Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3817/15 (Z. B.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 252
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-3817/15
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3817/15, rješavajući apelaciju Zekije Bašimamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zekije Bašimamović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 049512 14 Gž od 15. maja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 049512 14 P od 23. septembra 2014.
godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zekije Bašimamović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 I 005860 14 Gž 3 od 29. juna 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 I 005860 13 I 3 od 18. juna 2014. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zekija Bašimamović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Donjeg Vakufa podnijela je 1. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 049512 14 Gž od 15. maja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 049512 14 P od 23. septembra 2014. godine, te protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 46 0 I 005860 14 Gž 3 od 29. juna 2015. godine i Rješenja Općinskog suda broj 46 0 I 005860 13 I 3 od 18. juna 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od Senada Duvnjaka kao pravnog zastupnika Nermina Bašimamovića (prvotuženi, odnosno izvršenik), Šerifa Bešira i Amira Neretljaka (drugotuženi i trećetuženi, odnosno tražitelji izvršenja) zatraženo je 16. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su 27. juna i 6. jula 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok pravni zastupnik Nermina Bašimamovića (prvotuženi, odnosno izvršenik), Šerifa Bešira i Amira Neretljaka (drugotuženi i trećetuženi odnosno tražitelji izvršenja) u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Izvršni postupak
5. Iz stanja spisa proizlazi da su apelantica, Šerif Bešir i Amir Neretljak bili uposlenici DD „Rudina“ Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: DD „Rudina“), kao i da su im pravomoćnim sudskim presudama dosuđena potraživanja iz radnog odnosa.
6. Apelantica, Šerif Bešir i Amir Neretljak kao tražitelji izvršenja pokrenuli su izvršne postupke radi namirenja tih potraživanja protiv izvršenika DD „Rudina“.
7. Nadalje, u apelanticinom predmetu kao tražitelja izvršenja izvršena je zabilježba izvršenja zaključkom Općinskog suda od 17. juna 2008. godine, i to na nekretnini u vlasništvu DD „Rudina“ (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), a Šerif Bešir i Amir Neretljak su kao tražitelji izvršenja rješenjem izvršnog suda od 29. aprila 2009. godine pristupili već pokrenutom izvršnom postupku protiv istog izvršenika, te se vodio jedinstven postupak.
8. Apelantica je nakon pokretanja izvršnih postupaka postala zakonski zastupnik DD „Rudina“, te je u tom svojstvu 25. februara 2009. godine sa svojim suprugom Nerminom Bašimamovićem zaključila kupoprodajni ugovor kojim je raspolagala predmetnom nekretninom koja je bila predmet izvršenja i njen suprug Nermin Bašimamović se temeljem tog ugovora uknjižio kao vlasnik predmetne nekretnine.
9. Općinski sud je donio rješenje od 24. aprila 2013. godine kojim je postupak dalje nastavljen (tražitelji izvršenja Šerif Bešir i Amir Neretljak, a izvršenik apelanticin suprug Nermin Bašimamović). Navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 20. novembra 2013. godine.
10. Također, iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud zaključkom od 2. aprila 2014. godine odredio prvu javnu prodaju predmetnih nekretnina, protiv kojeg je apelantica kao treće lice izjavila prigovor.
11. Općinski sud je, odlučujući o prigovoru apelantice kao trećeg lica, donio osporeno rješenje broj 46 0 I 005860 13 I 3 od 18. juna 2014. godine kojim je odbijen njen prigovor kao neosnovan.
12. U obrazloženju rješenja Općinski sud je ukazao na odredbu člana 52. ZIP-a kojom je propisano da će sud o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici, dok je odredbom člana 53. stav 1. ZIP-a navedeno da upućivanje na parnicu iz stava 1. člana 52. ZIP-a ne sprječava provedbu izvršenja niti ostvarenja potraživanja tražitelja izvršenja. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Općinski sud je odlučio o apelanticinom prigovoru kao prigovoru trećeg lica u izvršnom postupku, jer je nije ni mogao uputiti da u parnici ostvaruje svoje pravo i dokazuje, budući da je već tužbom pokrenula parnični postupak radi utvrđivanja nedopustivosti izvršenja. Općinski sud je istakao da se podnošenjem prigovora želi odugovlačiti izvršni postupak jer pravilno primjećuje punomoćnik tražitelja izvršenja da u zemljišnim knjigama već postoji zabilježba izvršenja i tražitelji izvršenja su u smislu člana 72. stav 2. ZIP-a stekli pravo na namirenje iz predmetne nekretnine, a lice koje nakon upisa zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nekretninom dužno je trpjeti prvenstveno ostvarivanje prava nad tom nekretninom. Osim toga, u smislu stava 3. ovog člana, promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika.
13. Kantonalni sud je Rješenjem broj 46 0 I 005860 14 Gž 3 od 29. juna 2015. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Općinskog suda od 18. juna 2014. godine.
14. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je na predmetnoj nekretnini, nad kojom je određeno izvršenje, došlo do promjene vlasnika u toku izvršnog postupka, pa je izvršen upis vlasništva sa 1/1 dijela u korist apelanticinog supruga kao izvršenika. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da iz navedenog upisa proizlazi da je u vrijeme kada je izvršenik stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem pravnog posla, dakle danom upisa u zemljišnu knjigu, na predmetnoj nekretnini bila upisana zabilježba izvršenja, pa su neosnovani navodi žalbe da apelanticin suprug ne može biti izvršenik u konkretnom izvršnom postupku. Također, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani i prigovori istaknuti u žalbi da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu apelantice kao trećeg lica i njenog supruga kao izvršenika, te da provođenje izvršenja na njoj nije moguće, kao i da je apelantica pokrenula parnični postupak radi utvrđenja nedopustivosti izvršenja. Kantonalni sud je istakao da ti prigovori nemaju značaj za provođenje izvršenja u konkretnoj pravnoj stvari, jer je odredbom člana 52. stav 1. ZIP-a propisano da će sud o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici, dok je odredbom člana 53. ZIP-a propisano da upućivanje na parnicu iz stava 1. člana 52. ZIP-a ne sprječava provedbu izvršenja, niti ostvarenje potraživanja tražitelja izvršenja, te odredbama sljedećih stavova tog člana postupanje parničnog suda. Imajući u vidu da je apelantica kao treće lice pokrenula parnični postupak radi utvrđenja nedopustivosti izvršenja, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe ZIP-a kada apelanticu kao treće lice povodom izjavljenog prigovora nije uputio na parnicu. Parnični postupak
15. Apelantica je 19. marta 2014. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv svog supruga Nermina Bašimamovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Šerifa Bešira i Amira Neretljaka (u daljnjem tekstu: drugotuženi i trećetuženi) radi utvrđivanja nedopustivosti izvršenja u izvršnom postupku. U tužbi je, između ostalog, navela da je bila direktor DD ,,Rudina“ u čiji temeljni kapital je ulazila i predmetna nekretnina, koja u naravi predstavlja upravnu zgradu tog pravnog lica. Nadalje, apelantica je u tužbi navela da je supruga prvotuženog, koji je kupio predmetnu nekretninu koja u trenutku kupovine nije bila opterećena teretima bilo koje vrste, pa je ugovor u cijelosti realiziran i proveden u zemljišnim knjigama, zbog čega smatra nespornim kako predmetna nekretnina predstavlja njezinu bračnu stečevinu i bračnu stečevinu prvotuženog. Apelantica je u tužbi istakla da su drugotuženi i trećetuženi kao raniji radnici DD ,,Rudine“ imali potraživanja prema tom pravnom licu, a ta potraživanja su utvrđena presudama Općinskog suda, pa je taj sud na prijedlog drugotuženog i trećetuženog kao tražitelja izvršenja dozvolio izvršenje zabilježbom na predmetnoj nekretnini, njezinom procjenom i prodajom radi njihovog namirenja. Zbog toga je sud u toj pravnoj stvari drugotuženog i trećetuženog trebao uputiti na osporavanje pravnih radnji dužnika DD „Rudina“, i to primjenom odredbi čl. 280. i 283. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
16. Općinski sud je donio Presudu broj 46 0 P 049512 14 P od 23. septembra 2014. godine kojom je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev.
17. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza slijedi da je apelantica dokazala kako je predmetna nekretnina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice, što uostalom nisu sporili drugotuženi i trećetuženi, te da je, shodno tome, apelantica suvlasnica s prvotuženikom na predmetnoj nekretnini u jednakim dijelovima (član 252. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine). Općinski sud je zaključio da, međutim, navedena činjenica nije i ne može biti uvjet i razlog da sud ne dopusti izvršenje na predmetnoj nekretnini. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je sud u predmetnom izvršnom postupku pravilno primijenio član 72. stav 3. ZIP-a, budući da promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika nekretnine kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine, te da sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti raniji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo. Osim toga, Općinski sud je istakao da je sud u tom postupku također pravilno primijenio i odredbe člana 73. ZIP-a kojima je propisano da se nakon upisa zabilježbe izvršenja u zemljišne knjige ne može za namirenje drugog potraživanja istog ili drugog tražitelja izvršenja na toj nekretnini provesti poseban izvršni postupak, već tražitelj izvršenja, za čije je potraživanje kasnije određeno izvršenje na istoj nekretnini, stupa u već pokrenuti izvršni postupak. Općinski sud je također ukazao da je odredbom stava 5. istog člana propisano da su razlozi zbog kojih izvršenje nije dopušteno u korist pojedinih od više tražitelja izvršenja u čiju se korist izvršenje provodi na istoj nekretnini, odnosno razlozi za obustavu izvršenja u odnosu na pojedine od tražitelja izvršenja bez utjecaja na provođenje postupka u korist drugih tražitelja izvršenja. Općinski sud je napomenuo da je prvotuženi i pored činjenice upisa zabilježbe izvršenja u zemljišnoj knjizi, kao novi vlasnik te nekretnine znao za potraživanja tražitelja izvršenja, odnosno za dugove ranijeg izvršenika, budući da je u izvršnim postupcima učestvovao kao treće lice, a na predmetnoj nekretnini bila je upisana zabilježba izvršenja.
18. Konačno, Općinski sud je istakao da apelantica gubi iz vida da je ZIP lex specialis u odnosu na ZOO (čl. 280. i 283. ZOO-a) kao legi generali. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari naprijed citirane specijalne norme člana 72. stav 3. i člana 73. ZIP-a uređuju samo jednu podvrstu nekog odnosa. Kada ova norma proturječi općoj normi koja uređuje čitav odnos, ova se situacija rješava po pravilu lex specialis derogat legi generali – specijalna norma isključuje primjenu opće norme, pa je pravilno primijeniti specijalnu normu, kao što je sud i uradio donoseći rješenje da se izvršenje ima nastaviti i prema novom vlasniku nekretnine koji je nekretninu stekao nakon pokretanja izvršnog postupka na toj nekretnini i zabilježbe izvršenja u zemljišnim knjigama. Osim toga, ZIP je lex posterior u odnosu na ZOO, a pravni poredak sadrži sredstvo za uklanjanje antinomija za slučaj da ranija norma proturječi kasnijoj normi, a ovaj slučaj rješava se po pravilu lex posterior derogat legi priori – kasnija norma ukida raniju, pa i ova pravna maksima daje za pravo da je sud pravilno odlučio donoseći odluku kao u rješenjima kojima su odbijeni prigovori apelantice i prvotuženika radi dozvole izvršenja na predmetnoj nekretnini. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelanticina utvrđena bračna stečevina na predmetnoj nekretnini zbog svega navedenog nije razlog da se tužbenom zahtjevu udovolji, jer ta činjenica ne sprječava daljnje vođenje započetog izvršnog postupka, pa je sud u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev.
19. Kantonalni sud je Presudom broj 46 0 P 049512 14 Gž od 15. maja 2015. godine odbio apelanticinu žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda od 23. septembra 2014. godine.
20. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku kada je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da nije dopušteno izvršenje na predmetnoj nekretnini kojom je apelantica kao zakonski zastupnik DD „Rudina“ kupoprodajnim ugovorom raspolagala u tijeku trajanja izvršnog postupka u korist svog supruga – prvotuženog, pri čemu je taj sud za takvu svoju odluku dao jasne, određene i dovoljno obrazložene razloge. Naime, u konkretnom slučaju, kada je do raspolaganja predmetnom nekretninom pravnim poslom došlo u vrijeme trajanja izvršnog postupka u kome su drugotuženi i trećetuženi tražitelji izvršenja, a izvršenik raniji vlasnik tih nekretnina na kojima je izvršen upis zabilježbe izvršenja u zemljišnim knjigama, onda se apelantica koja je supruga prvotuženog koji je kao kupac postao novi vlasnik predmetne nekretnine i u izvršnom postupku određen novim izvršenikom ne može pozivati na odredbe Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine kojima je propisano sticanje u toku trajanja bračne zajednice slijedom kojih bi sud utvrdio da je izvršenje na nekretnini nedopušteno. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da ni eventualno utvrđenje apelanticinog prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini po osnovu bračne stečevine i uknjižba tog prava u zemljišne knjige ne bi bilo od utjecaja za drugačije rješenje predmetne pravne stvari jer bi se u tom slučaju izvršenje odredilo i na apelanticinom suvlasničkom dijelu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi o povredi navedenog prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelantica je istakla da je predmetna nekretnina koja je predmet izvršenja bračna stečevina nje i izvršenika, njenog supruga, da su osporene presude pravno neutemeljene, te da je bilo dovoljno razloga i osnova da se udovolji njenom tužbenom zahtjevu, odnosno da se utvrdi da je nedopustivo dozvoljeno izvršenje na predmetnoj nekrentini. U prilogu navedenom apelantica je dostavila pravosnažnu Presudu na osnovu priznanja Općinskog suda broj 46 0 P 042949 15 P 2 od 2. februara 2015. godine kojom je utvrđeno da je na osnovu bračne stečevine stekla pravo suvlasništva sa ½ na predmetnoj nekretnini. Osim toga, apelantica smatra da su nezakonita i rješenja Općinskog i Kantonalnog suda donesena u izvršnom postupku u kojem je apelantica učestvovala kao treće lice. Apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporavane presude i izvršna rješenja, kao i da naloži nižestepenim sudovima da u daljnjem toku postupka donesu nove i na zakonu osnovane odluke.
b)Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da u cijelosti ostaje pri pravnom stajalištu iz osporenih odluka, a u kojima su iznijeti i detaljno obrazloženi stavovi suda o apelanticinim žalbenim navodima.
23. Općinski sud je naveo da se iz cjelokupnog spisa može zaključiti da izvršenici opstruiraju i odugovlače predmetni izvršni postupak i da ničim nisu povrijeđena njihova prava. V.Relevantni propisi
24. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11 i 35/12), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 52. stav 1.
Odluke suda po prigovoru trećeg lica (1) Sud će o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici.
Član 53. stav 1.
Upućivanje na parnicu (1) Upućivanje na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona ne sprečava provedbu izvršenja, niti ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja.
Član 72. stav 3.
Zabilježba izvršenja (3) Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.
Član 73. st. 1, 2. i 5.
Pristupanje izvršenju (1) Nakon upisa zabilježbe izvršenja u zemljišne knjige ne može se za namirenje drugog potraživanja istog ili drugog tražioca izvršenja na toj nepokretnosti provesti poseban izvršni postupak.
(2) Tražilac izvršenja za čije je potraživanje kasnije određeno izvršenje na istoj nepokretnosti stupa u već pokrenuti izvršni postupak.
(5) Razlozi zbog kojih izvršenje nije dopušteno u korist pojedinih od više tražilaca izvršenja u čiju se korist izvršenje provodi na istoj nepokretnosti, odnosno razlozi za obustavu izvršenja u odnosu na pojedine od tražilaca izvršenja, bez uticaja su na provođenje postupka u korist drugih tražilaca izvršenja.
25. U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:
Bračna stečevina Član 251. stav 1.
(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
Član 252. stav 1.
(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 280. stav 1.
(1) Svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerilaca. Član 283. st. 1. i 2.
(1) Pobijanje se može vršiti tužbom ili prigovorom.
(2) Tužba za pobijanje podnosi se protiv trećeg lica sa kojim je, ili u čiju je korist preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njegovih univerzalnih pravnih sljedbenika.
VI.Dopustivost
27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na izvršni postupak
29. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u dijelu koji se odnosi na Rješenje Kantonalnog suda broj 46 0 I 005860 14 Gž 3 od 29. juna 2015. godine i Rješenje Općinskog suda broj 46 0 I 005860 13 I 3 od 18. juna 2014. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
30. U vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, budući da apelantica eksplicitno osporava rješenja koja su donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud će dopustivost apelacije ispitati u odnosu na osporavane odluke. Kako su predmetne odluke donesene u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje tiče li se predmetni izvršni postupak određivanja apelanticinih prava i obaveza u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava koja je, mutatis mutandis, primjenjiva u konkretnom slučaju, a u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravomoćne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje (građanskih) prava u usporedbi s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“ broj 18/04, tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova prava i obaveze koje se tiču podnositelja apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
32. U konkretnom slučaju, Općinski sud je zaključkom od 2. aprila 2014. godine odredio prvu javnu prodaju predmetnih nekretnina, protiv kojeg je apelantica kao treće lice izjavila prigovor. Osporenim rješenjem broj 46 0 I 005860 13 I 3 od 18. juna 2014. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 46 0 I 005860 14 Gž 3 od 29. juna 2015. godine, odbijen je apelanticin prigovor kao neosnovan. Iz obrazloženja ovih rješenja slijedi da je odlučeno o apelanticinom prigovoru kao prigovoru trećeg lica u izvršnom postupku, jer se apelantica nije mogla uputiti da u parnici ostvaruje svoje pravo i dokazuje, budući da je već tužbom pokrenula parnični postupak radi utvrđivanja nedopustivosti izvršenja. Ustavni sud uočava da u okviru istog apelacionog postupka apelantica osporava presude sudova u parničnom postupku u kojem se odlučivalo o ovim apelanticinim građanskim pravima i obavezama. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica u predmetnom izvršnom postupku ne može uživati zaštitu prava garantiranih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na apelanticine navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae, inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
Dopustivost u odnosu na parnični postupak
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 46 0 P 049512 14 Gž od 15. maja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelantica je primila 8. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 1. augusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelantica osporava presude Kantonalnog i Općinskog suda tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. Prije nego pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama, što u konkretnom predmetu jeste slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odlučivalo o nedopuštenosti izvršenja koje je određeno na predmetnoj nekretnini radi namirenja duga izvršenika (apelanticinog supruga), te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da predmetni postupak uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Apelantica tvrdi da je u postupku proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, odnosno da sud nije uzeo u obzir da je predmetna nekretnina koja je predmet izvršenja njezina bračna stečevina i bračna stečevina izvršenika, njenog supruga.
39. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
41. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi odbili apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da izvršenje na predmetnoj nekretnini nije dopušteno, te da su svoje odluke zasnovali prije svega na odredbama člana 72. stav 3. ZIP-a. Ustavni sud nalazi da navedene odredbe propisuju da promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika nekretnine kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine, te da sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti raniji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.
42. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je predmetna nekretnina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice, tako da je shodno tome apelantica suvlasnica s prvotuženim na predmetnoj nekretnini u jednakim dijelovima u konkretnom slučaju. Međutim, kada je do raspolaganja predmetnom nekretninom pravnim poslom došlo u vrijeme trajanja izvršnog postupka u kome su drugotuženi i trećetuženi tražitelji izvršenja, a izvršenik raniji vlasnik tih nekretnina na kojima je izvršen upis zabilježbe izvršenja u zemljišnim knjigama, onda se apelantica, koja je supruga prvotuženog koji je kao kupac postao novi vlasnik predmetne nekretnine i u izvršnom postupku određen novim izvršenikom, ne može pozivati na odredbe Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine kojima je propisano sticanje u toku trajanja bračne zajednice slijedom kojih bi sud utvrdio da je izvršenje na nekretnini nedopušteno. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da kod navedenih razloga apelantica neosnovano ukazuje na odredbe ZOO-a jer se u konkretnom slučaju ima primijeniti specijalna norma, kao što je sud i uradio donoseći rješenje da se izvršenje ima nastaviti i prema novom vlasniku nekretnine koji je nekretninu stekao nakon pokretanja izvršnog postupka na toj nekretnini i zabilježbe izvršenja u zemljišnim knjigama.
43. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud, nasuprot apelanticinim tvrdnjama, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim na apelanticinu štetu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
45. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman