Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3840/17 (E. K.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Povreda
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Proporcionalnost
- Pretpostavka nevinosti
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Javni interes
- Legitiman cilj
- Propisano zakonom
- Apelacija preuranjena
- Mjere zabrane
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3840/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3840/17, rješavajući apelaciju Emira Karače, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Emira Karače.
Utvrđuje se povreda člana II/3.k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku donošenja rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 17 Kv 41 od 7. jula 2017. godine i 09 0 K 026508 17 Kpp 190 od 12. maja 2017. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Emira Karače podnesena zbog navodnog kršenja pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku donošenja rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 17 Kv 41 od 7. jula 2017. godine i 09 0 K 026508 17 Kpp 190 od 12. maja 2017. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emira Karače podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026508 17 Kv 41 od 7. jula 2017. godine i 09 0 K 026508 17 Kpp 190 od 12. maja 2017. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Emir Karača (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 12. septembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 026508 17 Kv 41 od 7. jula 2017. godine i 09 0 K 026508 17 Kpp 190 od 12. maja 2017. godine. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio izvršenje rješenja Kantonalnog suda br. 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine, 09 0 K 026508 17 Kpp 190 od 12. maja 2017. godine i 09 0 K 026508 17 Kv 41 od 7. jula 2017. godine“ do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 19. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalno tužilaštvo i Kantonalni sud su 22. i 25. septembra 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Postupak izricanja mjera zabrane
5. Rješenjem broj 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine Kantonalni sud - sudija za prethodni postupak je apelantu (i još sedam saosumnjičenih lica) zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. KZFBiH i povreda zakona od sudije iz člana
357. KZFBiH, sve u vezi sa čl. 31, 54. i 55. KZFBiH, izrekao mjere zabrane. Apelantu su, u smislu člana 140c. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), izrečene mjera zabrane napuštanja boravišta i putovanja s prijavljene adrese (Sarajevo, Ulica Maršala Tita broj 11), s tim da je određena granica van koje se apelant ne smije udaljavati na teritoriji Kantona Sarajevo. Na osnovu člana 140a. stav 1. tačka d) u vezi sa stavom 2. ZKP-a određeno je da se apelant treba javljati nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta, i to svakih sedam dana. Zatim, u smislu člana 140a. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka c) ZKP-a, apelantu je izrečena mjera zabrane sastajanja s određenim licima, kojom se određuje zabrana njihovog međusobnog sastajanja, kao i sastajanja s ostalim osumnjičenim i svjedocima u ovom krivičnom predmetu. Apelantu je također izrečena i mjera zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti iz člana 140a. stav 1. tačka a) ZKP-a i zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja iz člana 140a. stav 1. tačka b) ZKP-a, odnosno zabrana posjećivanja njegove advokatske kancelarije na adresi Sarajevo, Ulica Šenoina broj 8/2. U rješenju je navedeno da su svi osumnjičeni upozoreni da im, u slučaju kršenja mjera zabrane, sud može odrediti pritvor. Određeno je da će sudija za prethodni postupak svaka dva mjeseca ispitati da li su mjere zabrane još potrebne.
6. U rješenju je navedeno da je, u smislu člana 140a. stav 1. tačka a) ZKP-a, sud apelantu izrekao i mjeru zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti u svojstvu advokata iz Sarajeva s obzirom na to da je krivično djelo koje mu se stavlja na teret počinjeno u vezi s obavljanjem njegovih redovnih poslova. Ukazano je da su apelant i drugi osumnjičeni obavljali različite odgovorne funkcije na kojim su bili u mogućnosti da njihovom zloupotrebom preduzmu radnje počinjenja djela koja im se stavljaju na teret, a nastavkom rada i obavljanja tih istih dužnosti bili bi u mogućnosti da dođu u kontakt sa svjedocima koje će Tužilaštvo u toku istrage saslušati, kao i u prilici da ponove krivična djela koja im se stavljaju na teret, odnosno da unište, sakriju i izmijene dokaze i tragove važne za predmetni krivični postupak. Navedeno je da će se, radi izvršenja mjere zabrane apelantu da preduzima poslovne aktivnosti, rješenje o mjerama zabrane dostaviti Advokatskoj komori FBiH.
7. Dalje, u smislu člana 140a. stav 1. tačka b) ZKP-a, sudija za prethodni postupak je apelantu izrekao mjeru zabrane posjećivanja njegove advokatske kancelarije s obzirom na to da je krivično djelo koje mu se stavlja na teret počinjeno na radnom mjestu, u vezi s obavljanjem njegovih redovnih poslova. Istaknuto je da su osumnjičeni obavljali različite odgovorne funkcije na svom radnom mjestu, u prostorijama u kojima su zaposleni u svojstvu službenih i odgovornih lica, na kojim mjestima su bili u mogućnosti da preduzimaju zloupotrebe radi počinjenja djela koje im se stavlja na teret, a ponovnim dolaskom i posjećivanjem takvih mjesta osumnjičeni bi bili u mogućnosti da dođu u kontakt sa svjedocima koje će Tužilaštvo u toku istrage saslušati, kao i u prilici da ponove krivična djela koja im se stavljaju na teret, odnosno da unište, sakriju i izmijene dokaze i tragove važne za predmetni krivični postupak.
