Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1118/15 („EKO MMM Co“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
  • Prekršaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1118/15

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1118/15, rješavajući apelaciju „EKO MMM Co“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija „EKO MMM Co “ d.o.o.

Banja Luka.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 013660 14 Rev od 15. oktobra 2014. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija „EKO MMM Co“ d.o.o.

Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 013660 14 Rev od 15. oktobra 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 013660 13 Pž od 12. marta 2014. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 013660 08 Ps od 25.

septembra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „EKO MMM Co“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ilija Đajić, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 013660 14 Rev od 15. oktobra 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 013660 13 Pž od 12. marta 2014. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 57 0 Ps 013660 08 Ps od 25. septembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg suda, Okružnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Republike Srpske - Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 7. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 12. do 20. jula 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je 5. jula 1999. godine podnio tužbu protiv tadašnje Republičke uprave carina Banja Luka radi naknade štete zbog nezakonitog držanja robe na carini (Carinarnica Bijeljina).

6. Osnovni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kao tada nadležni sud je donio presudu kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtjev (do određenog iznosa) i obavezao tuženu da apelantu nadoknadi štetu. Navedena presuda je 17. maja 2002. godine ukinuta rješenjem tada nadležnog Okružnog suda i predmet je vraćen na ponovno suđenje.

7. Apelant je podneskom od 31. decembra 2009. godine tužbu proširio na Upravu za indirektno oporezivanje BiH, pa je Okružni sud predmet ustupio nadležnom Sudu Bosne i Hercegovine na daljnje postupanje. Apelant je naknadno, 26. decembra 2012. godine, povukao tužbu u odnosu na Upravu za indirektno oporezivanje BiH, pa je predmet vraćen Osnovnom sudu na daljnje postupanje, a nakon toga stvarno i mjesno nadležnom Okružnom sudu.

8. Okružni sud je Presudom broj 57 0 Ps 013660 08 Ps od 25. septembra 2013. godine, koja je potvrđena presudama Višeg suda i Vrhovnog suda, odbio u cjelini apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena nadoknadi štetu u iznosu od 43.354,35 KM. Okružni sud je u obrazloženju presude izložio činjenice na kojima je apelant zasnovao svoj zahtjev prema kojima je 23. aprila 1999. godine tužena u Carinarnici Bijeljina nezakonito zadržala njegovo vozilo s robom, ne navodeći razlog zadržavanja, iako je za navedenu robu imao svu potrebnu dokumentaciju i da je tek 18. maja 1999. godine navedeno vozilo s robom pušteno u promet. Tužena je osporila osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te je istakla prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

9. Ocjenjujući postojanje osnova tužbenog zahtjeva u vezi s istaknutim prigovorom nedostatka pasivne legitimacije, Okružni sud je naveo da u okolnostima konkretnog slučaja predmet spora predstavlja apelantovo potraživanje za naknadu štete koju je pretrpio zadržavanjem robe na Carinarnici u periodu od 23. aprila do 18. maja 1999. godine i da je sporna pasivna legitimacija tužene, te osnov i visina tužbenog zahtjeva. S tim u vezi je zaključeno da prigovor nedostatka pasivne legitimacije nije osnovan jer je odredbama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja uspostavljen jedinstven sistem indirektnog oporezivanja 8. januara 2004. godine (kada je Zakon stupio na pravnu snagu), pri čemu Uprava za indirektno oporezivanje nije preuzela obaveze carinskih uprava entiteta, pa tako ni tužene.

10. Okružni sud je tokom glavne rasprave sproveo obiman dokazni postupak, te izvršio analizu i ocjenu dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti. Imajući u vidu da je među parničnim strankama bilo sporno da li je šteta nastala zadržavanjem robe na graničnom prelazu i visina štete, Okružni sud je proveo dokaze uvidom u pismenu dokumentaciju na okolnost prijavljivanja robe od strane apelanta i carinskog prekršaja, te saslušanjem apelantovog zakonskog zastupnika, nakon čega je zaključio da apelant izvedenim dokazima nije na pouzdan i nesumnjiv način dokazao da je došlo do nezakonitog postupanja organa tužene, odnosno da apelant nije dokazao osnov tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Okružni sud je naveo sadržaj odredaba čl. 154, 155 i 172 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), napominjući da su pretpostavke za naknadu štete postojanje štetne radnje, uzročne veze i odgovornosti za štetu, a da je u članu 172 ZOO jasno propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija i da je zakonska pretpostavka za odgovornost tužene da je šteta pričinjena nezakonitim ili nepravilnim radom organa ili lica koje obavlja službenu djelatnost. To podrazumijeva da je postupanje tog organa ili lica protivno zakonu ili da je došlo do svjesnog propuštanja primjene zakonskih propisa s ciljem ili pristankom da se drugom nanese šteta. Činjenica da je protiv apelanta i odgovornog lica obustavljen postupak za učinjeni carinski prekršaj ne podrazumijeva sama po sebi da se radi o nezakonitom postupanju organa tužene. Osim toga, kako je zaključio Okružni sud, apelant u smislu odredbi čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije uspio dokazati da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do nezakonitog postupanja organa tužene. Imajući u vidu navedene odredbe ZPP, kao i okolnost da apelant u pogledu visine tužbenog zahtjeva, sve da je i uspio dokazati njegov osnov, nije proveo niti jedan dokaz, Okružni sud je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cjelini kao neosnovan.

11. Viši sud je Presudom broj 57 0 Ps 013660 13 Pž od 12. marta 2014. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio presudu Okružnog suda. U obrazloženju presude, Viši sud je, ispitujući prvostepenu presudu u dijelu u kome se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka, zaključio da žalba nije osnovana. S tim u vezi je u obrazloženju presude navedeno da je prvostepeni sud sproveo postupak i donio pravilnu odluku jer je prije svega pravilno riješio pitanje pasivne legitimacije i odgovornosti tužene za štetu koja može nastati, između ostalog, nepravilnim ili nezakonitim radom službenog lica. Zatim je pravilno zaključio da apelant nije dokazao da je u konkretnom slučaju bio u pitanju nezakonit rad i da činjenica obustavljanja postupka za učinjeni carinski prekršaj ne podrazumijeva nezakonito postupanje organa tužene. Viši sud je, obrazlažući neosnovanost žalbenih prigovora, naveo sadržaj odredbi člana 17 Ustava Republike Srpske koja je inkorporirana u odredbi člana 16 ZOO kojom je svakom (generalno) zabranjeno da drugom uzrokuje štetu. To podrazumijeva uzdržavanje od postupaka kojima se drugom može prouzrokovati šteta. Zatim je ponovljen sadržaj odredbi čl. 155 i 158 ZOO kojima je propisana odgovornost za štetu i odredbe člana 172 ZOO kojom je regulisana odgovornost pravnog lica za štetu. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, prema kojima je apelant pravni osnov obaveze tužene zasnovao na ponašanju organa tužene zasnovanom na činjenici da je organ tužene odustao od prijave za učinjeni carinski prekršaj, prema ocjeni Višeg suda, Okružni sud je postupio pravilno jer je pravilno cijenio vezu uzroka i posljedice. Činjenica obustavljanja postupka po prijavi za carinski prekršaj ne predstavlja uzrok (radnju) koja je dovela do štete, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud. U tom smislu, Viši sud je ponovio utvrđene činjenice iz prvostepene presude prema kojima je tužena u okviru svog zakonskog ovlašćenja, putem carinskih organa, sprovodeći postupak carinske kontrole nad uvozom robe iz Republike Srbije utvrdila da je jedan dio robe bio uredno prijavljen, a drugi nije, da je roba bila u istom prevoznom sredstvu, pa je nije bilo moguće odmah fizički razdvojiti (prijavljenu od neprijavljene), da je stoga trebalo izvršiti detaljan pregled i identifikovati robu, zbog čega je sva količina robe stavljena pod carinski nadzor. Zatim je sačinjen zapisnik o carinskom prekršaju, a kada je apelant dostavio (naknadno) urednu dokumentaciju za prijavljenu robu, tužena je odustala od prijave za carinski prekršaj i roba je vraćena apelantu, dok mu je za neprijavljenu robu izrečena sankcija. Stoga se odustanak od prijave za carinski prekršaj ne može, sam za sebe, smatrati neposrednim uzrokom štete, niti se ta procesna radnja može smatrati protivpravnim ponašanjem kao uslovom za nastanak štete. Imajući to u vidu, Viši sud je apelantove žalbene navode da je štetu pretrpio neosnovanim zadržavanjem robe i trajnim oduzimanjem jednog dijela robe (neprijavljene) ocijenio neosnovanim, potvrđujući pravilnost prvostepene presude u pogledu nepostojanja protivpravnosti radnje kao mogućeg uzroka i nastale štete.

12. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 013660 14 Rev od 15. oktobra 2014. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio. U pogledu neosnovanosti revizionih prigovora, Vrhovni sud je, prije svega, ponovio sadržaj odredbi čl. 154, 155, 158 i 172 ZOO, napominjući da apelant u reviziji istrajava na tvrdnji da se protivpravno ponašanje tužene zasniva na činjenici odustanka od prijave za učinjeni carinski prekršaj i da se mjera oduzimanja imovine može sprovesti samo ako je roba bila predmet prekršaja u smislu člana 200 stav 1 Carinskog zakona, da je tužena to priznala obustavljanjem postupka, te da je stoga i oduzimanje imovine bilo protivzakonito. U reviziji je takođe ukazano da su nižestepeni sudovi ignorisali odredbu člana 200 stav 6 Carinskog zakona iako je prekršajni postupak obustavljen. Obrazlažući neosnovanost ovih revizionih tvrdnji, Vrhovni sud je ponovio sadržaj odredbe člana 200 stav 6 Carinskog zakona prema kojoj se roba koja je predmet carinskog prekršaja za koju je propisana zaštitna mjera oduzimanja robe, kao i roba za koju nije sproveden carinski postupak može staviti pod carinski nadzor do okončanja prekršajnog postupka. Prema tački 6 istog člana, kako je dalje navedeno, vlasnik robe stavljene pod carinski nadzor u smislu stava 5 istog člana ima pravo na naknadu štete na teret budžeta, ako se u sprovedenom carinskom postupku utvrdi da nije postojao carinski prekršaj. Imajući u vidu sadržaj navedene odredbe i revizione prigovore, Vrhovni sud je potvrdio pravilnost stava iz pobijane presude prema kojem uzrok štete koju je pretrpio apelant nije u neosnovanom zadržavanju robe, odnosno u činjenici da je obustavljen postupak po prijavi za carinski prekršaj. Protivno navodima revizije, uzrok štete je, prema mišljenju Vrhovnog suda, u nezakonitim radnjama apelanta koji, prilikom uvoza robe iz Republike Srbije u Republiku Srpsku, dio robe nije prijavio (prijavljenu i neprijavljenu robu pomiješao i prevozio istim prevoznim sredstvom), a da nije postupio na takav način Carinarnica ne bi imala razloga da s neprijavljenom zadrži i prijavljenu robu, a apelant bi uredno prijavljenu robu mogao da preuzme. U konkretnom slučaju, s obzirom na činjenično utvrđenje, organ tužene je na osnovu odredbe iz člana 200 Carinskog zakona bio ovlašćen da robu koja je predmet prekršaja iz člana 189 stav 1 tačka 3 istog zakona (pa i dio prijavljene robe, do identifikacije i odvajanja od robe koja je predmet prekršaja) stavi pod carinski nadzor do okončanja prekršajnog postupka. Radnje tužene, odnosno njenih organa nisu protivpravne, nego su preduzete na osnovu zakonskih ovlašćenja, a osim toga apelant u konkretnom postupku nije dokazao da je bilo koja nezakonita ili nepravilna radnja tužene, odnosno njenog organa ili radnika bila uzrok predmetne štete. Vrhovni sud je zaključio da je protivpravno ponašanje postojalo na apelantovoj strani jer je propustio da Carinarnici uredno prijavi robu i to proizlazi iz činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi, te je iz tih razloga pravilan stav drugostepenog suda prema kojem se odustanak od prijave za carinski prekršaj ne može, sam za sebe, smatrati neposrednim uzrokom štete, niti ta procesna radnja organa tužene ukazuje da je postojalo protivpravno ponašanje na strani tužene, što je uslov odgovornosti za štetu.

13. Obrazlažući neosnovanost revizionih tvrdnji da se Osnovni sud nepravilno, putem obavijesti PS 583/02 od 2. novembra 2005. godine, oglasio stvarno nenadležnim i uputio cijeli predmet Sudu Bosne i Hercegovine, a da se taj sud pravilno oglasio nenadležnim i predmet vratio Osnovnom sudu, nisu, prema mišljenju Vrhovnog suda, od značaja za pravilnost presude jer nepravilna primjena propisa o nadležnosti suda nije u konkretnom slučaju imala uticaja na pravilnost presude kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu. Takođe i prigovor revizije da je postupak pred nižestepenim sudovima trajao dugo nema uticaja na pravilnost presude jer povreda na koju ukazuje apelant može biti predmet drugog postupka pred drugim, a ne Vrhovnim sudom. Nižestepeni sudovi su, kako je zaključio Vrhovni sud, na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, valjano utvrdili činjenično stanje relevantno za presuđenje na koje su pravilno primijenili materijalno pravo.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U iscrpnoj apelaciji je hronološki opisan tok postupka, počev od prekršajnog do parničnog, koji je okončan osporenom presudom, nakon čega je apelant iznio sopstveno tumačenje odredbi za koje smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno protumačene. U tom kontekstu je ukazao da iz činjeničnog stanja proizlazi nepobitan zaključak u pogledu uzroka nastale štete, a taj uzrok je, prema apelantovom mišljenju, nezakonito zadržavanje robe, dakle protivpravnost radnje povodom koje je započet prekršajni postupak od kojeg je tužena kasnije odustala, pa je on obustavljen. Na taj način je, kako je dalje navedeno u apelaciji, na nesumnjiv način dokazano da su carinski organi tužene protivpravno zadržali robu, odnosno da su apelantu prouzrokovali štetu jer se na navedeni način roba može zadržati samo u slučaju da postane predmet prekršajnog postupka. Smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja dokazana direktna šteta koja je nastala upravo zbog nemogućnosti raspolaganja robom (imovinom). Apelant je takođe ukazao na nedostatak obrazloženja presude Vrhovnog suda koji „nije uobzirio prigovore koji se odnose na dužinu trajanja cijelog postupka i na činjenicu da je samo određivanje nadležnosti trajalo deset godina“, nego je konstatovao da je to pitanje koje se raspravlja pred drugim sudom, pa je predloženo da se navedeno pitanje raspravi povodom podnesene apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je ostao pri razlozima datim u obrazloženju presude i, suprotno apelantovom stavu, smatra da su u obrazloženju presude navedeni jasni razlozi kojima se sud rukovodio prilikom odlučivanja o apelantovoj reviziji, pri kojima je u cjelini ostao jer njenim donošenjem nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano. Predloženo je da se apelacija odbije.

16. Viši sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su svi razlozi za odbijanje apelantove žalbe navedeni u presudi i da imaju potvrdu u odredbama materijalnog prava, pri kojima je taj sud ostao u cijelosti, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Okružni sud je naveo da su osnovi za donošenje prvostepene presude navedeni u njenom obrazloženju pri kojem je taj sud ostao u cijelosti, te da je navedena odluka donesena u skladu sa zakonom i pravilnom primjenom materijalnog prava.

18. Tužena je u opširnom odgovoru na apelaciju istakla da apelant u postupku nije dokazao niti da mu je tužena prouzrokovala štetu, niti je predložio dokaze kojima bi dokazao visinu štete, te da su sudovi na sve tri instance donijeli pravile i zakonite odluke. U pogledu dužine postupka, tužena je navela da je sam apelant doprinio da postupak traje duže jer je pored tužene u jednoj fazi postupka tužio i Upravu za indirektno oporezivanje, zbog čega je predmet bio ustupljen Sudu BiH, a zatim vraćen Okružnom sudu.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Član 240.

Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

Po reviziji iz člana 237. stav 3. ovog zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.

(3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.

21. Carinski zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 4/93, 29/94 i 16/95) u relevantnom dijelu glasi:

Član 200.

(1) Roba koja je predmet prekršaja iz člana 188. stav 1. tačka 1. člana 189, stav 1. tač. 1. do 4. i tač. 6. 7. 8. i 10. člana 190. stav 1. tač., člana 195. stav 1. tač. 1. do 3. i člana 198. stav 1. ako je učinilac prekršaja izvršio neku od radnji iz člana 188. stav 1. tačka 1., člana 189. stav 1. tačka 1. do 4. i tač. 6. 7. 8 i 10. i člana 190. stav 1. tačka 3. i roba koja je predmet prekršaja iz člana 194. st. 1. i 3. u vezi sa članom 188. stav 1. tačka 1, člana 189. stav 1. tač. 1. do 4. i tač. 6. 7. 8 i 10. člana 190. stav 1.tač. 3., člana 195. stav 1. tač. 1. do 3. i člana 198. stav 1.,ako je učinilac prekršaja izvršio neku od radnji iz člana 188. stav 1. tačka 1., člana 189. stav 1. tač. 1. do 4. i tač. 6. 7. 8. i 10. i člana 190. stav 1. tač. 3. ovog zakona, oduzeće se.

(2) Ako se roba ne pronađe, od učinioca prekršaja naplatiće se njena vrijednost koja, prema odredbama ovog zakona predstavlja carinsku osnovicu i sprovešće se postupak naplate carine i drugih uvoznih dažbina u smislu člana 205. stav 1. ovog zakona.

(3) Smatraće se da roba nije pronađena ako se iz bilo kojih razloga ne može oduzeti od njenog držaoca.

(4) Za vrijednost nepronađene robe učinioci prekršaja odgovaraju solidarno.

(5) Roba koja je predmet carinskog prekršaja za koju je propisana zaštitna mjera oduzimanja robe, kao i roba za koju nije sproveden carinski postupak, može se staviti pod carinski nadzor do okončanja prekršajnog postupka.

(6) Vlasnik robe stavljene pod carinski nadzor u smislu stava 5. ovog člana ima pravo na naknadu štete na teret budžeta ako se u sprovedenom carinskom postupku utvrdi da nije postojao carinski prekršaj.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 013660 14 Rev od 15. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 13. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosio na naknadu štete, iz čega proizlazi da se predmetni postupak ticao apelantovih građanskih prava, što upućuje na zaključak da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i stoga pogrešne zaključke iz osporene presude, kao i nedostatak obrazloženja presude donesene u postupku o reviziji.

31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03). Takođe, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03 i Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

32. Dovodeći osporene odluke u vezu s navodima apelacije, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud povodom apelantove tužbe, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova tužbenog zahtjeva, u toku postupka (na glavnoj raspravi) proveo dokaze koje su predložile i izvele parnične stranke. Zatim je, kako proizlazi iz presude, nakon pojedinačne, međusobne i ukupne ocjene dokaza utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da apelant izvedenim dokazima nije na pouzdan i nesumnjiv način dokazao da je u konkretnoj situaciji došlo do nezakonitog postupanja tužene, odnosno da nije dokazao osnov svog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Okružni sud je naveo sadržaj relevantnih odredbi iz čl. 154, 155 i 172 ZOO naglašavajući da su pretpostavke za naknadu štete postojanje štetne radnje, uzročne veze i odgovornosti za štetu, a to u konkretnim okolnostima podrazumijeva da je šteta pričinjena nezakonitim ili nepravilnim radom tužene. S tog aspekta je, nakon ocjene svih izvedenih dokaza, zaključeno da činjenica obustavljanja postupka protiv apelanta i odgovornog lica za učinjeni carinski prekršaj, na kojoj je apelant insistirao tokom trajanja parnice kao osnov svog tužbenog zahtjeva, ne podrazumijeva, sama po sebi, da se radi o nezakonitom postupanju tužene. Naime, apelant izvedenim dokazima u smislu odredbi čl. 7, 123 i 126 ZPP, kako je navedeno u obrazloženju, nije uspio dokazati da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do nezakonitog postupanja tužene, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja izveden zaključak da apelant svoje tvrdnje nije dokazao, a time ni osnovanost svog tužbenog zahtjeva.

33. U postupku povodom žalbe i revizije pred Višim i Vrhovnim sudom su u obrazloženjima presuda, kako primjećuje Ustavni sud, navedeni dovoljni, jasni i razumljivi razlozi, naročito u pogledu apelantovog prigovora koji se ticao protivpravnosti radnji tužene zbog naknadnog obustavljanja prekršajnog postupka u vezi s nastalom štetom. S tim u vezi, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud ovaj revizioni prigovor pažljivo cijenio, te je u obrazloženju presude, prije svega, ponovio sadržaj odredbe člana 200 stav 6 Carinskog zakona, a zatim, potvrđujući pravilnost stava iz pobijane presude ukazao da uzrok štete koju je pretrpio apelant nije u neosnovanom zadržavanju robe, odnosno u činjenici da je obustavljen postupak po prijavi za carinski prekršaj, već u nezakonitim radnjama apelanta koji, prilikom uvoza robe, dio robe nije prijavio (prijavljenu i neprijavljenu robu pomiješao i prevozio istim prevoznim sredstvom), a da nije postupio na takav način tužena (Carinarnica) ne bi imala razloga da s neprijavljenom zadrži i prijavljenu robu. S tim u vezi je takođe napomenuto da je organ tužene na osnovu odredbe iz člana 200 Carinskog zakona bio ovlašćen da robu koja je predmet prekršaja (pa i dio prijavljene robe, do identifikacije i odvajanja od robe koja je predmet prekršaja) stavi pod carinski nadzor do okončanja prekršajnog postupka, te da stoga radnje tužene, odnosno njenih organa nisu protivpravne, nego preduzete na osnovu zakonskih ovlašćenja. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene valjano utvrdili činjenično stanje relevantno za presuđenje na koje su pravilno primijenili materijalno pravo.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, u granicama kako ga je apelant opredijelio, zatim u granicama razloga navedenih u žalbi i reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, naveli jasne i argumentovane razloge u vezi s neosnovanošću apelantovog zahtjeva, primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog ili procesnog prava, te smatra da data obrazloženja u cijelosti zadovoljavaju zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

35. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na nedostatak obrazloženja presude Vrhovnog suda navodom da taj sud „nije uobzirio prigovore koji se odnose na dužinu trajanja cijelog postupka i na činjenicu da je samo određivanje nadležnosti trajalo deset godina“ Ustavni sud, nasuprot tome, uočava da je Vrhovni sud i ovaj prigovor cijenio i shodno ovlašćenjima iz čl. 240 i 241 ZPP u vezi s granicama ispitivanja drugostepene presude jasno naveo da primjena propisa o nadležnosti suda u konkretnom slučaju nije imala uticaja na pravilnost presude.

Suđenje u razumnom roku

36. Ustavni sud uočava da je apelacionim navodima predloženo da se pitanje dužine trajanja postupka raspravi povodom podnesene apelacije budući da je samo proces određivanja nadležnosti po podnesenoj tužbi trajao duže od deset godina.

37. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u okviru okolnosti svakog pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, npr. Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38 i Ustavni sud, između mnogih, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 660/04 od 13. septembra 2005, AP 155/05 od 14. marta 2006. godine i dr.).

38. Dovodeći navode apelacije koji se odnose na „razuman rok“ u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u postupku na čiju se dužinu apelant žali radi o naročito složenim pitanjima. Osim toga, Ustavni sud nije mogao zaključiti ni da je apelant svojim ponašanjem, iako je u postupku pismenim podnescima od 31. decembra 2009. i 6. septembra 2012. godine uređivao tužbu i vršio preinačenje tužbe u subjektivnom smislu, mogao odlučujuće doprinijeti ukupnoj dužini postupka koji je okončan počev od podnošenja tužbe tek nakon 15 godina i tri mjeseca. U navedenom periodu su donesene četiri presude od kojih je jedna (prvostepena od 14. decembra 1999. godine) ukinuta. Međutim, Ustavni sud zapaža da je od perioda kada je navedena presuda ukinuta rješenjem Okružnog suda od 17. maja 2002. godine pa sve do 6. septembra 2012. godine, prvostepeni sud (prvobitno Osnovni, a zatim Okružni) kod kojeg je predmet bio na odlučivanju od 2002. do 2009. godine, dakle skoro osam godina, bio potpuno pasivan i da u odgovoru na apelaciju nije ponudio nikakve razloge za nepostupanje u predmetnom postupku. Ustavni sud, takođe, zapaža da je u tom periodu predmet zbog stupanja na snagu Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH (2004. godine) bio ustupljen nadležnom Sudu BiH na daljnje rješavanje, koji je, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije, predmet vratio nadležnom Okružnom sudu nakon nešto više od dvije godine zbog povlačenja tužbe u odnosu na novooznačenog tuženog (Uprava za indirektno oporezivanje BiH). U daljnjem periodu, kada je Okružni sud započeo raspravljanje o apelantovom opredijeljenom tužbenom zahtjevu 6. septembra 2012. godine pa do okončanja postupka pred Vrhovnim sudom 15. oktobra 2014. godine, sudovi koji su odlučivali o tužbi, žalbi i reviziji su bili efikasni jer su u tom periodu (nešto više od dvije godine) donesene ukupno tri meritorne odluke.

39. Imajući u vidu kriterijume koji su navedeni u ovoj odluci (tačka 37), kao i činjenicu da je Opštinski sud u periodu od sedam godina i šest mjeseci, nakon ukidanje prvostepene presude, bio potpuno pasivan, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je dužina postupka u trajanju od 15 godina i tri mjeseca bila pretjerana i da nije zadovoljila princip prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

40. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu da će je odrediti na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

41. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojim novijim odlukama br. AP 2908/16 od 10. maja 2017. godine i AP 4208/16 (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu br. AP 2908/16 od 10. maja 2017. godine i AP 4208/16 od 11. oktobra 2017. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je, između ostalog, navedeno da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud određuje naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

42. Uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, između ostalog, i to da je apelant pravno lice i da nije riječ o naknadi materijalne, već o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku dovoljna satisfakcija za apelanta.

Pravo na imovinu

43. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, takođe, dovode u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava i nedostatkom obrazloženja u postupku o reviziji, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Djelotvoran pravni lijek

44. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi s drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Iako apelant nije eksplicitno naveo u odnosu na koje pravo mu je navodno uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, proizlazi da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku (podnošenje tužbe, žalbe i revizije). Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u apelantovu korist ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je dužina parničnog postupka bila pretjerano duga, za šta redovni sudovi nisu dali nikakvo objašnjenje.

46. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava dovodi u kontekst identičnih navoda istaknutih u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 13 Evropske konvencije koja je u okolnostima konkretnog predmeta dovedena u vezu s identičnim navodima o povredi prava na pravično suđenje jer je apelant imao i koristio pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u apelantovu korist, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost.

49. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman