Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1134/17 („Finalist“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1134/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1134/17, rješavajući apelaciju „Finalist“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Finalist“ d.o.o. Tuzla protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002602 16 Gž 2 od 12.
januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Finalist“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 24. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 002602 16 Gž 2 od 12. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezani su apelant i prvotuženi (F. M.) da tužitelju po osnovu neplaćenog kredita solidarno isplate određeni novčani iznos, sa zakonskim zateznim kamatama.
2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu duga po osnovu zaključenog ugovora o dugoročnom kreditu između prednika tužitelja i prvotuženog. Apelacioni sud je ocijenio da nije ostvarena povreda postupka iz člana 58. Zakona o parničnom postupku, na koju povredu apelantova žalbe sadržajno ukazuje navodima da je tužitelja zastupao punomoćnik bez podnesene punomoći, s obzirom da je punomoćnik tužitelja dostavio punomoć, nakon što mu je prvostepeni sud naložio da dostavi punomoć do sljedećeg ročišta, čime su blagovremeno otklonjeni nedostaci u zastupanju tužitelja. Apelacioni sud je istakao da navodi žalbe, da je tuženim (prvotuženom i apelantu, u daljnjem tekstu: tuženi) dostavljen dopunski nalaz vještaka tek 25. avgusta 2016. godine ne utiču na pravilnost prvostepene odluke, jer je na tom ročištu vještak usmeno obrazlagala svoj nalaz (osnovni i dopunski), a tuženi iako prisutni na ročištu nisu tražili odlaganje tog ročišta, naprotiv aktivno su učestvovali u postupku i postavljali pitanje vještaku radi razjašnjenja odlučnih činjenica, čime su na taj način otklonjeni nedostaci prilikom dostavljanja dopune nalaza. Apelacioni sud je ukazao da su u prvostepenom postupku utvrđene bitne činjenice da su prednik tužitelja i prvotuženi zaključili ugovor o dugoročnom potrošačkom kreditu, te da je za osiguranje tog kredita prednik tužitelja sa apelantom, E. M. i N. Z. zaključio Ugovor o jemstvu kao obezbjeđenje naplate novčanog potraživanja iz ugovora o kreditu. Zatim da je je Ugovorom o cesiji zaključenim između davaoca kredita „Raiffeisen bank“ d.d. Bosna i Hercegovina i tužitelja, davalac kredita, kao cedent, na tužitelja, kao cesionara, prenio sva svoja potraživanja iz ugovora, uključujući glavnicu, kamate, zakonsku zateznu kamatu, ugovornu kamatu, naknade i ostale troškove, sredstva osiguranja i sva prava koja u skladu sa zakonom proizlaze iz navedenih potraživanja, o čemu su tuženi blagovremeno obavješteni, te da je putem vještaka ekonomske struke utvrđen iznos duga koji od strane prvotuženog po navedenom kreditu nije isplaćen. Apelacioni sud je istakao da je polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud primjenom odredbi člana 438., te člana 997., 1005. i 1065. Zakona obligacionim odnosima cijenio tužbeni zahtjev osnovanim. Apelacioni sud je zaključio da kako je tužitelj dokazao da prema odredbama materijalnog prava ima subjektivno pravo da traži naplatu predmetnog potraživanja (član 436. Zakona o obligacionim odnosima), da je materijalno pravo pravilno primijenjeno kod obavezivanja tuženih na isplatu novčanog potraživanja kojeg čini dug po isplaćenom kreditu (član 262; član 1004. i član 1005. Zakona o obligacionim odnosima), jer taj iznos tuženi nisu platili. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman