Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1124/17 ("EHTA-R" d.o.o. Derventa)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1124/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1124/17, rješavajući apelaciju "EHTA-R" d.o.o. Derventa, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "EHTA-R" d.o.o. Derventa protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 102634 14 Rev od 22.
novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "EHTA-R" d.o.o. Derventa (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan S. Bilić, advokat iz Dervente, podnio je 23. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 102634 14 Rev od 22. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („PROMINVEST“ d.o.o. Konjic) da apelantu isplati dug u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja, za koja je vezan Vrhovni sud, proizlazi da su stranke duže vremena u poslovnom odnosu, da predmetni dug proističe iz neplaćenih računa-faktura, da je najstariji račun dospio na naplatu 19. oktobra 2007. godine, a posljednji račun 29. januara 2008. godine, da tuženi ne spori da nije platio taj dug, ali se pozvao na međusobna dugovanja iz poslovnog odnosa koji stranke nisu usaglasile. Vrhovni sud je dalje naveo da je utvrđeno da je apelant 31. decembra 2010. godine tuženom faksirao izvod stavki otvorenih dugovanja u visini utuženog iznosa, da je prijem tog izvoda potpisao šef računovodstva tuženog. Vrhovni sud je konstatovao da je osnovom tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud izrazio pravni stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, zaključujući da su predmetna potraživanja zastarjela shodno odredbi člana 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a navedeni izvod otvorenih stavki od 31. decembra 2010. godine, nije prihvatio kao priznanje zastarjelog duga iz razloga što izvod otvorenih stavki nije potpisalo ovlašteno lice, pri tome pozivajući se na član 366. ZOO. Vrhovni sud je istakao da prema odredbi člana 374. ZOO međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu i isporuci roba zastarijevaju za tri godine, da se zastarjevanje prekida priznanjem duga od strane dužnika član (387. stav 1.ZOO), koje može biti učinjeno na posredan, ili neposredan način, ali tako da se njime jasno manifestuje volja dužnika da dug priznaje, davanjem otplate, kamata i sl. (stav 2). Vrhovni sud je naveo da prema odredbi člana 366. istog zakona pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti, a isto dejstvo ima davanje zaloga, ili drugo obezbjeđenje za zastarjelo potraživanje. Vrhovni sud je konstatovao da izvod otvorenih stavki koji je apelant faksirao tuženom i potvrda računovodstva tuženog da postoji to dugovanje ne predstavlja priznanje duga u smislu člana 366. ZOO, budući da ista odredba kao priznanje duga navodi pismeno priznanje, ili davanjem nekog obezbjeđenja za tu tražbinu iz koje jasno proizlazi da je dužnik spreman svoj zastarjeli dug platiti, a što se ne može zaključiti iz izvoda otvorenih stavki. Vrhovni sud je naglasio da to tim više što iz finansijskog vještačenja proizlazi da među strankama postoje međusobna dugovanja iz poslovne saradnje, te da stranke u tom pravcu nisu usaglasile svoje odnose.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su Vrhovni sud, odnosno prvostepeni sud u konkretnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su Vrhovni sud i prvostepeni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i prvostepeni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman