Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3517/17 (R. H.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javni interes
  • Nesrazmjerno veliki teret
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3517/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3517/17, rješavajući apelaciju R. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija R. H.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 002925 15 Uvp od 4. maja 2017. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. R. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnio je 15. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 002925 15 Uvp od 4. maja 2017. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 002925 14 U od 29. septembra 2014. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 1125369587 od 13. januara 2014. godine i Rješenja Fonda PIO - Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: Filijala) broj 1125369587 od 31. jula 2011. godine. Apelant je također zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će zabraniti provođenje naplate, odnosno postupak izvršenja na osnovu navedene osporene odluke Vrhovnog suda do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Fonda PIO zatraženo je 18. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i Fond PIO u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelant je Filijali 20. marta 2003. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.

6. Rješenjem Filijale broj 1125369587 godine od 18. marta 2004. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju, počev od 10. aprila 2003. godine u iznosu od 218,25 KM mjesečno. Osporene odluke

7. Rješenjem Filijale broj 1125369587 od 31. jula 2011. godine utvrđen je prestanak apelantovog prava na starosnu penziju počev od 1. augusta 2011. godine i naloženo mu je vraćanje isplaćenih penzija za period od 10. aprila 2003. do 31. jula 2011. godine Fondu PIO u skladu s odredbama člana 219. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 106/05 - prečišćeni tekst, te br. 20/07, 33/08, 1/09, 71/09, 106/09 i 118/09; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO).

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je postupak za prestanak prava na starosnu penziju pokrenut po službenoj dužnosti 31. jula 2011. godine i da je tom prilikom utvrđeno da prema uvjerenju Ministarstva odbrane BiH – Uprava za odbranu Zenica od 19. februara 2007. godine apelant je bio pripadnik Oružanih snaga BiH od 3. maja 1992. do 23. decembra 1995. godine. Pozivajući se na odredbe člana 12. stav 2. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum) Filijala je zaključila da Fond PIO nije bio nadležan za postupanje po apelantovom zahtjevu za priznavanje prava na penziju, nego Federalni zavod PIO Mostar, te da je apelant isplaćene iznose penzija na teret sredstava Fonda PIO u preciziranom periodu dužan vratiti Fondu PIO.

9. Rješenjem Fonda PIO broj 1125369587 od 11. septembra 2013. godine apelantova žalba protiv rješenja Filijale od 31. jula 2011. godine je odbijena kao neosnovana. U ponovnom postupku nakon što je navedeno rješenje Fonda PIO poništeno presudom Okružnog suda u postupku upravnog spora od 19. decembra 2013. godine rješenjem Fonda PIO istog broja od 13. januara 2014. godine apelantova žalba protiv rješenja Filijale od 31. jula 2011. godine je odbijena kao neosnovana.

10. Protiv Rješenja Fonda PIO broj 1125369587 od 13. januara 2014. godine apelant je pokrenuo upravni spor, pa je Presudom Okružnog suda broj 13 0 U 002925 14 U od 29. septembra 2014. godine apelantova tužba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je pobijano upravno rješenje pravilno i zakonito, te se pozvao na odredbe člana 184. Zakona o PIO i član 12. stav 2. Sporazuma.

11. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda Vrhovnom sud podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Odlučujući o zahtjevu Vrhovni sud je Presudom broj 13 0 U 002925 15 Uvp od 4. maja 2017. godine zahtjev odbio kao neosnovan.

12. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da iz podataka spisa proizlazi da je apelant Filijali podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju (20. marta 2003. godine) na kojem je dopisano: „Zahtijevam da mi se reguliše pravo na penziju po osnovu radnog staža koji sam do 1992. godine navršio na području opštine Doboj, napominjem da u Federaciji imam samo učešće u Armiji RBiH.” Vrhovni sud je dalje istakao da se u spisu nalazi apelantov zahtjev od 22. februara 2007. godine za određivanje razmjernog dijela starosne penzije, te da je Filijala uputila dopis apelantu 9. jula 2009. godine kojim ga obavještava da je za utvrđivanje prava za penziju nadležan Federalni zavod PIO i da se poziva da svoj zahtjev dopuni izjavom da mu prestane pravo na penziju kod Fonda PIO. Vrhovni sud je ukazao da je na navedeni dopis apelant 21. jula 2009. godine dostavio odgovor u kojem je izjavio da nije saglasan da mu prestane pravo na penziju u RS jer je cijeli radni staž ostvario na području općine Doboj u bivšoj SRBiH i SFRJ. Vrhovni sud je konstatirao da je nakon toga, vršeći nadzor po službenoj dužnosti, Filijala kao prvostepeni organ donijela rješenje kojim se apelantu utvrđuje prestanak prava na starosnu penziju s 1. augustom 2011. godine i nalaže da vrati isplaćene penzije za period od 10. aprila 2003. do 31. jula 2011. godine. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 12. stav 2. Sporazuma regulirano da osiguranik koji poslije 30. aprila 1992. godine nije bio osiguran ni kod jednog nosioca osiguranja, ali ima posebnog staža, zahtjev podnosi nosiocu osiguranja koji je priznao poseban staž. Vrhovni sud je ocijenio da kako iz podataka spisa proizlazi da apelant nema ostvaren staž osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine ni kod jednog nosioca osiguranja, a ima priznat poseban staž kao pripadnik Oružanih snaga RBiH za određeni period, da imenovani u skladu s odredbom člana 12. stav 2. Sporazuma ostvaruje pravo na starosnu penziju kod nosioca osiguranja koji je priznao poseban staž, tj. kod Federalnog zavoda PIO. Utvrđeno je da je kod navedenog zavoda apelant konačno i ostvario pravo na starosnu penziju po rješenju od 21. marta 2012. godine, s tim da mu isplata penzije počinje teći od 1. augusta 2011. godine. Vrhovni sud je zaključio da je pravilno prvostepenim rješenjem utvrđeno da apelantu prestaje pravo na starosnu penziju jer je utvrđeno da ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na starosnu penziju u RS s obzirom da to pravo ostvaruje kod Federalnog zavoda PIO. Vrhovni sud je također zaključio da je pravilno utvrđena obaveza da apelant vrati iznos penzije primljen u navedenom periodu jer je za taj iznos nastala šteta za Fond PIO budući da apelant nije ispunjavao uvjete da mu se prizna pravo na starosnu penziju. Vrhovni sud je istakao da s obzirom da prvostepenim upravnim aktom nije utvrđen iznos penzije, rokovi i način vraćanja, da je Fond PIO u skladu sa članom 162. Zakona o PIO u obavezi da donese rješenje o utvrđivanju pretplaćenog iznosa novčanog primanja u kome će navesti visinu pretplaćenog iznosa, rokove i način vraćanja u skladu sa članom 161. tog zakona, a u kom će postupku apelant moći isticati prigovore koji se tiču krivice za nastanak štete, obaveze vraćanja navedenog iznosa, zastare i slično, jer je prvostepenim rješenjem samo konstatirana apelantova obaveza za vraćanje primljenog iznosa penzije za navedeni period.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da nije sporan dio rješenja kojim mu je ukinuto pravo na penziju pred Fondom PIO, ali da je sporna odluka o utvrđenoj obavezi da apelant Fondu PIO izvrši povrat do tada isplaćenih penzija i da bi to suštinski morao biti odnos između entitetskih fondova. Apelant je istakao da on nije kriv za štetu koja je nastala Fondu PIO, te da je u vrijeme podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju Filijali ispunjavao uvjete i za ostvarivanje penzije kod Federalnog zavoda PIO, ali da nije znao za Sporazum. Stoga je svoj zahtjev podnio Filijali koja je udovoljila njegovom zahtjevu umjesto da se oglasi nenadležnom i apelantov zahtjev proslijedi na odlučivanje Federalnom zavodu PIO. Apelant je istakao da je osporenim odlukama na njega stavljen prekomjeran teret kada mu je naloženo da za precizirani period (od više od osam godina) vrati primljene penzije.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 106/05) relevantne odredbe glase:

5. Prestanak prava Član 184. st. 2, 3. i 4.

[...] Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju i u slučaju kad se naknadno utvrdi da nisu bili ispunjeni uslovi za sticanje prava.

Postupak za prestanak prava u smislu stava 2. ovog člana pokreće se po službenoj dužnosti, bez obzira na rok koji je protekao od dana donošenja rješenja kojim je priznato pravo.

Prava iz stava 2. ovog člana prestaju prvog dana narednog mjeseca u odnosu na mjesec u kojem je doneseno rješenje o prestanku prava.

[... ] Naknada štete Član 219.

Osiguranik kojem je na teret sredstava penzijskog i invalidskog osiguranja izvršena isplata na koju nije imao pravo po ovom zakonu, obavezan je vratiti Fondu primljeni iznos, ako je:

1)na osnovu neistinitih ili netačnih podataka koje je znao ili je morao znati da su neistiniti, odnosno netačni, ili na drugi protivpravan način, ostvario pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranja, ili je ostvario pravo u većem obimu nego što mu po ovom zakonu pripada;

2)koristio pravo zbog toga što nije prijavio promjene koje utiču na gubitak ili obim prava, a znao je, ili je morao znati, za te promjene;

3)posle ostvarivanja prava na penziju stupio u radni odnos ili počeo obavljati zanatsko-preduzetničku djelatnost po osnovu koje postoji obaveza osiguranja, a tu činjenicu nije prijavio Fondu;

4)primio novčani iznos veći od iznosa koji mu pripada po ovom zakonu.

15. U Sporazumu o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja („Službeni glasnik RS“ broj 15/00) relevantne odredbe glase:

Opšte odredbe Član 1.

Ovim sporazumom Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine i Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar (u daljem tekstu: Nosioci osiguranja) uređuju način podele obaveza u isplati ostvarenih penzija, uračunavanja penzijskog staža u postupku ostvarivanja prava na penziju, određivanja srazmerne penzije, ostvarivanja prava na invalidsku i porodičnu penziju, nadležnost za odlučivanje o pravima i podelu tereta isplate penzija ostvarenih nakon potpisivanja ovog sporazuma, razmenu dokumentacije i podataka i druga pitanja koja se odnose na sprovođenje penzijskog i invalidskog osiguranja i ovog sporazuma.

NADLEŽNOST ZA REŠAVANJE O PRAVIM A

Član 12.

Osiguranik koji je posle 30. aprila 1992. godine navršio penzijski staž kod jednog ili više Nosilaca osiguranja, zahtev za ostvarivanje prava podnosi Nosiocu osiguranja kod kojeg je poslednji put bio osiguran.

Osiguranik koji posle 30. aprila 1992. godine nije bio osiguran ni kod jednog Nosioca osiguranja, ali ima posebnog staža, zahtev podnosi Nosiocu osiguranja koji je priznao poseban staž.

Nosilac osiguranja koji je zaprimio zahtev u smislu stava 1. ovog člana, obavezan je da zahtev, nakon što odluči o pravu, zajedno sa dokumentacijom dostavi drugom Nosiocu osiguranja kod kojeg osiguranik ima navršen penzijski staž, na nadležni postupak.

Osiguranik koji posle 30. aprila 1992. godine nema penzijskog staža ni kod jednog Nosioca osiguranja, ali je do 30. aprila 1992. godine bio osiguran kod bivšeg Fonda, zahtev za ostvarivanje prava podnosi Nosiocu osiguranja na čijem sadašnjem području je bio poslednji put osiguran.

Lice koje posle 30. aprila 1992. godine nema penzijskog staža ni kod jednog Nosioca osiguranja, niti kod bivšeg Fonda pre 30. aprila 1992. godine, a ima penzijskog staža iz člana 5. stav 1. ovog sporazuma, zahtev za ostvarivanje prava podnosi Nosiocu osiguranja koji je nadležan prema mestu njegovog prebivališta ili, ako je u pitanju raseljeno lice, prema mestu boravka na dan ispunjenja uslova za priznavanje prava na starosnu ili porodičnu penziju, odnosno na dan podnošenja zahteva za ostvarivanje prava na invalidsku penziju.

Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 U 002925 15 Uvp od 4. maja 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 15. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI.Meritum

20. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

21. U vezi s ovim, Ustavni sud najprije zapaža da se apelant nije u apelaciji pozvao na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je to isticao u postupku pred redovnim sudovima. Međutim, Ustavni sud zapaža da navodi apelacije zapravo pokreću i pitanje kršenja apelantovog prava na imovinu zagarantiranog članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud naglašava da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zaključio da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen, niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Na osnovu načela iura novit curia, Evropski sud je, na vlastitu inicijativu, razmatrao aplikacije u odnosu na članove i stavove Evropske konvencije na koje se aplikanti nisu bili pozvali, pa čak i u odnosu na odredbe koje je bio proglasio nedopustivim, uz istovremeni zaključak da je aplikacija dopustiva po drugoj odredbi. Ovo zato što Evropski sud smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravni osnov na koji se aplikant pozvao (vidi Evropski sud, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. novembra 2010. godine, tač. 51-52 s daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4207/13 od 30. septembra 2016. godine, tač. 24. i 25. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2012. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

22. Stoga će u konkretnom slučaju, Ustavni sud apelantove navode razmotriti u svjetlu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. Ustavni sud podsjeća da koncept „imovine” u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. I neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra se, također, mogu smatrati „imovinskim pravima“ i mogu predstavljati „imovinu“ u smislu navedene odredbe (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gasus Dosier und Fordertechnik GmbH protiv Holandije od 23. februara 1995. godine, Serija A, broj 306-B, strana 46, stav 53). Prema ranije usvojenom stavu Ustavnog suda, pravo na penziju za određeni period predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 639/04 od 23. septembra 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 20. i 21).

25. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu „različita“ u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg načela iskazanog u prvom pravilu. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i javnog odnosno općeg interesa (načelo proporcionalnosti).

26. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu s naprijed navedenim Ustavni sud zapaža da apelant nesporno ima imovinu koja uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je apelantu rješenjem Filijale od 18. marta 2004. godine priznato pravo na starosnu penziju, počev od 10. aprila 2003. godine. Stoga je za Ustavni sud nesporno da stečeno pravo na penziju u smislu relevantne prakse Evropskog suda (mutatis mutandis, presuda Grudić protiv Srbije od 17. aprila 2012. godine, tačka 77) predstavlja apelantovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji naveo da rješenjem kojim mu je utvrđen prestanak prava na penziju nije mogao biti obavezan da vrati sve do tada primljene penzije, to jeste za period od 10. aprila 2003. do 31. jula 2011. godine. Apelant smatra da mu zbog navedene činjenice ostvarenog posebnog staža, koju prilikom podnošenja zahtjeva 2003. godine nije prikrio, a s obzirom na ranije stečeno pravo na penziju i radni staž ostvaren samo u RS, nije moglo biti naloženo da retroaktivno vrati primljene penzije.

28. U vezi s ovim apelacionim navodima Ustavni sud ističe da je identična pravna pitanja već razmatrao u svojoj Odluci broj AP 4218/12 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4218/12 od 6. aprila 2016. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci apelantu je zbog toga što je bio pripadnik OSHVO tokom rata osporenim odlukama utvrđen prestanak prava na penziju u RS i obavezan je da vrati sve do tada primljene penzije Fondu PIO. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja javne vlasti u apelantovo pravo na imovinu, da je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i da je slijedilo legitiman cilj. U odnosu na stav 2. člana 12. Sporazuma na kojem su se zasnivale osporene odluke, Ustavni sud je u citiranoj odluci utvrdio da u situaciji kada postoje tri fonda/zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, čiji su međusobni odnosi bili nedefinirani, a što je neposredno utjecalo na ostvarenje prava iz penzionog i invalidskog osiguranja brojnih građana, bilo je nužno da se ovo pitanje uredi tako da se svakome ko je ispunjavao zakonske uvjete omogući ostvarenje ovih prava. To je i dovelo do zaključivanja Sporazuma i za Ustavni sud ovo predstavlja legitiman cilj koji je služio javnom interesu (op. cit. AP 4218/12, tačka 34.) Ustavni sud je u toj odluci zaključio da je povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je u konkretnom slučaju došlo do neproporcionalnog miješanja u apelantovu imovinu uslijed čega apelant, ukidanjem prava na penziju, kao i vraćanjem do tada isplaćenih iznosa po osnovu penzije, mora snositi pretjeran teret koji narušava pravičan balans između javnog interesa i apelantovog interesa (op. cit. AP 4218/12, tačka 42).

29. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja o kojima je Ustavni sud već zauzeo stav u citiranoj Odluci broj AP 4218/12, te dovodeći ih u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud ističe da je apelant u konkretnom predmetu Fondu PIO podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju za koju je ispunjavao zakonske uvjete, da tom prilikom nije prikrio činjenicu ostvarenog posebnog staža u Armiji RBiH (budući da je, kako proizlazi iz osporene presude Vrhovnog suda, u zahtjevu navedeno: „Zahtijevam da mi se reguliše pravo na penziju po osnovu radnog staža koji sam do 1992. godine navršio na području opštine Doboj, napominjem da u Federaciji imam samo učešće u Armiji RBiH”), te da je Fond PIO, shodno članu 12. stav 3. Sporazuma, bio dužan dostaviti zahtjev nadležnom nosiocu osiguranja. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant ima pravo na penziju, da je penziju primao od Fonda PIO u periodu od 10. aprila 2003. do 31. jula 2011. godine, te da je osporenim odlukama apelantu utvrđen prestanak prava na penziju i naloženo da retroaktivno vrati sve do tada primljene penzije. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama na apelanta koji je, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, kod Federalnog zavoda PIO ostvario pravo na starosnu penziju po rješenju od 21. marta 2012. godine, s tim da mu isplata penzije počinje teći od 1. augusta 2011. godine, stavljen pretjeran teret u ostvarivanju njegovog prava na mirno uživanje imovine. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje, podržavajući dakle vlastitu praksu u predmetu koji je pokretao identična pravna pitanja, da je u konkretnom slučaju došlo do neproporcionalnog miješanja u apelantovu imovinu jer apelant, vraćanjem već isplaćenih iznosa po osnovu penzije za sporni period od osam godina, mora snositi pretjeran teret koji narušava pravičan balans između javnog interesa i apelantovog interesa, što je suprotno standardima zaštite prava na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. Stoga, Ustavni sud, podržavajući i svoju vlastitu praksu u citiranom predmetu broj AP 4218/12, smatra da se stavovi iz tog predmeta u cijelosti odnose i na predmetnu apelaciju, te zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti odluku Vrhovnog suda kao konačnu odluku u ovom predmetu, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

32. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i povrede prava iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije. VII.Zaključak

33. Ustavni sud je zaključio da je povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je u konkretnom slučaju došlo do neproporcionalnog miješanja u apelantovu imovinu uslijed čega apelant, ukidanjem prava na penziju, kao i vraćanjem do tada isplaćenih iznosa po osnovu penzije, mora snositi pretjeran teret koji narušava pravičan balans između javnog interesa i apelantovog interesa.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3517/17 (R. H.) | Sudska praksa | Aktio