8. Kantonalni sud je naveo da Tužilaštvo provodi istragu protiv šesnaest osumnjičenih imenovanih lica, među kojima je i apelant, te je Kantonalni sud (nakon opisa radnji u odnosu na imenovana lica) zaključio da rezultati provedenih istražnih radnji (nabrojane), kada se dovedu u vezu s materijalnim dokazima (sudskim spisima i drugom dokumentacijom), u potpunosti potvrđuju postojanje osnovane sumnje o počinjenju krivičnih djela koja se osumnjičenim stavljaju na teret. U odnosu na apelanta je navedeno da je sud, analizom spisa Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 081022 09 P, ustanovio da je prvobitno otvoren po tužbi „Hypo Alpe-Adria Consultans“ d.o.o. Sarajevo protiv S. S. i drugih radi isplate duga, da je bio dodijeljen u rad osumnjičenoj L. F. P., sutkinji Općinskog suda, koja je po prethodnom dogovoru s apelantom neposredno zaprimila tužbu osumnjičene E. M. protiv tuženih „Hypo Alpe-Adria Consultants“ d.o.o. Sarajevo i „Cenex Group“ d.o.o. Sarajevo. U tom postupku je tuženi prvobitno označen kao „Hypo Alpe-Adria Consultants“ d.o.o. Sarajevo, a kasnije samo „Consultants“ d.o.o. Sarajevo, iako navedeni tuženi nije bio pasivno legitimiran, što im je bilo dobro poznato, te je tužbu dalje izdvojila dnevnom naredbom od 23. februara 2010. godine da se po njoj oformi novi spis i njoj dodijeli u rad, pa je tako u novootvorenom predmetu broj 65 0 P 128687 10 P, svjesnim i voljnim grubim povredama odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o obligacionim odnosima, donijela presudu kojom je usvojila tužbeni zahtjev i postupak pravomoćno okončala u korist osumnjičenog „Cenex Group“ d.o.o. Sarajevo, čiji je zakonski zastupnik-direktor osumnjičeni Alija Delimustafić, kojem je pribavila protivpravnu imovinsku korist u iznosu navedenom u rješenju.
9. Kantonalni sud je zaključio da je osnovan prijedlog Tužilaštva da se apelantu i drugim osumnjičenim licima, u smislu člana 140. ZKP-a, izrekne mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja jer postoje okolnosti koje ukazuju da bi mogli pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo. Naime, ukazano je da su apelant i drugi osumnjičeni učestvovali i pomagali u nezakonitom stjecanju i prenosu prava vlasništva na nekretninama velike vrijednosti, čime su pribavili imovinsku korist, a drugom nanijeli štetu. Stoga, prema ocjeni Kantonalnog suda, postoji osnovana bojazan da bi svi oni mogli, u slučaju da im ne budu izrečene mjere zabrane, napustiti BiH i izbjeći krivično gonjenje nadležnih organa BiH jer su osumnjičeni svjesni težine krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, kao i zaprijećene krivičnopravne sankcije, što kod njih može stvoriti odluku da bjekstvom izbjegnu krivično gonjenje. Navedeno je da iz prikupljenih dokaza nesporno proizlazi da je, pored osumnjičenih u konkretnom krivičnom predmetu, od kojih se određeni broj nalazi u bjekstvu, u izvršenju inkriminiranih radnji učestvovao i određeni broj lica koja se još nalaze na slobodi, kao i potencijalnih saučesnika i svjedoka koji još nisu identificirani. Istaknuto je da će u daljnjoj istrazi biti preduzete istražne radnje radi pribavljanja dodatnih materijalnih dokaza u vezi s nezakonitim stjecanjem i prijenosom prava vlasništva, identifikacija i saslušanje lica koja se u svojstvu tuženih navode u nezakonitim presudama i predmetima u kojima je postupala osumnjičena L. F. P. u svojstvu sudije Općinskog suda. Također će biti preduzete istražne radnje otkrivanja i identifikacije, te ispitivanje, odnosno saslušanje drugih saizvršilaca i pomagača osumnjičenih lica, zatim provedena vještačenja, identifikacija i procjena vrijednosti nekretnina i imovine koja je bila predmet nezakonitog stjecanja prava vlasništva, kao i finansijska istraga kako bi se utvrdile priroda i visina imovinskopravne koristi koju su osumnjičeni pribavili izvršenjem krivičnih djela za koja se sumnjiče, te druge potrebne istražne mjere i radnje.
10. Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kv 13 od 11. januara 2017. godine Kantonalni sud - vanraspravno vijeće (u daljnjem tekstu: vijeće) odbio je žalbe apelanta, apelantovog branioca i branioca ostalih osumnjičenih, koje su izjavljene protiv Rješenja sudije za prethodni postupak broj 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine.
Postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 1003/17
11. Odlučujući o apelaciji koju je 17. marta 2017. godine Ustavnom sudu podnio apelant protiv rješenja Kantonalnog suda br. 09 0 K 026508 17 Kv 13 od 11. januara 2017. godine i 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1003/17 od 19. aprila 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U toj odluci, Ustavni sud je, ispitujući apelantove navode, zaključio (vidi tačku 46) da postoji povreda prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u situaciji kada je Kantonalni sud propustio da protekom dva mjeseca od donošenja rješenja kojim su apelantu izrečene mjere zabrane ispita da li je primijenjena mjera još potrebna u skladu s odredbama člana 140b. stav (6) ZKP-a, kao i zbog toga što o apelantovoj žalbi nije odlučio u roku od tri dana, već nakon 48 dana od isteka roka propisanog odredbama člana 140b. stav (7) ZKP-a. Ustavni sud je također zaključio (tačka 47) da je zbog takvog postupanja Kantonalnog suda došlo i do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da apelantova žalba u konkretnom slučaju nije bila „djelotvorna“ u smislu sprečavanja navodne povrede njegovog prava na imovinu i trajanja te povrede.
Postupak ispitivanja daljnje potrebe postojanja izrečenih mjera zabrane
12. U međuvremenu su apelant i osumnjičeni E. B. 28. februara 2017. godine Kantonalnom sudu podnijeli zahtjev za ukidanje izrečenih mjera zabrane, navodeći kao razlog da sudija za prethodni postupak nije preispitao potrebu daljnjeg postojanja mjera zabrane.
13. Kantonalni sud - sudija za prethodni postupak je Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kpp 190 od 12. maja 2017. godine odbio apelantov i prijedlog E. B. za ukidanje mjera zabrane izrečenih rješenjem od 14. novembra 2016. godine (Ustavni sud konstatira da je u rješenju naveden datum 24, ali da se radi o očitoj omašci u kucanju).
14. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je Kantonalni sud 10. maja 2017. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 1003/17 od 19. aprila 2017. godine kojom je tom sudu naloženo da odmah u odnosu na apelanta ispita daljnju potrebu mjera zabrane.
15. Nadalje, u rješenju su ponovljeni razlozi iz rješenja kojim su apelantu određene mjere zabrane u pogledu postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje je osumnjičen. Neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje da su se stekli uvjeti za ukidanje mjera zabrane jer sudija za prethodni postupak nije postupio u skladu sa članom 140b. stav 6. ZKPFBiH. S tim u vezi je ukazano da činjenica da svaka dva mjeseca nisu preispitane mjere zabrane nema za posljedicu njihovo ukidanje s obzirom na to da to citiranom odredbom nije propisano.
16. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je zaključeno da su izrečene mjere zabrane još potrebne jer se od donošenja rješenja Kantonalnog suda od 14. novembra 2016. godine, kojim su mjere zabrane određene, nisu promijenile okolnosti, da i dalje postoje sve okolnosti zbog kojih su mjere izrečene, te je ukazano na razloge i obrazloženja iz navedenog rješenja. Najzad, zaključeno je da izrečene mjere zabrane trebaju ostati na snazi s ciljem osiguranja prisustva apelanta i ostalih osumnjičenih i efikasnog vođenja krivičnog postupka.
17. Kantonalni sud je u vijeću Rješenjem broj 09 0 K 026508 17 Kv 41 od 7. jula 2017. godine odbio kao neosnovanu apelantovu i žalbu osumnjičenog E. B., koje su izjavljene protiv rješenja od 12. maja 2017. godine.
18. Kantonalni sud je zaključio da je sudija za prethodni postupak, odlučujući o prijedlozima apelanta i osumnjičenog E. B. za ukidanje izrečenih mjera zabrane, a postupajući po nalogu Ustavnog suda, nakon prijema Odluke Ustavnog suda broj AP 1003/17 od 19. aprila 2017. godine, preispitao da li su izrečene mjere zabrane još potrebne u smislu člana 140b. stav 6. ZKP-a. Nadalje, ukazano je da je sudija za prethodni postupak ocijenio da su mjere zabrane izrečene apelantu i osumnjičenom E. B. još potrebne jer se od donošenja rješenja Kantonalnog suda od 14. novembra 2016. godine, kojim su izrečene mjere, nisu promijenile okolnosti, a koje dovode u pitanje njihovo dalje egzistiranje, tj. da i dalje postoje sve okolnosti zbog kojih su predmetne mjere i izrečene, a koje su obrazložene u rješenju Kantonalnog suda o određivanju mjera zabrane. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeno rješenje ne sadrži samo taksativno navođenje izrečenih mjera zabrane s obzirom na to da su navedeni nepromijenjeni razlozi kojima se sud rukovodio pri izricanju navedenih mjera, a koji su decidirano obrazloženi u rješenju kojim su izrečene mjere zabrane, kao i sasvim jasno obrazloženje u odnosu na koji pritvorski razlog se izriču navedene mjere.
19. Ukazano je da je sudija za prethodni postupak pravilno utvrdio razloge za izricanje mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja, pored ostalih, i u odnosu na apelanta i osumnjičenog E. B. jer postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni mogli pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo. Ovo iz razloga što je apelant prijavljen na adresi Maršala Tita broj 11, Centar Sarajevo, dok on koristi stan na adresi Alekse Šantića 4, Centar Sarajevo, iz čega proizlazi da posjeduje više adresa koje koristi i na kojima boravi što mu, konkretno, omogućava da se sakrije, odnosno da organima gonjenja bude nedostupan. Ponovljeni su razlozi da postoji osnovana bojazan da bi osumnjičeni mogli, u slučaju da im ne budu izrečene mjere zabrane, napustiti BiH i izbjeći krivično gonjenje od strane nadležnih organa BiH jer su svjesni težine krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, kao i zaprijećene krivično-pravne sankcije, što u svakom slučaju kod njih može stvoriti odluku da bjekstvom izbjegnu krivično gonjenje, a što opravdava primjenu predmetnih mjera zabrane. Također je navedeno da je sudija za prethodni postupak ocijenio da iz do sada prikupljenih dokaza nesporno proizlazi da je, pored osumnjičenih u konkretnom krivičnom predmetu, od kojih se određeni broj nalazi u bjekstvu, u izvršenju inkriminiranih radnji učestvovao i određeni broj lica koja se još uvijek nalaze na slobodi, kao i potencijalnih saučesnika i svjedoka koji još uvijek nisu identificirani. Ukazano je da će se u daljoj istrazi preduzeti istražne radnje s ciljem pribavljanja dodatnih materijalnih dokaza u vezi s nezakonitim stjecanjem i prenosom prava vlasništva, identifikacija i saslušanje lica koja se u svojstvu tuženih navode u nezakonitim presudama i predmetima u kojima je postupala osumnjičena L. F. P. u svojstvu sudije Općinskog suda u Sarajevu, otkrivanje i identifikacija, te ispitivanje odnosno saslušanje drugih saizvršilaca i pomagača osumnjičenih lica, zatim provesti vještačenja, identifikacija i procjena vrijednosti nekretnina i imovine koja je bila predmet nezakonitog stjecanja prava vlasništva, kao i finansijska istraga kako bi se utvrdila priroda i visina imovinskopravne koristi koju su osumnjičeni pribavili izvršenjem krivičnih djela za koja se sumnjiče, te druge potrebne istražne mjere i radnje. Ukazano je da se istraga trenutno nalazi u fazi kada je potrebno osigurati prikupljanje dokaza za identifikaciju saučesnika, a da oni ne budu upozoreni na to, tako da ih se može identificirati, a prije nego što bi mogli stupiti u međusobni kontakt, zbog čega Kantonalno tužilaštvo preduzima intenzivne istražne radnje na identifikaciji ovih lica. Stoga, sudija za prethodni postupak smatra da je osumnjičenim opravdano određivanje mjera zabrane sastajanja sa svjedocima, saučesnicima i svim ostalim licima koja imaju saznanja o predmetu Tužilaštva iz člana 140a. stav l. tačka c) ZKP-a s obzirom na to da upravo sada, kada su osumnjičeni suočeni s kvalifikacijom-krivičnim djelima koja im se stavljaju na teret i zaprijećenom kaznom zatvora, oni imaju jak motiv i interes da u svrhu pripremanja svoje odbrane stupe u kontakt s potencijalnim saučesnicima i svjedocima, utječu na njih da ne daju ili da odustanu od davanja iskaza Tužilaštvu, odnosno spriječe identifikaciju i lociranje ostalih saučesnika, te eventualno sakriju ili unište tragove i dokaze važne za krivični postupak.
20. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja kojom je osporavao postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se tereti. S tim u vezi je ukazano da su u prvostepenom rješenju citirani i detaljno obrazloženi dokazi (na strani 2-7 rješenja), na osnovu kojih je zaključeno da su apelant i ostali osumnjičeni svjesno učestvovali u radnjama koje čine obilježja krivičnih djela za koja su osumnjičeni, uz napomenu da u ovoj fazi postupka, pri odlučivanju o mjerama zabrane, nije potrebno utvrđivati apsolutnu dokazanost činjenica, kao što je to potrebno pri donošenju presude.
21. Imajući u vidu postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo u svojstvu advokata, pravilno je u ožalbenom rješenju zaključeno da se mjerom zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti i mjerama zabrane posjećivanja mjesta ili područja, i to za apelanta zabrane posjećivanja njegove advokatske kancelarije, može spriječiti ponavljanje krivičnih djela, te otkloniti opasnost da unište, sakriju ili izmijene dokaze, kao i da dođu u kontakt sa svjedocima, a sve u interesu uspješnog vođenja krivičnog postupka, kada postoji osnovana sumnja, da je određeno lice počinilo krivično djelo, ali su mjere zabrane u svakom slučaju blaže mjere od pritvora.
22. Ustavni sud konstatira da je 12. oktobra 2017. godine na oficijelnoj stranici Tužilaštva objavljena vijest da je Kantonalni sud potvrdio optužnicu Tužilaštva protiv apelanta i drugih 47 fizičkih i pravnih lica (vidi https://kt-sarajevo.pravosudje.ba/), i to zbog krivičnih djela organizirani kriminal, zloupotreba položaja ili ovlaštenja, povreda zakona od strane sudije, pranje novca, krivotvorenje isprave, prevara i pomoć počiniocu nakon izvršenog krivičnog djela. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4, člana 6. st. 1, 2. i 3, kao i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja se sumnjiči, kao i postojanje posebnih razloga za izricanje mjera zabrane. Naglašava da se u osporenim rješenjima sud ne određuje prema činjenici da su radnje koje mu se stavljaju na teret posljedica apelantovog pravnog mišljenja kao advokata koje je iznijeto u postupku zastupanja stanke pred sudom. Posebno apelant navodi da je rješenjem od 12. maja 2017. godine odbijen njegov zahtjev za ukidanje mjera zabrane, te da je u zakonskom roku, posredstvom branioca, 18. maja 2017. godine izjavio žalbu na to rješenje, a lično 20. maja 2017. godine, ali da je tek 7. jula 2017. godine, dakle nakon 56 dana, Kantonalni sud odlučio o žalbi, mada je ZKP-om propisan rok od tri dana. Kako je prvostepeno rješenje doneseno 56 dan u odnosu na dan odluke pred drugostepenim sudom, smatra da je drugostepeni sud ovaj po zakonu efektivan pretvorio u potpuno neefektivan pravni lijek. Apelant navodi da u rješenju od 12. maja 2017. godine nisu ni spomenuti odlučni žalbeni razlozi, niti je na bilo koji način o tim žalbenim razlozima odlučeno, osim što je proizvoljnom primjenom prava na osnovu činjeničnog stanja, koje se doima utvrđenim na proizvoljan način, žalbe u cijelosti odbilo kao neosnovane. U tom kontekstu, apelant navodi da je prijavljen na adresi Alekse Šantića broj 4, Centar Sarajevo, i navedeni stan isključivo koristi kao prijavljeno i stvarno mjesto prebivališta i boravišta, o čemu je obavijestio Kantonalni sud i Tužilaštvo, te je u prilogu apelacije dostavio te podneske. Pored toga, apelant navodi da je sud „prekršio i njegovu praesumptio innocentiae i odredbe člana 3. stav 1. ZKP-a u vezi sa članom 6. stav 2. Evropske konvencije“. Apelant smatra da iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da sud u iznesenim razlozima de facto i de iure iznosi zaključak van razumne sumnje da je apelant kriv za krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Dalje, apelant ukazuje da iz izreke pobijanog rješenja nije vidljivo vršenje kojih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti je apelantu zabranjeno izrečenom mjerom, te da mu je stoga povrijedio i odredbu člana 76. KZFBiH, a prema kojoj se sigurnosna mjera zabrane obavljanja određenog zvanja, djelatnosti ili dužnosti može izreći samo počiniocu, a ne osumnjičenom. Apelant ukazuje i na povredu prava iz člana 14. Evropske konvencije koje se ogleda u tome da Tužilaštvo, a „posljedično tome u identičnim okolnostima i Sud, osumnjičenog tretira drugačije nego Ahmeda Žilića, advokata iz Sarajeva, koji je optužen u predmetu 'Energopetrol', a kojem nisu ni tražene, ni određene nikakve mjere zabrane, pri čemu imovinska šteta koja se u tom predmetu stavlja na teret optuženim (oko 40 miliona KM) uveliko prevazilazi štetu čije se uzrokovanje [apelantu] stavlja na teret u ovoj pravnoj stvari“. Konačno, apelant ističe da bi, imajući u vidu da bi daljim trajanjem mjera zabrane bila ugrožena njegova i egzistencija njegove porodice, čiji je jedini izvor prihoda obavljanje advokatske djelatnosti, bila nenadoknadivo povrijeđena ionako teško povrijeđena apelantova prava, te radi sprečavanja nastupanja nepopravljivih posljedica apelant predlaže da Ustavni sud, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, donese privremenu mjeru kojom će „zabraniti izvršenje rješenja Kantonalnog suda br. 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine, 09 0 K 026508 17 Kpp 190 od 12. maja 2017. godine i 09 0 K 026508 17 Kv 41 od 7. jula 2017. godine do okončanja postupka po apelaciji“.
II.Odgovor na apelaciju
24. Kantonalni sud se u odgovoru na apelaciju pozvao na razloge i obrazloženja iz svog rješenja ističući, pored ostalog, da je u postupku odlučivanja o apelantovom zahtjevu za ukidanje mjera zabrane, a u skladu s nalogom Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1003/17 preispitana daljnja opravdanost mjera zabrane, te da se s razlozima i obrazloženjima iz ovog rješenja u cjelini saglasio i taj sud. Istaknuto je da su neosnovani navodi da je osporeno drugostepeno rješenje doneseno nakon 56 dana, mada je ZKP-om propisan rok od tri dana, jer iz uvida u CMS sistem Kantonalnog suda proizlazi da je Kv predmet iniciran tek 4. jula 2017. godine od strane sudije za prethodni postupak. Nadalje, ukazano je da se istraga trenutno nalazi u fazi kada je potrebno osigurati prikupljanje dokaza za identifikaciju saučesnika, a da oni ne budu upozoreni na to, tako da ih se može identificirati, a prije nego bi mogli stupiti u međusobni kontakt, zbog čega Tužilaštvo preduzima intenzivne istražne radnje na identifikaciji ovih lica. Nadalje, istaknuto je da su neosnovani apelantovi navodi da je stalno nastanjen na adresi u Ulici Alekse Šantića broj 4, Centar Sarajevo, zato što je osporenim rješenjem konstatirano da posjeduje više adresa koje koristi i na kojima boravi, što mu konkretno omogućava da se sakrije, odnosno da organima gonjenja bude nedostupan. Naime, u tom rješenju je navedeno da apelant koristi i stan na adresi Maršala Tita broj 11 i tu činjenicu apelant nije osporio ni u navodima apelacije.
25. Tužilaštvo je navelo da apelant, u suštini, osporava prethodno navedenu odluku Kantonalnog suda, upuštajući se u postojanje osnovane sumnje na njegovoj strani u počinjenje krivičnih djela koja mu se u istrazi stavljaju na teret. Međutim, za razliku od iznesenih stavova, Tužilaštvo smatra da je u osporavanim rješenjima Kantonalni sud pravilno i argumentirano dao razloge zbog kojih je apelantu odredio mjere zabrane.
V.Relevantni propisi
26. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:
Član 140. stav (1) Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
Član 140a. stav 1. tač. a), b),c) i d) Ostale mjere zabrane (1)Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,
b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,
c) zabranu sastajanja sa određenim osobama,
d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i Član 140b. st. (1), (4),(5),(6) i (7) Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak [...].
(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. [...].
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
Član 140d. stav (2) Ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane (2)Mjerama zabrane ne može se ograničiti [...] pravo osumnjičenog ili optuženog da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem te djelatnosti.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije
29. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava iz člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. Saglasno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
30. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o mjerama zabrane ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).
31. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije preuranjena.
b) Dopustivost u odnosu na ostala prava
32. Razmatrajući dopustivost predmeta u odnosu na ostale apelantove navode, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 17 Kv 41 od 7. jula 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 14. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 12. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, taj dio apelacije ispunjava uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant ističe da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, također, smatra da je u predmetnom postupku došlo i do kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, te prava iz „člana 14. Evropske konvencije“.
35. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud najprije zapaža da apelant osporava odluku redovnog suda koja se odnosi na mjere zabrane: zabranu napuštanja boravišta i zabranu putovanja, zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja, zabranu sastajanja s određenim licima, naredbu da se redovno javlja određenom državnom tijelu. Nadalje, iz osporenih odluka proizlazi da je cilj izrečenih mjera osiguranje apelantovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3120/16 od 10. oktobra 2016. godine, tačka 22, s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključio da se mjere zabrane mogu razmatrati u okviru standarda dva posebna prava: prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, a sve s ciljem efikasnije i afirmativnije zaštite ljudskih prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
36. Slijedom navedenog, imajući u vidu suštinu apelantovih navoda: da je izostala kontrola opravdanosti izrečenih mjera zabrane, da su mjere izrečene u fazi istrage koja traje već deset mjeseci, da nije određeno koje poslovne aktivnosti ili službene dužnosti su mu zabranjene, pa da tako izrečena mjera ima učinak sankcije iako krivični postupak nije okončan, Ustavni sud će apelantove navode o povredi prava iz člana 5. Evropske konvencije ispitati u kontekstu prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu i pravo na slobodu kretanja i prebivališta
37. Član II/3.k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
38. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
39. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropske konvencije glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanje kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
40. U odnosu na pravo na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud; Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godina, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V).
41. U konkretnom slučaju apelantu su određene mjere zabrane napuštanja boravišta i putovanja, kojim mu je zabranjeno napuštanja prijavljene adrese stanovanja, te udaljavanje van teritorije Kantona Sarajevo. Uz ovu mjeru apelantu je naloženo i da se svakih sedam dana javlja nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta. Apelantu je određena i zabrana preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, zabrana sastajanja s ostalim osumnjičenim i svjedocima u konkretnom krivičnom predmetu. Shodno navedenom, proizlazi da izrečene mjere predstavljaju ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja u smislu naprijed navedenog stava. Na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica da apelantu nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma i da održava kontakte s vanjskim svijetom, ali uz naprijed navedena ograničenja (vidi, mutatis mutandis, de Tommaso protiv Italije, presuda od 27. februara 2017. godine, stav 88).
42. Ustavni sud podsjeća da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i postići pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud, pored ostalih, Battista protiv Italije, aplikacija broj 43978/09, stav 37, ECHR 2014; naprijed citiranu Khlyustov, stav 64).
43. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom” zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnov u domaćem pravu već upućuje i na kvalitet zakona u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim licima i predvidiv u pogledu njegovih efekata (vidi naprijed citiranu de Tommaso protiv Italije, stav 106. s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Pri tome, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.
44. U konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizlazi da on ne osporava da su mjere zabrane zasnovane na relevantnim odredbama ZKP-a, ali tvrdi da nakon njihovog izricanja Kantonalni sud nije poštovao proceduru propisanu članom 140b. stav 6. ZKP-a, prema kojem je obavezan preispitati osnovanost izrečenih mjera zabrane svaka dva mjeseca.
45. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u apelantovom slučaju sudija za prethodni postupak rješenjem od 12. maja 2017. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 7. jula 2017. godine, preispitao daljnju opravdanost izrečenih mjera apelantu. Donošenju osporenih rješenja prethodio je apelantov zahtjev od 28. februara 2017. godine da mjere zabrane budu ukinute te, kako proizlazi iz oba rješenja Kantonalnog suda, dostavljanje citirane Odluke Ustavnog suda broj AP 1003/17 od 19. aprila 2017. godine Kantonalnom sudu. Slijedom navedenog, i pored činjenice da je donošenje osporenog rješenja od 12. maja 2017. godine uslijedilo nakon navedenih okolnosti i očigledno, mimo zakonom utvrđene obaveze - kontrole opravdanosti mjera zabrane svaka dva mjeseca, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja, za razliku od citiranih predmeta, može prihvatiti da je daljnja opravdanost izrečenih mjera zabrane preispitana iako ne u zakonom propisanom roku, te da apelantu nije uskraćena mogućnost i da žalbom tu odluku preispita. Stoga, Ustavni sud smatra, da se, ipak, može prihvatiti da je u apelantovom slučaju zadovoljen zahtjev zakonitosti u smislu da je preispitana daljnja opravdanost mjera zabrane.
46. Nadalje, iz obrazloženja oba rješenja Kantonalnog suda proizlazi da je daljnje trajanje mjera zabrane u službi legitimnog cilja, tj. osiguranja apelantovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka.
47. Najzad, potrebno je ispitati da li je u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između javnog interesa i apelantovih ustavnih prava, odnosno da li su izrečene mjere zabrane zaista neophodne u demokratskom društvu. Ustavni sud zapaža da je apelantu mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja određena zbog opravdane bojazni da bi apelant mogao pobjeći. Zaključak o opravdanoj bojazni da bi apelant mogao pobjeći zasnovan je na težini krivičnog djela za koje se sumnjiči i visini zaprijećene kazne. Nadalje, mjera zabrane sastajanja sa svjedocima, saučesnicima i „svim ostalim licima koja imaju saznanja o konkretnom predmetu“ apelantu je određena zbog činjenice: da se jedan broj osumnjičenih nalazi u bjekstvu, da postoje dokazi o potencijalnim saučesnicima i svjedocima koji još uvijek nisu identificirani (naznačeno je saslušanje u svojstvu svjedoka oštećenih u predmetima nezakonitog stjecanja i prenosa vlasništva, otkrivanje i saslušanje drugih saizvršilaca i pomagača osumnjičenih i dr.), pa da apelant, sada kada je osumnjičen, može stupiti u kontakt kako bi utjecao na ova lica da ne daju iskaz ili da ga promijene, pa tako spriječi identifikaciju i lociranje ostalih saučesnika. Najzad, apelantu je mjera zabrane preduzimanja određenih aktivnosti i službenih dužnosti, te mjera zabrane posjećivanja određenih mjesta (mjesta rada) određena „jer je krivično djelo koje mu se stavlja na teret počinio“ u vezi s obavljanjem redovnih poslova u svojstvu advokata, pa da bi nastavkom rada bio u prilici da utječe na svjedoke koje će Tužilaštvo saslušati u toku istrage, da ponovi krivično djelo, te da uništi, sakrije i izmijeni dokaze i tragove važne za predmetni krivični postupak.
48. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja Kantonalnog suda proizlazi da su pobrojani razlozi postojali u vrijeme određivanja mjera zabrane apelantu, te da se oni nisu promijenili ni nakon deset mjeseci od izricanja mjera zabrane, kada je po prvi put preispitivana njihova daljnja opravdanost. Međutim, iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da su za vrijeme trajanja mjera zabrane postojale okolnosti koje su onemogućile vođenje krivične istrage u konkretnom predmetu, prije svega u pogledu saslušanja svjedoka koje je Tužilaštvo najavilo da će saslušati, da su postojale nesavladive prepreke zbog kojih nije bilo moguće razotkriti eventualne saučesnike i pomagače, te potencijalne svjedoke, čiji identitet nije bio utvrđen u vrijeme kad su određene mjere zabrane apelantu. Također, iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da su postojale poteškoće i neotklonjive prepreke u prikupljanju eventualnih materijalnih dokaza. U tom smislu, samo puko pozivanje na razloge iz vremena kada su mjere zabrane određene uz konstataciju da su oni nepromijenjeni i nakon deset mjeseci, uz nespornu činjenicu da redovni sud u istom periodu nije postupao u skladu sa zakonskom obavezom dvomjesečne kontrole daljnje opravdanosti mjera zabrane, upućuje na izostanak potrebne marljivosti u postupanju, koji ne može biti opravdan ciljem izrečenih mjera, onako kako je proklamiran u oba rješenja Kantonalnog suda - osiguranje apelantovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka.
49. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.m) Ustava Bose i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
50. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je najprije potrebno utvrditi da li se radi o apelantovoj imovini u smislu člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje razmatrao u svojoj Odluci broj AP 302/17 od 7. marta 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 302/17, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je, nakon detaljne analize, utvrdio: „31. [...] da se apelant bavi pružanjem advokatskih usluga, kao profesionalnom djelatnošću na koji način osigurava svoju egzistenciju, pa se stoga bavljenje advokatskom djelatnošću može okarakterizirati kao imovina koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“. Dalje, u toj odluci Ustavni sud je zaključio: „32. [...] da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu u smislu drugog pravila iz stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“.
51. S obzirom na to, za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
52. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoje odluke zasnovao na odredbama ZKP-a. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 140a. ZKP-a propisane „ostale mjere zabrane“, odnosno da je tim odredbama propisano da „kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane: a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti“. Dalje, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 140d. stav 2. ZKP-a kojim je propisano da se „mjerama zabrane ne može [...] ograničiti pravo osumnjičenog [...] da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi s obavljanjem te djelatnosti“. Ustavni sud podsjeća da ZKP, kao relevantni zakon koji je primijenjen u konkretnom slučaju, ispunjava uvjete u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljen je u „Službenom glasniku“ koji je javno glasilo) i uvjete jasnoće (s obzirom na to da su primijenjene odredbe ZKP-a dovoljno jasno formulirane u smislu da svako može shvatiti način i uvjete pod kojima se provodi postupak izricanja mjera zabrane u krivičnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom, u smislu standarda Evropske konvencije.
53. U vezi sa sljedećim pitanjem, da li miješanje u pravo na apelantovu imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su vezane za miješanje u imovinska prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Odluka da se izvrši miješanje u nečiju imovinu često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja o kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se presuda domaćih vlasti poštovati, osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi Evropski sud, James i dr. protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 46). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je izricanje mjera zabrane u službi zakonitog cilja u javnom interesu koji se ogleda u osiguranju uvjeta za efikasno vođenje krivičnog postupka, što nesumnjivo predstavlja legitiman cilj od javnog interesa.
54. Međutim, postavlja se pitanje da li je u konkretnom slučaju lišavanje apelantove imovine proporcionalno tom legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati pravičan odnos između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi poseban i pretjeran teret (ibid, st. 46. i 50). Naravno, pitanje da li je pravična ravnoteža zaista postignuta postaje relevantno samo ako i kada se utvrdi da je miješanje u pitanju zadovoljilo navedeni uvjet zakonitosti i da nije bilo proizvoljno (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [VV], broj 31107/96, stav 58, ECHR 1999-II). S obzirom na to da je Ustavni sud zaključio da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i u javnom interesu, Ustavni sud treba dalje utvrditi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava i općeg interesa.
55. Dovodeći prethodne stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svojom Odlukom broj 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine apelantu izrekao više mjera zabrane, među kojim je i mjera zabrane bavljenja advokatskom djelatnošću, te zabranu posjećivanja kancelarije u kojoj je obavljao tu djelatnost. Kantonalni sud je svoju odluku obrazložio stavom da je zaključio da iz prijedloga Tužilaštva i dostavljenih dokaza proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav 2. KZFBiH u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. KZFBiH i povreda zakona od sudije iz člana 357. KZBiH, sve u vezi sa čl. 31, 54. i 55. KZ-a. Dalje, Kantonalni sud je opravdao izricanje te mjere zabrane stavom da je krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret počinjeno u vezi s obavljanjem apelantovih redovnih poslova. Ukazano je da je apelant obavljanjem svojih poslova bio u mogućnosti da njihovom zloupotrebom preduzme radnje počinjenja djela koja mu se stavljaju na teret, a nastavkom rada i obavljanja tih istih dužnosti bio bi u mogućnosti da dođe u kontakt sa svjedocima koje će Tužilaštvo u toku istrage saslušati, kao i u prilici da ponovi krivična djela koja mu se stavljaju na teret, odnosno da uništi, sakrije i izmijeni dokaze i tragove važne za predmetni krivični postupak. Ustavni sud posebno zapaža da je Kantonalni sud ukazao da je prilikom izricanja mjera zabrane imao u vidu da se predmetna istraga trenutno nalazi u fazi kada je potrebno osigurati prikupljanje dokaza za identifikaciju saučesnika, a da oni ne budu upozoreni na to, tako da se mogu identificirati prije nego što bi mogli stupiti u međusobni kontakt, zbog čega Tužilaštvo preduzima intenzivne istražne radnje na identifikaciji ovih lica. Stoga, Ustavni sud smatra da su ove mjere određene radi uspješnog vođenja krivičnog postupka i utvrđivanja istine.
56. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da u vrijeme donošenja osporenog rješenja (12. maja 2017. godine) okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da se nisu izmijenile okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja rješenja kojim su apelantu izrečene mjere zabrane (24. novembra 2016. godine), te da još uvijek postoji potreba da izrečene mjere zabrane obavljanja advokatske djelatnosti ostanu na snazi budući da je zaključeno da istraga nije okončana, te da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela u vezi sa svojim postupanjem koje ima veze s obavljanjem njegove profesionalne djelatnosti. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, predmetna rješenja su, gledano s materijalnog aspekta, donesena „u skladu sa zakonom“, te je u tom kontekstu miješanje u apelantovu imovinu bilo zakonito. Nadalje, iz obrazloženja oba rješenja Kantonalnog suda proizlazi da je daljnje trajanje mjera zabrane u službi legitimnog cilja, tj. osiguranja apelantovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka.
57. Najzad, potrebno je ispitati da li je u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između javnog interesa i apelantovih ustavnih prava, odnosno da li su izrečene mjere zabrane zaista neophodne u demokratskom društvu. Ustavni sud podsjeća da je mjera zabrane preduzimanja određenih aktivnosti i službenih dužnosti, te mjera zabrane posjećivanja određenih mjesta (mjesta rada) apelantu određena „jer je krivično djelo koje mu se stavlja na teret počinio“ u vezi s obavljanjem redovnih poslova u svojstvu advokata, pa da bi nastavkom rada bio u prilici da utječe na svjedoke koje će Tužilaštvo saslušati u toku istrage, da ponovi krivično djelo, te da uništi, sakrije i izmijeni dokaze i tragove važne za predmetni krivični postupak.
58. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja Kantonalnog suda proizlazi da su pobrojani razlozi postojali u vrijeme određivanja mjera zabrane apelantu, te da se oni nisu promijenili ni nakon deset mjeseci od izricanja mjera zabrane, kada je po prvi put preispitivana njihova daljnja opravdanost. Međutim, iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da su za vrijeme trajanja mjera zabrane postojale okolnosti koje su onemogućile vođenje krivične istrage u konkretnom predmetu, prije svega u pogledu saslušanja svjedoka koje je Tužilaštvo najavilo da će saslušati, da su postojale nesavladive prepreke zbog kojih nije bilo moguće razotkriti eventualne saučesnike i pomagače, te potencijalne svjedoke, čiji identitet nije bio utvrđen u vrijeme kada su mjere zabrane apelantu određene. Također, iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da su postojale poteškoće i neotklonjive prepreke u prikupljanju eventualnih materijalnih dokaza. U tom smislu, samo puko pozivanje na razloge iz vremena kada su mjere zabrane određene, uz konstataciju da su oni nepromijenjeni i nakon devet mjeseci, uz nespornu činjenicu da redovni sud u istom periodu nije postupao u skladu sa zakonskom obavezom dvomjesečne kontrole daljnje opravdanosti mjera zabrane, upućuje na izostanak potrebne marljivosti u postupanju, koji ne može biti opravdan ciljem izrečenih mjera, onako kako je proklamiran u oba rješenja Kantonalnog suda - osiguranje apelantovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka.
59. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju ovakva mjera pretjeran teret za apelanta, te da je došlo do neproporcionalnog miješanja u apelantovu imovinu jer apelant zbog izrečenih mjera zabrane mora snositi pretjeran teret koji narušava pravičan balans između javnog interesa i apelantovog interesa, što je suprotno standardima zaštite prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
60. Član 13. Evropske konvencije glasi:
Član 13.
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.
61. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 13. Evropske konvencije propisano da svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinila lica koja su postupala u službenom svojstvu. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant imao na raspolaganju pravna sredstva - žalbu kojima je mogao osporiti osnovanost izrečenih mjera zabrane, što je i koristio. Međutim, Ustavni sud uočava da se srž apelantovog prigovora na osnovu tog člana odnosi na nedjelotvornost, a ne na nepostojanje dostupnih pravnih sredstava. Ustavni sud, stoga, treba utvrditi da li su pravna sredstva na koja je apelant imao pravo bila „djelotvorna“ bilo u smislu sprečavanja navodne povrede njegovog prava na imovinu ili trajanja te povrede (vidi, mutatis mutandis, Kudła protiv Poljske [GC], broj 30210/96, stav 158, ECHR 2000-XI). Budući da član 13. Evropske konvencije traži da pravno sredstvo bude „djelotvorno“, to se postavlja pitanje da li je to bio slučaj u konkretnim okolnostima s obzirom na činjenicu da je Kantonalni sud ispitao apelantovu žalbu tek 7. jula 2017. godine, dakle protekom 56 dana od dana donošenja prvostepenog rješenja, mada je ZKP izričito propisao da se u takvim okolnostima o žalbi treba odlučiti u roku od tri dana. Ustavni sud ponavlja da pravno sredstvo čije uvođenje nalaže član 13. mora biti „djelotvorno“ i u praksi i u pravu. Međutim, takvo sredstvo je potrebno samo za prigovore koji se mogu smatrati „dokazivim“ na osnovu Evropske konvencije (vidi Metropolitan Church of Bessarabia and Others protiv Moldove, broj 45701/99, § 137, ECHR 2001-XII).
62. Budući da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud o apelantovoj žalbi odlučio nakon 56 dana od dana donošenja rješenja, a ne tri dana nakon prijema, Ustavni sud zaključuje da žalba koju je apelant podnio protiv rješenja kojim su mu izrečene mjere zabrane nije bila „djelotvorno“ pravno sredstvo, te da je, stoga, došlo do povrede i apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije.
Ostali navodi
63. Apelant u apelaciji navodi i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Povredu ovog prava nalazi u činjenici da su mu izrečene mjere zabrane, mada za to nisu ispunjeni uvjeti propisani zakonom, odnosno zbog arbitrarne primjene ZKP-a. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi, Evropski sud, Daktaras protiv Litve, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što su „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno značiti ukazivanje na nešto drugo, npr. kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (idem, presuda Daktaras, tač. 41-45).
64. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u osporenim rješenjima obrazlagao osnovanu sumnju da je apelant počinio krivična djela kao preduvjet za određivanje mjera zabrane, te da je obrazlagao posebne razloge za njihovo izricanje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da nigdje u rješenjima nije navedena bilo kakva tvrdnja u vezi s apelantovom krivicom, a da prije toga nije postojala odrednica „osumnjičeni“ i „osnovana sumnja da je [...]“, ili „kako se osnovano sumnja“. Iz ovoga Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem Kantonalni sud nije prejudicirao apelantovu krivicu na bilo koji način. Ustavni sud je ocijenio i da se konkretni postupak nalazi u fazi istrage, da su citirane fraze sadržane u kontekstu rješenja kojima se utvrđuje osnovana sumnja da je apelant kao osumnjičeni počinio krivična djela, kao i da pobijana rješenja nisu namijenjena medijima i javnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ocjenjuje da su u ovom dijelu apelantovi navodi o kršenju pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovani.
65. Dalje, Ustavni sud zapaža da se apelant poziva i na kršenje prava iz člana 14. Evropske konvencije, nediskriminaciju, ali da nije naveo u vezi s kojim pravom. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant navedenu povredu vidi u tome što Kantonalni sud u drugom „identičnom“ predmetu nije optuženom advokatu kojem se, kako apelant tvrdi, stavlja na teret „imovinska šteta oko 40 miliona KM“ izrekao mjere zabrane. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da sud u svakom konkretnom slučaju ispituje ispunjenost uvjeta za izricanje bilo kojih mjera za osiguranje prisustva osumnjičenog/optuženog u krivičnom predmetu, te okolnost da je u tom drugom predmetu sud donio drugačiju odluku od one koju je donio u ovom predmetu ne može se tretirati ni na koji način kao „diskriminacija apelanta“. Stoga, Ustavni sud ne smatra da je potrebno dodatno ispitivati ovaj navod.
66. Najzad, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno preispitivanju opravdanosti mjera zabrane, te okolnost da je potvrđena optužnica protiv apelanta i drugih, u situaciji kada utvrdi da su povrijeđena apelantova prava na imovinu, slobodu kretanja i prebivališta i pravni lijek, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda, u skladu sa članom 140b. stav 6. ZKPFBiH, već trebala uslijediti dvomjesečna kontrola daljnje opravdanosti mjera zabrane, Ustavni sud smatra da je dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69, s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).
VIII.Zaključak
67. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada mjere zabrane izrečene apelantu u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja ne postižu pravičnu ravnotežu između cilja kojem se teži i apelantovih ustavnih prava.
68. Ustavni sud, također, zaključuje da je došlo i do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da apelantova žalba u konkretnom slučaju nije bila „djelotvorna“ u smislu sprečavanja navodne povrede njegovog prava na imovinu i slobodu kretanja, te trajanja te povrede.
69. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer u osporenim rješenjima nisu korišteni termini kojim bi bila prejudicirana apelantova krivica.
70. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
71. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
72. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman