivanju oštećene od 30. srpnja 1992. godine, čitanje iskaza svjedoka R. D. iz istrage, te prigovore o zakonitosti korištenja dokumentacije iz koje proizlazi da je sačinjena prije radnje izvršenja kaznenog djela.

36. Razmatrajući ove apelantove navode Ustavni sud napominje da članak 6. Europske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Europski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. srpnja 1988. godine, st. 45.-46., serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. lipnja 1998. godine, stavak 34., Izvješća 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Europski sud smatra da njegova uloga nije utvrđivati može li određena vrsta dokaza – primjerice dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, biti prihvatljiva ili, upravo, je li aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi Europski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 89., 10. ožujka 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stavak 41., 28. srpnja 2009. godine).

37. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tijekom prvostupanjskog postupka pred Kantonalnim sudom, kao i u prizivu pred Vrhovnim sudom, o čemu su se redoviti sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi detaljno razmotrili apelantove prigovore kojima je osporavao čitanje iskaza svjedoka R. D. iz istrage, te u svezi s tim istaknuli da je na temelju iskaza S. D. utvrđena činjenica da se taj svjedok nalazi u inozemstvu i da je teškog zdravstvenog stanja i da je zbog toga njegov dolazak značajno otežan, pri čemu je također navedeno da se ne radi o svjedoku na čijem iskazu se u odlučnoj mjeri temelji odluka o apelantovoj krivnji. Također su detaljno razmotreni i apelantovi prigovori kojima je ukazivao da je oštećena nepismena i da nije potpisala zapisnik o saslušanju od 30. lipnja 1992. godine, pa je u svezi s tim istaknuto da je oštećena tijekom istrage još dva puta davala svoje iskaze (8. srpnja 2009. i 6. lipnja 2012. godine), da je dala iskaz na glavnom pretresu od 8. listopada 2013. godine i da se ti iskazi ne razlikuju u pogledu odlučnih činjenica. Najzad, Ustavni sud zapaža i da su razmotreni apelantovi prigovori kojima je ukazivao na neusklađenost datuma izrade određenih zapisnika i datuma izvršenja kaznenog djela, te je zaključeno da se očigledno radi o štamparskim greškama. Stoga, imajući u vidu da iz sadržaja obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redoviti sudovi detaljno razmotrili pitanja na koja i u apelaciji ukazuje, a takvo obrazloženje se ne može smatrati proizvoljnim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je odlukama redovitih sudova o prihvatljivosti dokaza dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

38. Apelant, također, smatra da su osporene presude utemeljene samo na izjavi jednog neposrednog svjedoka (oštećene) i tri posredna svjedoka, te da nisu pravilno ocijenjeni njegovi prigovori koji se odnose na sadržaj nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud zapaža da apelant, u biti, osporava kvalitetu zaključaka redovitih sudova. U tom pogledu, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede ocjene dokaza ako se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom oprečne jedna drugoj (vidi Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redoviti sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Potom, prema stajalištu Europskog suda mora se utvrditi je li osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se cijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Europski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. siječnja 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 90., od 10. ožujka 2009. godine).

39. Dovodeći navedena stajališta u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom kaznenom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud glede utvrđivanja činjenice je li apelant počinio radnje opisane izreci presude, detaljno analizirao iskaz oštećene, te ga doveo u vezu s iskazima drugih svjedoka, medicinskom dokumentacijom, te nalazom i mišljenjem vještaka i dokazima apelantove obrane. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno razmotrio apelantove prigovore kojima je osporavao sadržaj nalaza i mišljenja vještaka dr. E. E., te je u svezi s tim zaključio da je vještakinja uradila stručan, profesionalan, logičan i uvjerljiv nalaz, a koji se nalazi u međusobnoj povezanosti s iskazom oštećene, kao i s iskazima saslušanih svjedoka i s opsežnom medicinskom dokumentacijom za oštećenu. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmetom dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da ni ovim apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

40. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

2. Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu

41. Članak 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju glasi:

1. Nikome se ne smije ponovno suditi, niti se smije ponovno kazniti u kaznenom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog kojeg je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen sukladno zakonu i kaznenom postupku te države.

2. Odredbe prethodnog stavka ne sprječavaju ponovno otvaranje predmeta sukladno zakonu i kaznenom postupku određene države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitne povrede koja je mogla utjecati na ishod predmeta.

3. Ovaj članak se ne može derogirati na temelju članka 15. Konvencije.

42. Apelant tvrdi da mu je u predmetnom kaznenom postupku suđeno za isto djelo za koje je rješenjem Osnovnog suda u Visokom od 6. svibnja 1997. godine donesena odluka o obustavi postupka, čime je povrijeđeno načelo ne bis in idem.

43. U svezi s ovim apelantovim prigovorom, Ustavni sud uočava da su redoviti sudovi razmotrili ovaj apelantov prigovor pozivajući se na standarde Ustavnog suda i Europskog suda, te zaključili da rješenje na koje se apelant u prizivu pozvao, po svojoj pravnoj prirodi, ne znači da je apelant pravomoćno oslobođen optužbe ili proglašen krivim jer je nakon odustajanja tužitelja od kaznenog gonjenja protiv njega kazneni postupak pravomoćno obustavljen rješenjem (dakle nije u pitanju presuda kojom se sudilo o meritumu spora), pa dosljedno tome ono, kao takvo, ne predstavlja valjanu osnovu za primjenu odredaba o zabrani ponovnog suđenja (načela ne bis in idem).

44. Ustavni sud podsjeća da su se praksa i stajališta Europskog suda u svezi s primjenom i načela iz članka 4. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju mijenjali i evoluirali. U svezi s tim, Ustavni sud posebno naglašava da je Europski sud jasno naveo da članak 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju u prvom stavku sadrži zabranu ne bis in idem (ne dva puta o istom), dok u drugom stavku predviđa iznimke od ovog pravila pod „kontroliranim“ uvjetima. Ustavni sud, također, primjećuje da pojam bis postavlja pitanje koje vrste sudskih odluka aktiviraju primjenu ovog načela, dok pojam idem, posebno razvijen u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije (vidi Europski sud, [GC] aplikacija broj 14939/03, presuda od 10. veljače 2009. godine), polazi od identiteta pravnih kvalifikacija, odnosno opredjeljenja da se radi „o istom“. Tako je u navedenoj odluci utvrđeno da se zabranjuje progon ili suđenje za „isto kazneno djelo“, odnosno djelo koje proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su, u biti, iste. Europski sud je također jasno utvrdio da se postupak načela iz članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju „aktivira“ kada je prethodna oslobađajuća ili osuđujuća presuda stekla svojstvo res iudicata (presuđena stvar), odnosno da nema redovnog pravnog lijeka u skladu s domaćim zakonima, da je iskorišten ili da je istekao rok za izjavljivanje pravnog lijeka. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je za primjenjivost članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju potrebno da postoji prethodni kazneni postupak okončan pravomoćnom presudom, da postoji drugi postupak i da postoji pravomoćna osuđujuća ili oslobađajuća presuda. Dakle, za primjenjivost nije dovoljno da odluka ima snagu res iudicata, već je potrebno da ona bude oslobađajuća ili osuđujuća. Stoga će Ustavni sud apelantove navode o dvostrukom suđenju za isto kazneno djelo ispitati u skladu s navedenim stajalištima Europskog suda.

45. U konkretnom slučaju nesporno je da je rješenje Osnovnog suda u Visokom od 6. svibnja 1997. godine, kojim je na zahtjev Tužiteljstva protiv apelanta obustavljena istraga zbog kaznenog djela silovanja koje je počinjeno prema oštećenoj, steklo formalnu pravomoćnost. Također je nesporno da je apelant naknadno, u postupku koji je predmet apelacije, proglašen krivim za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva koje proizlazi iz „istih činjenica“ kao i djelo za koje je prethodno doneseno rješenje o obustavi istrage. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje predstavlja li rješenje Osnovnog suda u Visokom od 6. svibnja 1997. godine kojim je prema apelantu obustavljena istraga, po svom karakteru, res iudicata, što je uvjet za primjenljivost članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.

46. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o procesnom rješenju. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci u predmetu broj AP 4552/13 od 15. rujna 2016. godine (dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba, st. 24.-28.) istaknuo: „Apelant u konkretnom slučaju svoje tvrdnje o kršenju ovog prava temelji na navodima o tome da je rješenjem o obustavi postupka protiv njega, nakon što je Tužiteljstvo povuklo optužnicu, već raspravljeno i odlučeno o istom događaju za koji mu je osporenim presudama izrečena uvjetna osuda. U konkretnom slučaju, kako proizlazi iz stanja u spisu, apelantovih navoda i odgovora redovitih sudova, Tužiteljstvo je, u skladu s odredbom članka 247. st. 1. i 2. ZKPFBiH, raniju optužnicu povuklo uz suglasnost suca, tako da nije bilo smetnji da se protiv istog optuženog podigne nova optužnica za isto kazneno djelo. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da rješenjem kojim je obustavljen postupak protiv apelanta nije utvrđivana osnovanost kaznene optužbe protiv apelanta, nego je odlučeno o procesnoj stvari, pa smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno načelo ne bis in idem, budući da rješenje kojim je obustavljen postupak nema karakter oslobađajuće ili optužujuće presude, odnosno nema karakter presuđene stvari…“ Također, Ustavni sud je u Odluci broj AP 3555/13 od 9. prosinca 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba, st. 73. i 74.) istaknuo „….iz opisa presude kojom se optužnica odbija ne proizlazi niti jedna činjenica koja upućuje da je na bilo koji način utvrđivana apelantičina kaznena odgovornost. Čak i restriktivnim tumačenjem presude Općinskog suda kojom se odbija optužba, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je u pitanju 'oslobađajuća' ili 'osuđujuća' pravomoćna presuda, odnosno da je ona riješila pitanje konačnog oslobađanja ili osude apelantice nakon ocjenjivanja činjenica predmeta i utvrđivanja apelantičine kaznene odgovornosti (ili nevinosti). Zbog navedenoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju….“.

47. Stoga, polazeći od navedene prakse Europskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da rješenjem Osnovnog suda u Visokom kojim je obustavljena istraga protiv apelanta nije utvrđivana utemeljenost kaznene optužbe. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno načelo ne bis in idem budući da rješenje kojim je obustavljena istraga nema karakter oslobađajuće ili optužujuće presude, odnosno nema karakter presuđene stvari u smislu članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.

48. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.

Ostali navodi

49. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na priziv u kaznenim stvarima iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, a koje navode apelant nije posebno obrazlagao. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju tih prava temelje na istim navodima kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju toga prava, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje glede izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti.

51. Ustavni sud dalje nalazi da nema povrede apelantovog prava na priziv u kaznenim stvarima iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava temelji na navodima o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju budući da rješenje kojim je obustavljena istraga protiv apelanta nema karakter oslobađajuće ili optužujuće presude, odnosno nema karakter presuđene stvari.

53. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1488/15 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio