Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1211/17 (M. Š.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1211/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1211/17, rješavajući apelaciju Mehmeda Šahića, kao pravnog slijednika Šahić-2 STUR Breza vlasništvo Mehmeda Šahića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mehmed Šahić, kao pravni slijednik Šahić-2 STUR Breza vlasništvo Mehmeda Šahića protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 053961 16 Gž od 18. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmed Šahić kao pravni slijednik Šahić-2 STUR Breza vlasništvo Mehmeda Šahića (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Behija Ljubović Aganović, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 053961 16 Gž od 18. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom naloženo je prvotuženom („AD-HARBI“ d.o.o. Sarajevo) da apelantu isplati određeni novčani iznos, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog („OKI“ d.o.o. Sarajevo).

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su prvotuženi i apelantov prednik zaključili ugovor o izvođenju molersko farbarskih radova za određenu ugovorenu cijenu, da je apelantov prednik ispostavio četiri privremene situacije i to 5. juna 2000. godine, 6. jula 2000. godine, 12. avgusta 2000. godine i 4. oktobra 2000. godine, sve na određene novčane iznose i račun od 20. decembra 2000. godine, te da apelant potražuje dug po IV privremenoj situaciji od 4. oktobra 2000. godine u određenom iznosu i po računu od 20. decembra 2000. godine, jer je u toku postupka utvrđeno da postoji navedeni dug. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te pravilno zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog neosnovan. Po mišljenju Kantonalnog suda, neosnovani su apelantovi navodi da prvostepeni sud nije pravilno cijenio izvedene dokaze i to ugovor o cesiji i nalaz i mišljenje vještaka, te da je pogrešno primijenio odredbe člana 436., 438. i 441. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, Kantonalni sud je istakao da je nesporno da je zaključen ugovor cesiji između parničnih stranaka (iz kojeg proizlazi da je isti zaključen između prvotuženog kao cedenta, apelantovog prednika kao cesionara i drugotuženog kao cesusa, u kojem je konstatovano da "cedent ima novčana potraživanja od cesusa, da cedent ustupa svoje potraživanje od cesusa po fakturi avansa faktura broj I-privremena situacija od 5. juna 2000. godine u određenom iznosu, te da će cedent ustupanjem potraživanja cesionaru izmiriti svoje obaveze po avansnoj fakturi i I privremenoj situaciji"), te da je vještak finansijske struke utvrdio da je navedeni dug isplaćen. Po ocjeni Kantonalnog suda, apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog je neosnovan, jer je drugotuženi prihvatio da isplati iznos duga u ime prvotuženog po I privremenoj sutuaciji, te da ne odgovara za ostale obaveze. Kantonalni sud je naglasio da je predmetni dug nastao po IV privremenoj situaciji od 4. oktobra 2000. godine i da navedeno dugovanje nije bilo predmet ugovaranja ugovorom o cesiji. Kantonalni sud je ukazao da je po ugovoru o cesiji samo ustupljeno potraživanje po I privremenoj situaciji od 5. juna 2000. godine, tako da apelant neosnovano navodi da je pogrešno primijenjene navedene odredbe ZOO, za sporno potraživanje, jer sporno potraživanje nije bilo predmet ugovora o cesiji pa prvostepeni sud i nije mogao pogrešno primijeniti navedene odredbe.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1211/17 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio