Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2197/17 ("Vita Land" d.o.o. Gradiška)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stečaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2197/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2197/17, rješavajući apelaciju "Vita Land" d.o.o. Gradiška, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Vita Land" d.o.o. Gradiška protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 St 013172 16 Pž 2 od 20. decembra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Vita Land" d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Šironjić, advokat iz Laktaša, podnio je 2. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 St 013172 16 Pž 2 od 20. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova (stečajni povjerilac) žalba i potvrđeno Rješenje Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 St 013172 08 St od 19. septembra 2016. godine kojim je stavljen van snage dio Zaključka o prodaji imovine „Ratarstvo“ a.d. u stečaju Nova Topola (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik), koji se odnosi na dio kompleksa „Ratarstvo“ RJ Aleksandrovac i koje nekretnine su preciznije opisane i navedene u izreci rješenja Okružnog privrednog suda, te su stavljeni van snage licitacija o prodaji imovine stečajnog dužnika koja je održana 2. marta 2012. godine, Zapisnik sa licitacije od 2. marta 2012. godine o prodaji predmetnih nekretnina i Zaključak o prodaji predmetnih nekretnina od 2. marta 2012. godine. Osim toga, Rješenjem Okružnog privrednog suda naloženo je apelantu da preda u posjed stečajnom dužniku predmetne nekretnine, dok je naloženo stečajnom upravniku da nakon ulaska u posjed predmetnih nekretnina apelantu izvrši povrat uplaćenih sredstava u iznosu od 140.088,68 KM.

2. U obrazloženju Rješenja Okružnog privrednog suda je navedeno, između ostalog, da je stečajni upravnik S. V. donio Zaključak o prodaji imovine stečajnog dužnika i objavio licitaciju za prodaju građevinskog zemljišta i objekata, te da procijenjena vrijednost predmetne imovine stečajnog dužnika iznosi 2.136.955,10 KM, a najniža cijena iznosi 700.000,00 KM. Dalje, Okružni privredni sud je naveo da se za učešće u licitaciji prijavio apelant i da je ponudio iznos od 700.100,00 KM, pa kako nije bilo drugih ponuđača, apelant je proglašen za kupca predmetne imovine. Okružni privredni sud je ukazao da je apelant predočio stečajnom upravniku notarski ovjeren Ugovor o ustupanju potraživanja zaključen 29. februara 2012. godine između ZZ „Prodeks“ Rogolji i apelanta, kojim ZZ „Prodeks“ Rogolji ustupa potraživanje koje mu je kao razlučnom povjeriocu utvrđeno u stečajnom postupku koji se vodi kod Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 013172 08 St, odnosno potraživanje koje mu je priznato u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom, a koje iznosi 510.011,32 KM i predložio da se navedeni iznos unese u ukupnu cijenu radi namirenja za kupljene nekretnine. Okružni privredni sud je naveo da je nakon provedenog postupka prodaje, stečajni upravnik donio zaključak od 2. marta 2012. godine o prodaji kojim je predao u posjed predmetne nekretnine, a obavezao apelanta da izvrši uplatu u iznosu od 140.088,68 KM, što predstavlja razliku cijene od 700.100,00 KM uplaćenog depozita u iznosu od 50.000,00 KM i preuzetog potraživanja razlučnog prava ZZ „Prodex“ Rogolji u iznosu od 510.011,32 KM. Okružni privredni sud je naveo da "kupoprodajni ugovor o ovoj prodaji" nikada nije zaključen. U vezi s navedenim, Okružni privredni sud je ukazao da je odredbama člana 103. stav 2. Zakona o stečajnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 67/02) propisano da skupština povjerilaca stečajnog dužnika određuje način i uslove unovčenja dužnikove imovine. Okružni privredni sud je ukazao da skupština povjerilaca ni na jednoj od svojih sjednica nije donijela odluku da se plaćanje kupoprodajne cijene izvrši na način kako je to ugovorio stečajni upravnik, niti je stečajni upravnik upoznao stečajnog sudiju o takvom načinu plaćanja. Okružni privredni sud je naveo da ni odbor povjerilaca nije dao svoju suglasnost za takav način plaćanja. Prema tome, Okružni privredni sud je konstatovao da navedeno plaćanje nije u skladu sa odredbama Zakona o stečajnom postupku, pa je u skladu sa odredbama čl. 103. stav 2., čl. 33. stav 6. i čl. 22. stav 4. Zakona o stečajnom postupku odlučio kao u izreci rješenja.

3. Viši privredni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda u odnosu na primjenu odredaba člana 103. stav 2. Zakona o stečajnom postupku, te da ni apelantovim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje postupanje prvostepenog suda prilikom donošenja pobijanog rješenja. Isto tako, Viši privredni sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda u odnosu na primjenu odredaba člana 22. stav. 4. Zakona o stečajnom postupku kojima je propisano da će stečajni sudija, odluke stečajnog upravnika kojima se bitno krše odredbe ovog zakona i drugih pozitivnih propisa, ili kojim se umanjuje stečajna masa i prava stečajnog povjerioca, staviti van snage i o tome obavijestiti Skupštinu povjerilaca.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da u konkretnom slučaju odluka skupštine povjerilaca nije bila nužna za donošenje odluke o načinu isplate kupoprodajne cijene, kao i da je stečajni sud bio u obavezi da vrši nadzor nad radom stečajnog upravnika. Takođe, apelant je istakao da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je na ime depozita za učešće u javnoj licitaciji uplatio iznos od 50.000,00 KM, te da on ne snosi odgovornost za postupanje stečajnog upravnika i stečajnog suda. Apelant u suštini smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Viši privredni sud, kao i Okružni privredni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o stečajnom postupku u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2197/17 ("Vita Land" d.o.o. Gradiška) | Sudska praksa | Aktio