Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1352/15 (M. K.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1352/15
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1352/15, rješavajući apelaciju Musajba Kukavice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Musajba Kukavice podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003485 14 Kžž od 28. novembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Musajb Kukavica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Fadil Abaz, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Sud BiH) broj S1 1 K 003485 14 Kžž od 28. novembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH, u vijeću Apelacionog odjeljenja, donio je Presudu broj S1 1 K 003485 12 Kžk od 18. decembra 2013. godine kojom je apelanta (i još dva lica) proglasio krivim da je na način opisan u dispozitivu presude počinio (pod tačkom 12) krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika
- nečovječno postupanje iz člana 144. u vezi sa čl. 22. i 24. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), kao i (pod tačkom 13. izreke presude) krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika - mučenje nečinjenjem iz člana 144. u vezi sa čl. 22. i 30. stav 2. KZSFRJ. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Istom presudom apelant i ostali su oslobođeni optužbe za radnje opisane u presudi, čime bi počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.
6. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003485 07 Kri (X-KR-07/341) od 22. novembra 2011. godine apelant oslobođen optužbe da je opisanim radnjama počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Odlučujući o žalbama Tužilaštva i optuženih (S. D. i N. G.) Apelaciono vijeće Suda BiH je žalbu Tužilaštva djelomično uvažilo, žalbu S. D. u cijelosti, pa je prvostepena presuda ukinuta i određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja, osim u tački 6. izreke presude (oslobađajući dio koji se odnosio na apelanta) i u tač. 13. i 14.b), u kojim dijelovima je prvostepena presuda potvrđena.
7. Sud BiH je u obrazloženju najprije detaljno analizirao krivično djelo koje se apelantu i ostalima stavlja na teret, te je utvrdio apelantov status, odnosno da je od osnivanja logora Stadion „Iskra“ do kraja prve polovine septembra 1993. godine i od 21. septembra 1993. godine do prve polovine marta 1994. godine bio na poziciji komandira obezbjeđenja logora stadion NK „Iskra“, koji je formiran odlukom Ratnog predsjedništva, te da odbrana nije osporavala njegov status. Dalje, polazeći od člana 144. KZSFRJ, odnosno radnji koju počinilac mora počiniti ili narediti, kao i od člana 30. KZSFRJ, odnosno načina izvršenja krivičnog djela sud je zaključio da su optuženi, uključujući apelanta kao „zapovjednika straže“, imali određene obaveze odnosno pravne dužnosti prema licima koja su bila pod njihovim nadzorom, uključujući ratne zarobljenike, koju obavezu je sud ispitao u odnosu na optužene u osuđujućem dijelu presude, u kojima su djela učinili nečinjenjem. U osuđujućem dijelu (koji obrazlaže od strane 99. presude) za apelanta i N. G. u odnosu na tač. 12. i 13. izreke presude, Sud BiH ukazuje kada je osnovan logor (koji je postojao i prije zvanične odluke, od početka augusta 1993. godine), te se poziva na iskaze svjedoka u tom dijelu, kao i na materijalne dokaze, a koji je bio u funkciji do 19. marta 1994. godine. Nadalje, u logoru su bili smješteni zarobljeni muškarci hrvatske nacionalnosti koji su, prema ocjeni suda, imali status ratnih zarobljenika. Nadalje, Sud BiH ukazuje na apelantov status (koristi termine „komandir straže ili „komandir obezbjeđenja“). Sud BiH na strani 102. pa nadalje opisuje „funkcioniranje“ logora, kako su opisali svjedoci, kao i N. G., koji je bio upravnik logora, a koji je također naveo da je apelant bio komandir obezbjeđenja i nadređeni svim vođama smjena u logoru i mogao im je izdavati naredbe. Svjedok H. Đ. je također izjavio da je podnosio izvještaj upravi logora - apelantu i N. G., kao i svjedok B. C. Apelanta su kao zapovjednika straže i lice koje je bilo u upravi logora identificirali i drugi svjedoci koje sud nabraja i iznosi njihove iskaze. Uslijed svega navedenog Sud BiH je zaključio da su apelant i N. G. imali nadzor nad zarobljenicima u logoru i u skladu sa svojim funkcijama nosili određena prava i obaveze u smislu zaštite tih lica i osiguranja njihove sigurnosti. Nadalje, u odnosu na okolnosti odvođenja na prisilni rad zarobljenika apelant je tvrdio da je vojska ta koja je donosila takve odluke, odnosno da je on samo izvršavao naredbe pretpostavljenih i vojne policije. Sud BiH se pozvao na određene dokumente (odluka o korištenju zarobljenika za prinudne radove), ali je istakao da se odgovornost apelanta i N. G. ne može isključiti samo pozivanjem na činjenicu da su njihovi nadređeni odlučili o korištenju zarobljenika za poslove koji ih očigledno dovode u životnu opasnost, a imajući u vidu njihovu funkciju i obavezu da se staraju o životima zarobljenika u logoru, pa da shodno tome preduzmu adekvatne mjere.
8. Pri tome, Sud BiH navodi svjedoke koji su izričito svjedočili da ih je apelant odabrao i da je učestvovao u odabiru za prinudne radove, te sud dalje navodi svjedoke koji su apelanta označili kao lice koje ih je izabralo, te u čemu su se sastojali ti radovi. Sud BiH je utvrdio da su zarobljenici iz logora NK „Iskra“ odvođeni na prinudni rad, da uvjeti i okolnosti u kojima su se obavljali određeni radovi ispunjavaju standard nečovječnog postupanja. Sud BiH, također, zaključuje da su optuženi, apelant i N. G. znali za odvođenje zarobljenika na prinudne radove na lokaciji gdje im je život u opasnosti i da su neki poginuli ili ranjeni. Pri tome za apelanta Sud BiH navodi da je bio prisutan svakodnevnim prozivkama, vodio evidenciju prisutnih, odnosno lično birao zarobljenike koji idu na prinudni rad ili barem bio prisutan kada su zarobljenici prozivani i vođeni na prinudni rad. Apelantu, kako Sud BiH navodi, nije stavljeno na teret da je lično donio odluku o korištenju zarobljenika za prinudni rad, no njegova uloga je ipak značajna. Iako je dobio odobrenje za korištenje zarobljenika za kopanje rovova koji su, općepoznato, kopani na prvoj borbenoj liniji u izuzetno opasnom području, i pored činjenice da ima to saznanje, apelant učestvuje u izvršenju krivičnog djela i bira zarobljenike. Njegova uloga se nije svodila samo na prenošenje naređenja (o čemu su govorili svjedoci koji su naveli da ih je upravo apelant izabrao), već je apelant birao ko će ići na prinudni rad i prisustvovao prozivkama, te bio upoznat u kakvom se stanju nalaze zarobljenici, kao i s njihovim zdravstvenim stanjem, na osnovu čega je mogao zaključiti (kao i N. G.) da se radi o nečovječnom postupanju.
9. U odnosu na mučenja zarobljenika, odbrane su tvrdile da optuženi nisu znali, odnosno nisu mogli spriječiti takvo postupanje, odnosno ulazak vojske na stadion i premlaćivanje. Na osnovu svjedočenja svjedoka Sud BiH je zaključio da su ulasci u logor bili česti, gotovo svakodnevni, noću, da se radi o brutalnom premlaćivanju koje je uzrokovalo veliku fizičku bol i patnju, a sigurno i visok nivo i intenzitet straha, a jedini razlog premlaćivanja je činjenica da se radi o muškarcima hrvatske nacionalnosti, čime je došlo do kršenja odredbe člana 130. III ženevske konvencije i člana 75. stav 2. tačka a/II Dopunskog protokola I koji izričito zabranjuju mučenje u svim okolnostima.
10. Sud BiH navodi da je imao u vidu niz činjenica i okolnosti na osnovu kojih je zaključio da su apelant i N. G. bili svjesni i znali da zarobljenike muče vojnici Armije BiH, ali i stražari u logoru, ali nisu preduzeli niti jednu radnju da se to spriječi, čime su dali doprinos izvršenju krivičnog djela. Nadalje, Sud BiH navodi situaciju u kojoj je apelant obavijestio N. G. o premlaćivanju K. K. Međutim, Sud BiH ističe da su svjedoci navodili da su povrede na zarobljenicima bile očigledne, da je apelant, koji je svakodnevno bio na prozivkama mogao da ih vidi, kao i da je bio upoznat kada su zarobljenici odsutni, odnosno ko je na liječenju, o čemu je referisao nadređenima, kao u slučaju premlaćivanja K. K. Svjedoci, stražari u logoru, odnosno vođe straže su izjavili da su insistirali da imaju ključeve kod sebe, te je analizirajući iskaze ovih svjedoka Sud BiH zaključio da razlog zbog kojeg su na tome insistirali upravo leži u činjenici da su treća lica ulazila u logor i mučila zarobljenike. Nadalje, Sud BiH ukazuje da su svjedoci istakli „da je najmirnije bilo u smjeni Z. S.“ koji je „bio baš čovjek“ i da tada niko nije pretučen, iz čega Sud BiH zaključuje da su zlostavljanja bila općepoznata činjenica, ali da je bilo načina da se spriječi premlaćivanje.
11. Na osnovu svega navedenog Sud BiH je utvrdio znanje optuženih, apelanta i N. G. o dešavanjima u logoru, koji su ipak odabrali da ne preduzmu ništa da bi spriječili zlostavljanje. Pri tome, apelant „kao komandant cjelokupnog obezbjeđenja logora“ (i N. G.) ne preduzima mjere koje je bio dužan preduzeti u skladu s ovlaštenjima koja je imao, čime se saglašava s mučenjem zarobljenika. Radnje optuženih su okvalificirane kao saizvršilačke budući da optuženi ne preduzimaju nužne mjere da spriječe mučenje zarobljenika u logoru, a mogli su stražarima da narede da ne puštaju nikoga u logor, ili staviti pod kontrolu ključeve od prostorija u kojima su boravili zarobljenici ili preduzeti druge adekvatne mjere kako bi spriječili mučenje zarobljenika.
12. Sud BiH, u trećestepenom vijeću Apelacionog odjeljenja, donio je Presudu broj S 1 1 K 003485 14 Kžž od 28. novembra 2014. godine kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, te je potvrdio presudu od 18. decembra 2013. godine.
13. Ispitujući apelantovu žalbu u odnosu na bitnu povredu krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP-a Sud BiH je naveo da je osporena presuda dovoljno jasna i razumljiva i dati razlozi nisu protivrječni. U tom pogledu trećestepeno vijeće nalazi da je tokom drugostepenog postupka pravilno utvrđen apelantov status u inkriminirano vrijeme, odnosno da je apelant bio na poziciji komandira obezbjeđenja logora Stadion NK „Iskra“, a što ni odbrana nije sporila. Sud BiH navodi da je u žalbi posebno osporen zajednički činjenični opis u izreci pobijane presude i zajedničko obrazloženje za optužene N. G. i apelanta. U tom smislu, trećestepeno vijeće je našlo da navedeni žalbeni prigovor nije osnovan zato što su radnje izvršenja optuženih međusobno povezane, te se ne može samim tim odvojiti ni obrazloženje s obzirom da su optuženi povezani funkcijama i dužnostima koje su vršili u logoru jer su u istom vojnom hijerarhijskom lancu, iako su različito rangirani, te su jedinstveno provodili naredbe OG „Zapad“, načelnika Vojne bezbjednosti 307. m. b. i komandanta 307. m. b. Armije RBiH, svako u okvirima svojih nadležnosti i ovlaštenja, te se u konkretnom slučaju radi o istim oštećenim licima. Sud BiH naglašava da se iz činjeničnog opisa jasno vidi doprinos oba optužena pojedinačno u izvršenju predmetnog krivičnog djela, a što je drugostepeno vijeće pravilno utvrdilo iako odbrana optuženog u izjavljenoj žalbi tvrdi suprotno. U tom pogledu, Sud BiH je našao pravilnim navode iz pobijane presude da su optuženi N. G. i apelant, s obzirom na funkcije koje su obavljali, imali određene obaveze, a prije svega obavezu da se staraju o sigurnosti i životima zarobljenika u logoru Stadion NK „Iskra“, pa da shodno tome preduzmu adekvatne mjere kako bi spriječili bilo kakvo ugrožavanje sigurnosti i života ratnih zarobljenika, što su oni propustili da učine, a dalja individualizacija radnji izvršenja bi samo dovela do toga da je činjenično stanje podijeljeno na više identičnih tačaka optuženja. Prema stavu trećestepenog vijeća, u osporenoj odluci je data dovoljna i uvjerljiva argumentacija za svaku tačku izreke presude u odnosu na apelanta.
14. U odnosu na žalbeni navod da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, Sud BiH navodi da su ovi navodi neosnovani, te da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i da pobijana presuda sadrži valjane i prihvatljive razloge o svim odlučnim činjenicama na osnovu kojih je donesena osuđujuća presuda u odnosu na apelanta. Sud BiH nadalje navodi da je drugostepeno vijeće cijenilo dokaze u skladu s odredbama ZKP-a, primjenjujući prevashodno načelo pretpostavke nevinosti iz člana 3. ZKP-a, kao i da drugostepeno vijeće nije bilo dužno baviti se svakim pojedinačnim dokazom prilikom obrazlaganja svoje odluke. Drugostepeno vijeće je u skladu sa čl. 15. i 281. ZKP-a izvršilo slobodnu ocjenu dokaza, te je trećestepeno vijeće zaključilo da je pobijana presuda pravilno koncentrirana na ispitivanje i ocjenu dokaza na kojima se zasniva zaključak da je učinjeno krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret, kao i o apelantovoj krivici, te da na taj način nije došlo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti do stavljanja apelanta u nepovoljniji procesni položaj.
15. Trećestepeno vijeće je ponovilo zaključke drugostepenog vijeća o apelantovoj funkciji, što odbrana u ranijim fazama postupka nije osporavala. U odnosu na različite termine koji su korišteni trećestepeno vijeće nalazi da su navodi odbrane tačni, ali da ta činjenica ne predstavlja povredu na koju se ukazuje zato što se u izreci pobijane presude (koja predstavlja najvažniji i jedini obavezujući dio presude) jasno navodi šta je apelant bio (komandir obezbjeđenja), a različiti termini u obrazloženju su rezultat iskaza svjedoka na te okolnosti, koji se u tom pogledu nisu u dovoljnoj mjeri precizno izražavali. Dakle, radi se o neškodljivoj pogrešci, koja suštinski ne utječe na odluku, a kako je to odbrana neosnovano navodila u žalbi.
16. Nadalje, u odnosu na žalbeni navod da drugostepeno vijeće ni u jednom dijelu presude nije definiralo opis apelantovih poslova, koja su to njegova prava i obaveze, te dužnosti, niti je ijednim dokazom utvrđena činjenica da je apelant imao pravnu obavezu da postupi drugačije nego što je postupio u konkretnom slučaju, trećestepeno vijeće je navelo da nije sporno, kako je navedeno u pobijanoj presudi, da je Ratno predsjedništvo donijelo odluku kojom se logor Stadion NK „Iskra“ stavlja pod vojnu kontrolu. Na tu okolnost je svjedočio i optuženi N. G. koji je potvrdio da je Armija RBiH donosila sve naredbe u vezi sa stadionom, pa tako i odobrenja o odvođenju zarobljenika na informativne razgovore i o otpuštanju zarobljenika. Svjedok je također izjavio da je vođa smjene straže bio odgovoran za svoj rad u okviru smjene od 24 sata, a da je apelant kao komandir obezbjeđenja bio nadređeni vođama smjena i mogao im je izdavati naredbe, što su potvrdili i drugi svjedoci. Dakle, trećestepeno vijeće nalazi da pobijanom presudom apelantu nije stavljeno na teret više od onoga što proizlazi iz njegove funkcije s obzirom da je vojska donijela naredbu vezano za izvođenje zarobljenika sa stadiona, odnosno da je ovlaštena za otpuštanja zarobljenika, odvođenje na prinudne radove i drugo. Međutim, apelantova odgovornost ne može se isključiti samo pozivanjem na činjenicu da su njegovi nadređeni odlučili o korištenju ratnih zarobljenika hrvatske nacionalnosti za poslove na prvoj borbenoj liniji koji ih dovode u životnu opasnost. Apelant je, s obzirom na funkciju koje je obavljao, imao određene obaveze, a prije svega obavezu da se stara o sigurnosti i životima zarobljenika u logoru, pa da shodno tome preduzme adekvatne mjere kako bi spriječio bilo kakvo ugrožavanje sigurnosti i života ratnih zarobljenika, što on nije učinio u dovoljnoj mjeri. Dakle, apelant je imao nadređeni položaj u odnosu na stražare, te su ga oni u sklopu svakodnevnih izvještaja obavještavali o svim dešavanjima u logoru i shodno tome imao je mogućnost i obavezu da djeluje kada je to bilo neophodno potrebno. Sud BiH navodi da je odbrana ukazivala da nigdje nije tačno definirano koje su obaveze i dužnosti komandira obezbjeđenja, što je sasvim logično s obzirom da je u inkriminirano vrijeme bio međunarodni oružani sukob između Armije RBiH s jedne strane i HVO-a i HV s druge strane na području Bugojna i da su u datim uvjetima propusti takve vrste mogući. Međutim, na osnovu svih izvedenih dokaza proizlazi da je apelant bio dužan da se stara o sigurnosti i životima zarobljenika u logoru, pa da shodno tome preduzme adekvatne mjere kako bi spriječio bilo kakvo ugrožavanje sigurnosti i života ratnih zarobljenika. Navedeno je svakako bila dužnost i njegovih pretpostavljenih, ali Sud BiH zaključuje da svako odgovara u granicama svojih ovlaštenja. Sud BiH nadalje ističe da su djela koja se apelantu stavljaju na teret nezakonita, o čemu govori činjenica da predstavljaju teška kršenja međunarodnog humanitarnog i pozitivnog prava, pa apelant nije mogao da ne prepozna kriminogenu prirodu radnji koje su se dešavale u logoru, a pogotovo jer je prihvatio funkciju komandira obezbjeđenja, te je nesumnjivo znao za pravila ratovanja. Sud BiH nadalje ističe da je apelant nakon inkriminiranog perioda unaprijeđen u čin vodnika (u prilog prethodnoj tvrdnji). Nadalje, Sud BiH navodi da se apelantu ne stavljaju na teret inkriminacije koje se odnose na N. G. kao neposredno nadređenog apelantu, navodi šta je zabranjeno kod odvođenja zarobljenika na prinudni rad u skladu sa članom 23. stav 1. Konvencije o zaštiti ratnih zarobljenika, te izjave svjedoka koji su se izjašnjavali, te i naveli apelanta kao lice koje ih je odabralo. Sud BiH je cijenio da žalba neosnovano ukazuje da apelant nije mogao učiniti ništa s obzirom da je, i pored toga što je znao da se zarobljenici vode na radove gdje im je život ugrožen, znajući da su neki ranjeni ili poginuli, odnosno da se radi o nečovječnom postupanju, dozvoljavao i omogućavao da se zarobljenici izvode iz logora, čak i da je on lično vršio odabir zarobljenika za prinudne radove. Sud BiH jasno ističe da se apelantu ne stavlja na teret da je on donio odluku o odvođenju zarobljenika na prinudne radove, ali u odobrenjima koja je potpisao E. H. jasno stoji da će se zarobljenici koristiti za kopanje rovova. U pogledu činjenice da se apelantova uloga ne svodi samo na prenošenje naređenja drugostepeno vijeće je pravilno ukazalo na iskaze svjedoka koji navode da ih je apelant odabrao za prinudni rad iako nisu bili na spisku, kao i da je svjedok naveo da je njega apelant „skinuo“ sa spiska. Na osnovu svega, trećestepeno vijeće potvrđuje kao pravilan zaključak iz osporene presude da je nedopustivo da lica koja su ovlaštena i zadužena za pravilno i zakonito funkcioniranje logora, a time i za staranje o životima zarobljenika u logoru u njihovoj odgovornosti, dozvoljavaju da se zarobljenici tretiraju na navedeni način iako znaju da se zarobljenici sistemski vode na prinudne radove pod naprijed opisanim okolnostima, s tim da je apelant ponekad lično odabirao određene zarobljenike za prinudne radove, a što govori da je apelant svjestan namjere i htijenja da se zarobljenici koriste za obavljanje prinudnih radova na opisani način, pa se svojom šutnjom i saglašavanjem da se zarobljenici u te svrhe izvode iz logora, zapravo saglasio s takvim namjerama, na koji način je pomagao u izvršenju predmetnog krivičnog djela.
17. U pogledu tačke 13. osuđujućeg dijela izreke pobijane presude koja se odnosi na mučenje ratnih zarobljenika hrvatske nacionalnosti u logoru Stadion NK „Iskra“, trećestepeno vijeće je našlo da je drugostepeno vijeće, također, pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, te prihvatilo argumentaciju iz drugostepene presude. Sud BiH navodi da je utvrđeno brutalno premlaćivanje zarobljenika, te da su svjedoci/oštećeni (neki od njih) imali ozbiljne i trajne posljedice. Apelant je u inkriminiranom periodu bio svjestan i znao da se u krugu logora zarobljenici muče, međutim nije preduzeo niti jednu radnju da se to spriječi, iako su zarobljenici bili pod njegovom zaštitom, čime je dao doprinos izvršenju krivičnog djela. Ističući apelantovu funkciju i da je svakodnevno bio upoznat s brojem zarobljenika (ko je odsutan zbog liječenja), te imajući u vidu izjave svjedoka da u smjeni stražara A. S. niko nije maltretiran pravilan je zaključak iz osporene presude da je bilo načina da se mučenja zarobljenika spriječe. Stoga su paušalni navodi odbrane da je apelant preduzeo sve mjere kako bi poboljšao uvjete u logoru. Trećestepeno vijeće je ponovilo zaključke drugostepenog suda, pa je zaključilo da je činjenično stanje pravilno i tačno utvrđeno, da je apelant radnjama opisanim u tački 13. osuđujućeg dijela presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika nečinjenjem iz člana 144. u vezi sa čl. 22. i 30. stav 2. KZSFRJ. Sud, takođe, navodi da su djelomično tačni navodi odbrane da je apelant pokušao olakšati uvjete u logoru, ali ga to ne može ekskulpirati za sve naprijed navedene radnje izvršenja krivičnog djela. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u veoma opširnoj apelaciji detaljno navodi da je Sud BiH donio odluku, a da nije dao razloge za odlučne činjenice. Apelant navodi da je zbog pogrešne ocjene dokaza i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja došlo do povrede prava in dubio pro reo, odnosno da je sud pravilno ovo uradio apelant bi bio oslobođen optužbe. Apelant pri tome ističe koju funkciju je imao (a koju sud naziva drugačijim nazivima „komandir straže, „komandir obezbjeđenja“ i drugo), da nije utvrđeno koje su bile njegove obaveze, već sud paušalno navodi da ih nije ispunio, da je postojala hijerarhija i da je on preduzeo što je trebao, odnosno obavijestio pretpostavljenog N. G., upravnika logora, o premlaćivanju. U odnosu na odvođenje zarobljenika ne prinudni rad apelant navodi da je samo izvršavao naređenja, odnosno da je imao najmanje ovlaštenja, te je po zapovjedi 307. m. b., odnosno OG „Zapad“ bio obavezan da otpremi određeni broj zarobljenika na prinudni rad, a koji su bili na spisku. Sud je, prema apelantovom mišljenju, pogrešno ocijenio dokaze jer je on lično odabirao zarobljenike samo kada se zarobljenici koju su na spisku već nalaze na radovima, a on je dobio naredbu da shodno naređenju preda određeni broj zarobljenika. Apelant, također, ukazuje na jednu okolnost kada je odvođenju na prinudni rad bi prisutan upravnik logora, kojem je apelant bio podređen, a u kom slučaju za zarobljenika odgovara upravnik logora. Apelant ističe da sud nije utvrdio šta je apelant bio dužan činiti, niti je izveo ijedan dokaz na osnovu kojeg bi se utvrdila apelantova dužnost i obaveza da u funkciji koju je imao osigura adekvatne uvjete u logoru. U tom smislu Sud BiH apelanta paušalno izjednačava s upravnikom logora. Apelant navodi da radnje koje je preduzeo u odnosu na odvođenje zarobljenika na prinudni rad nisu odlučujuće, niti imaju značaj u smislu odredbe člana
24. KZSFRJ da bi od njih zavisilo izvršenje krivičnog djela. Apelant, također, navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i u pogledu utvrđivanja apelantove odgovornosti za mučenje zarobljenika, te je ovaj stav rezultat pogrešne ocjene dokaza i pogrešne primjene odredbi ZKP-a. Apelant u tom pravcu ističe da je bio podređen upravniku logora i da je od njega tražio da nešto preduzme, kako bi se spriječilo mučenje, a da on lično nije mogao osigurati dodatno osiguranje ili ukloniti stražare smjena u kojima je bilo zlostavljanje. Apelant dalje objašnjava da nije imao saznanja o dolasku trećih lica u logor. Apelant, također, ukazuje da je njemu izrečena ista kazna kao upravniku logora, za ista krivična djela, pri čemu je neosnovana tvrdnja da apelant nije preduzeo ništa da spriječi mučenje i zlostavljanje u logoru. Apelant ukazuje da je veliki broj zatočenika svjedočio o apelantovom držanju i njegovom nastojanju da im pomogne, te su oni iskazali iznenađenost da je optužen za radnje koje su mu stavljene na teret. Na navedeni način, ovakvim odmjeravanjem kazne, apelant smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant u apelaciji citira relevantne odredbe Ženevske konvencije, kao i praksu međunarodnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana, te analizira apelantove navode (pogrešna ocjena dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje, apelantove obaveze koje nisu definirane, odluka o kazni i drugo) i navodi zašto su navodi iz apelacije neosnovani, uglavnom iznoseći razloge koje je dao u presudi.
V.Relevantni propisi
20. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi: Član 22.
Ako više lica učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
Član 24.
(1) Ko drugome sa umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kazniće se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2) Kao pomaganje u izvršenju krivičnog djela smatra se naročito davanje savjeta, ili uputstava kako da se izvrši krivično djelo, stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela, otklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela, kao i unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinioca, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragove krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.“
21. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 25. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija navedenu presudu Suda BiH, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
(1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] (2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
29. U odnosu na primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Dakle, radi se o postupku u kojemu se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
30. Ustavni sud najprije primjećuje da u odnosu na povredu prava na pravično suđenje apelant ističe povredu prava na pravičan postupak kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne ocjene dokaza, da nije poštovano načelo in dubio pro reo, te da je navedeno rezultiralo osuđujućom presudom.
31. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.
33. Zatim, Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda koji upućuju na pravilnu ocjenu dokaza, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant navode koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom, u postupku po žalbi i da je Sud BiH u trećestepenom vijeću odgovorio na sve apelantove navode, ali apelant očigledno nije zadovoljan donijetom presudom koju je osporio apelacijom. Imajući u vidu naprijed navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi (prvo drugostepeni sud koji je donio osuđujuću presudu, a zatim u postupku po žalbi na drugostepenu presudu trećestepeno vijeće) dali jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Pri tome su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe KZSFRJ, kao i na relevantne odredbe procesnog prava, te na osnovu dokaza (koje apelant ne osporava u smislu sadržaja) izveli svoj zaključak u pogledu apelantove odgovornosti. Naime, kako je naveo u osporenoj presudi Sud BiH, apelant, u suštini, samo izražava vlastito, drugačije viđenje činjenica i dokaza, a što je Sud BiH ocijenio neosnovanim. Nadalje, iz obrazloženja presuda redovnih sudova, kao i iz apelantovih navoda, ne proizlazi da je apelantu u toku postupka bila uskraćena mogućnost da ospori navode i dokaze optužbe. Osim toga, apelant je izjavio žalbu koju je Sud BiH detaljno ispitao. Stoga, činjenica da apelant nije uspio sa svojim žalbenim prigovorima ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u osporenoj presudi Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost i na osnovu čega mu je utvrđena izrečena kazna u trajanju od četiri godine, odnosno dovoljno razloga zbog kojih je osporenom odlukom podržan stav i zaključak drugostepenog vijeća. Iz obrazloženja presuda, Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što u načelu i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje) ili proizvoljne ocjene dokaza. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredbi KZSFRJ, međunarodnog prava i procesnog prava izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci drugostepene presude, a što je potvrdilo trećestepeno vijeće u obrazloženju svoje presude, ne ostavljajući bilo kakve razumne sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, odnosno zaključuje da su svi ovi apelantovi navodi neosnovani.
35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije jer je osporena presuda donijeta u postupku po žalbi nakon što su ispitani svi apelantovi navodi, o čemu je sud dao jasno i detaljno obrazloženje, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava te, osim apelantovog nezadovoljstva, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su povrijeđene garancije prava na pravično suđenje i načela in dubio pro reo.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman