Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1422/17 (E. A. iz Olova, „AKO“ d.o.o. Olovo i „KOČARIN“ d.o.o. Olovo)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Protek roka
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1422/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1422/17, rješavajući apelaciju Emine Avdibašić i drugih, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka (a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Emina Avdibašić, „AKO“ d.o.o. Olovo i „KOČARIN“ d.o.o.

Olovo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 081481 15 Rev od 15. decembra 2016. godine (u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu), zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Emina Avdibašić, „AKO“ d.o.o. Olovo i „KOČARIN“ d.o.o.

Olovo protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 081481 14 Pž od 22. decembra 2014. godine (u dijelu u kojem je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu), zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Emina Avdibašić iz Olova, „AKO“ d.o.o. Olovo i „KOČARIN“ d.o.o. Olovo (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnijeli su 12. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 081481 15 Rev od 15. decembra 2016. godine, kojom je odbijena revizija apelanata u odnosu na tužbeni zahtjev, odnosne odbačena revizija apelanata u odnosu na protivtužbeni zahtjev. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 081481 14 Pž od 22. decembra 2014. godine, protiv koje su apelanti izjavili navedenu reviziju, odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda, kojom su apelanti obavezani da tužitelju (Mikrokreditna fondacija „LOK“ Sarajevo) na ime duga solidarno isplate određeni novčani iznos, dok je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se utvrdi da su ništavi i da ne proizvode pravno dejstvo predmetni Ugovori o kreditu (bliže opisani u izreci prvostepene odluke).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da revizija u odnosu na protivtužbeni zahtjev nije dopuštena. Vrhovni sud je pojasnio da vrijednost predmeta spora u protivtužbi ne prelazi vrijednosni kriterij iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) za dopustivost revizije, te da odlučivanje o predmetnoj reviziji vezano za protivtužbeni zahtjev ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa da stoga nema mjesta dopustivosti revizije ni po odredbi člana 237. stav 3. ZPP. U odnosu na tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je konstatovao da su nižestepeni sudovi utvrdili da su tužitelj, kao davalac kredita, i prvoapelantica, kao korisnik kredita, zaključili ugovor o kreditu 30. juna 2008. godine, kojim je tužitelj prvoapelantici odobrio kredit u određenom iznosu, te da je taj iznos kredita tužitelj isplatio prvoapelantici gotovinski. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su tužitelj i prvoapelantica 30. novembra 2009. godine zaključili dva nova ugovor o kreditu (broj ZE04168/09 i ZE04167/09), da se prvoapelantica kao korisnik tih kredita saglasila da će odobrena sredstva tih kredita koristiti za izmirenje obaveza po kreditu od 30. juna 2008. godine, te da su te ugovore kao jemci platci potpisali drugo i trećeapelant. Vrhovni sud je istakao da su tužitelj i prvoapelantica zaključili novi ugovor o kreditu 30. decembra 2010. godine, uz suglasnost prvoapelantice kao korisnika kredita da odobrena sredstva koristi za izmirenje obaveza po ugovoru o kreditu od 30. novembra 2009. godine (broj ZE04168/09), da su i taj ugovor drugo i trećeapelant potpisali kao jemci platci, da su apelanti u svrhu izmirenja obaveza po osnovu tog ugovora tužitelju izdali određenu bjanko mjenicu, kao i mjenično ovlaštenje tužitelju za popunu navedenih bjanko mjenica, te da po nalazu vještaka finansijske struke ukupan dug, obaveze apelanata po ugovoru o kreditu od 30. decembra 2010. godine, iznosi 11.905,88 KM. Vrhovni sud je ukazao da je članom 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da „Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom“. Vrhovni sud je naveo da je članom 997. istog zakona regulisano „Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini“. Vrhovni sud je konstatovao da imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i naprijed citirane propise da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (odredbe čl. 1065., 997., 1004. stav 3., 399. i 103. stav 2. ZOO, kao i odredbe člana 33. Zakona o mjenici), jer i po ocjeni Vrhovnog suda prvoapelantica kao glavni dužnik, a drugo i trećeapelant kao jemci, dužni su isplatiti dug po osnovu zaključenog ugovora o kreditu od 30. decembra 2010. godine, i mjeničnog ovlaštenja, na što su se obavezali svojim potpisom i pečatom, s obzirom da je u toku postupka utvrđeno da prvoapelantica kao korisnik kredita i glavni dužnik nije ispunila svoju obavezu u skladu sa zaključenim ugovorom.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu tih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da su sudovi u konkretnom predmetu pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na presudu Kantonalnog suda - protek roka

5. Ustavni sud zapaža da su apelanti protiv presude Kantonalnog suda kojom je, između ostalog odlučeno o protivtužbenom zahtjevu apelanata, izjavili reviziju, koja je odlukom Vrhovnog suda, u tom dijelu, odbačena kao nedozvoljena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u tom slučaju bila neefektivan pravni lijek u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga proizlazi da je konačna odluka, u odnosu na protivtužbeni zahtjev apelanata, u predmetnom slučaju odluka Kantonalnog suda, navedena u dispozitivu ove odluke. Ustavni sud zapaža da su apelanti navedenu odluku Kantonalnog suda primili 9. februara 2015. godine, a da su apelaciju Ustavnom sudu podnijeli 12. aprila 2017. godine, iz čega proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na presudu Kantonalnog suda, kojom je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu apelanata, podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu drugostepenu presudu zbog čega je apelacija u ovom dijelu nedopuštena zbog proteka roka za podnošenje apelacije. U odnosu na presudu Vrhovnog suda - prima facie

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1422/17 (E. A. iz Olova, „AKO“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio