Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2287/17 („Penava“ d.o.o. Posušje)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2287/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2287/17, rješavajući apelaciju "Penava" d.o.o. Posušje, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Penava" d.o.o. Posušje protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020149 17 Uvp od 24. maja 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Penava" d.o.o. Posušje protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020149 17 Uvp od 24. maja 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Penava“ d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mario Bogdanović, advokat iz Mostara, podnio je 6. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 020149 17 Uvp od 24. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke podnesen protiv Presude Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 020149 16 U od 24. januara 2017. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tužene (Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Banjaluka) od 14. septembra 2015. godine. Navedenim Rješenjem tužene od 14. septembra 2015. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog Rješenja tužene, Regionalni centar Mostar od 27. januara 2014. godine kojim je utvrđeno da roba carinskog obveznika (apelant) koja je puštena u slobodan promet carinskom prijavom od 29. januara 2011. godine, isporučioca Altanlar Istanbul, Turska ima fakturnu vrijednost u iznosu od 59.078,28 eura, te se odobrava izmjena podataka i mijenjaju podaci za uvezenu robu (preciznije navedeno u izreci prvostepenog rješenja), te obavezuje apelant da na ime manje plaćenih uvoznih dažbina plati ukupan iznos od 14.616,80 KM.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je pravilno tužena u toku postupka naknadne kontrole uvoznog carinjenja robe u vrijednosti od 32.344,14 eura, zatražila provjeru fakture od 25. januara 2011. godine od pošiljaoca iz Istanbula, dostavljene u prilogu od 29. januara 2011. godine, kojom je roba puštena u slobodan promet i to putem carinske administracije Republike Turske koja je dostavila tražene podatke, kao i izvoznu carinsku prijavu od 25. januara 2011. godine. Dalje je navedeno da je prvostepeni organ na osnovu dostavljenih podataka došao do zaključka da je apelant prilikom uvoza priložio fakturu koja se u pogledu iznosa označenog na fakturi (32.344,14 eura) razlikuje od fakture pribavljene službenim putem (59.078,28 eura), što je za posljedicu imalo pogrešan obračun carinskih dažbina. Sud BiH je naveo da su kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, carinski organi pravilno zaključili da su se ispunili uslovi za izmjenu podataka u carinskoj prijavi i naknadnu naplatu uvoznih dažbina, u skladu sa odredbama člana 75. stav 3. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o carinskoj politici). Sud BiH je istakao da je navedenom zakonskom odredbom propisano da carinski organi, na svoju inicijativu ili na zahtjev deklaranta, mogu izvršiti izmjenu prijave nakon puštanja robe, kao i preduzeti neophodne mjere, uzimajući u obzir nove informacije koje su im na raspolaganju, u situaciji kada revizija prijave ili pregled nakon carinjenja ukazuju na to da su propisi koji regulišu određeni carinski postupak primijenjeni na osnovu netačnih ili nepotpunih informacija. Sud BiH je naveo da je odlučna činjenica u konkretnom slučaju vrijednost predmetne robe, koja se utvrđuje na osnovu računa – fakture, u skladu sa odredbama člana 26. Zakona o carinskoj politici. Sud BiH je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi je na izvoznoj carinskoj deklaraciji prijavljena različita vrsta i količina robe, iako je naznačena ista bruto težina i broj koleta i da je evidentno da je izvoznik manipulisao podacima u izvoznoj dokumentaciji. Sud BiH je naveo da se pregledom robe prilikom carinjenja ne utvrđuje vrijednost robe, već se roba identifikuje u pogledu vrste radi svrstavanja u odgovarajući tarifni stav Carinske tarife Bosne i Hercegovine (u cilju utvrđenja carinskih dažbina primjenom carinskih stopa, koje su u nomenklaturi roba Carinske tarife posebno propisane za svaki pojedinačni tarifni stav, na osnovicu koju predstavlja carinska vrijednost robe) i ukupne količine robe, koja se iskazuje kao bruto, odnosno neto količina.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Sud BiH proizvoljno primijenio materijalno pravo, jer je osporena odluka zasnovana na „neoborivoj pretpostavci“ da je vrijednost robe koja je prijavljena carinskim organima Republike Turske „stvarna“ vrijednost robe, a što nije propisano odredbama Zakona o carinskoj politici.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

6. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o carinskoj politici, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2287/17 („Penava“ d.o.o. Posušje) | Sudska praksa | Aktio