Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3857/17 (M. G.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3857/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-3857/17, rješavajući apelaciju M. G. na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. G.

protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 025245 16 Gž od 3. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. G. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Ljubuškog, koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 12. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 025245 16 Gž od 3. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži prvotuženom („Trgocoop“ d.d. Ljubuški), drugotuženoj (Općina Ljubuški), trećetuženom (Zapadnohercegovački kanton) i četvrtotuženom (Zadruga ZZ Poljoprivreda p.o. Ljubuški) da prestanu uznemiravati apelantkinju u vlasništvu stana koji se nalazi u prizemlju u sklopu stambenog objekta i to tako da izvrše radove sa vanjske strane na spoljnom zidu (preciznije navedeno u izreci prvostepene presude) sve prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, u protivnom će to učiniti apelantkinja na trošak tuženih, kao i da se naloži tuženim da solidarno poprave nanesenu štetu na stanu na način da isplate apelantkinji određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno, između ostalog, da je apelantkinja tužbom traži zaštitu prava vlasništva zbog uznemiravanja – imisija koje potiču od susjedne nekretnine koja je zapuštena (devastirana), kao i naknadu štete koju je pretrpjela i koju trpi zbog tih imisija (prodor vlage sa devastirane zgrade). Prvostepeni sud je naveo da se radi o stanu koji je etažno vlasništvo apelantkinje, te da je apelantkinja u tužbi navela da je zgrada u kojoj se nalazi njen stan naslonjena na devastiranu i zapuštenu zgradu, što pretpostavlja da se radi o zajedničkom zidu, te se ne može govoriti da je zid kroz koji prodire vlaga vlasništvo trećih osoba. Prvostepeni sud je naveo da državnim zemljištem i zgradama u državnom vlasništvu na području Općine Ljubuški raspolaže Općina Ljubuški, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine, pa da u skladu s tim prvotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi nisu pasivno legitimisani u predmetnoj pravnoj stvari. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da je apelantkinja prije renoviranja svog stana znala da se krov na susjednoj zgradi urušava, da je znala ili je mogla znati da je istočni zid njenog stana zajednički sa susjednom zgradom, pa je apelantkinja zajedno sa vlasnikom stana na spratu i drugotuženom trebala regulisati pitanje zaštite zajedničkog zida, s obzirom da je zbog propadanja krova taj zid postao vanjski zid za apelantkinjin stan i stan na spratu, a što nije učinila, čime je propustila postupiti u skladu sa odredbama člana 73. u vezi sa članom 67. Zakona o stvarnim pravima. Shodno navedenom, Kantonalni sud je ukazao da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije. Isto tako, Kantonalni sud je naveo da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu, iz razloga što sama apelantkinja nije postupala u skladu sa odredbama člana 12. Zakona o obligacionim odnosima (načelo savjesnosti i poštenja), odnosno nije preduzimala ništa u cilju sprečavanja nastupanja štete ili da šteta bude manja, budući da iz provedenih dokaza proizlazi da je stan neodržavan, da je ulaz zarastao u korov, što upućuje na zaključak da apelantkinja u tom stanu ne stanuje u posljednje vrijeme. Najzad, Kantonalni sud je ukazao da bi pozivanje apelantkinje na odredbe člana 76. stav 2. Zakona o stvarnim pravima (kojima je propisano da su vlasnici nekretnina koje su izložene prekomjernim posrednim imisijama ovlašteni da od vlasnika nekretnine s koje one potiču zahtijevaju da otkloni uzroke tih imisija i naknadi štetu koju su nanijele, kao i da ubuduće propušta činiti na svojoj nekretnini ono što je uzrok prekomjernih imisija, dok ne preduzme sve mjere koje su potrebne da onemoguće prekomjerne imisije) bilo osnovano da se apelantkinja ponašala u skladu sa odredbama člana 12. Zakona o obligacionim odnosima, ali da iz stanja spisa proizilazi suprotno. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da je osporena odluka zasnovana na povredama odredaba Zakona o parničnom postupku i ukazuje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava, prije svega odredbe Zakona o stvarnim pravima i Zakona o obligacionim odnosima. Apelantkinja u suštini smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na odredbe člana 12. Zakona o obligacionim odnosima, jasno obrazložio zbog čega u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredaba člana 76. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3857/17 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio