Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3061/17 (Z. P., M. K. i S. M.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3061/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3061/17, rješavajući apelacije Zorana Petrovskog i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zoran Petrovski protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 020157 14 U od 12. juna 2017. godine, Marijana Kordić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 001636 13 Uvp od 15. juna 2017.

godine i Sadika Muratović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 009567 13 Uvp od 3. avgusta 2017.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3061/17

1. Zoran Petrovski (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 20. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 020157 14 U od 12. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju.

2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da iz podataka spisa proizlazi da je apelant prvostepenom organu podnio zahtjev za priznavanje prava na porodičnu penziju iza smrti korisnika penzije, supruge A. P., da je postupajući po predmetnom zahtjevu prvostepeni organ utvrdio da je A. P. umrla 18. maja 2007. godine, da je apelant na dan smrti svoje supruge imao navršenih 51 godinu života i da nema djece na redovnom školovanju. Kantonalni sud je dalje naveo da je također utvrđeno da je prvostepeni organ, postupajući po uputama iz presude Kantonalnog suda od 15. decembra 2012. godine, od apelanta zatražio, u dva navrata, da se lično izjasni da li želi izvršiti ocjenu radne sposobnosti i pribaviti nalaz i ocjenu i mišljenje Instituta za medicinsko vještačenje Sarajevo, a koje obavijesti je apelant zaprimio i u ostavljenom roku se nije izjasnio da želi ocjenu radne sposobnosti. Kantonalni sud je ukazao da je članom 64. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da udovac stiče pravo na porodičnu penziju, ako ispunjava jedan od uvjeta: „1. ako je do smrti bračnog druga navršio 60 godina života; 2. ako je do smrti bračnog druga ili u roku od jedne godine od dana smrti bračnog druga postao potpuno nesposoban za privređivanje; 3. ako je poslije smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece koja imaju pravo na porodičnu penziju po tom bračnom drugu, a udovac vrši roditeljske dužnosti prema toj djeci“. Kantonalni sud je zaključio da apelantova tužba nije osnovana, jer iz spisa predmeta proizlazi da je apelant rođen 25. februara 1956. godine, te da je osiguranica od koje se izvodi pravo na porodičnu penziju A. P. umrla 18. maja 2007. godine, te da poslije smrti iste nije ostalo djece koja imaju pravo na porodičnu penziju, te kako apelant do 18. maja 2007. godine nije imao navršenih 60 godina života, to istom i ne pripada pravo na porodičnu penziju u smislu člana 64. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

AP-4025/17

3. Marijana Kordić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gruda, koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 22. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 U 001636 13 Uvp od 15. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) kojim je odbijena apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelantičin zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu iza poginulog branitelja M. Ć..

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku upravnog postupka utvrđeno da je apelantica dokazala postojanje vanbračne zajednice sa pokojnim M. Ć. (presuda donesena 14. januara 2008. godine, a koja je postala pravomoćna sa istim tim datumom, kojom presudom je apelantici priznat taj status), sa kojim ima i zajedničko dijete kči, a čije je očinstvo utvrđeno presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu od 12. aprila 1996. godine. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 17. stav 1. tačka 7. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih obitelji određeno koje lice se smatra članom porodice poginulog branioca, pa da je u tom prvobitnom i osnovnom tekstu zakona stajala odredba da je to i vanbračni drug neoženjenog poginulog branioca sa kojim je imao dijete i sa kojim je živio u zajedničkom domaćinstvu najmanje godinu dana prije njegove smrti, ako je taj status dokazao u roku od 12 mjeseci od dana smrti tog lica, koji rok je izmijenjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, do 17. novembra 2007. godine. Vrhovni sud je konstatovao da kako je apelantica podnijela zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu tek 17. januara 2011. godine, to su pravilnom primjenom materijalnog prava upravni organi kao i prvostepeni sud taj zahtjev odbili, jer se radi o zakonskom prekluzivnom roku tj. gubitku toga prava nakon podnošenja zahtjeva poslije roka od 17. novembra 2007. godine. Vrhovni sud je konstatovao da je tačan apelantičin navod da ispunjava, kao vanbračni drug, sve druge kumulativne uvjete predviđene zakonom za priznavanje ovoga prava, ali da je to uradila nakon zakonom predviđenog roka. Vrhovni sud je ocijenio da je irelevantno za konkretni spor i činjenica da je ona taj status regulisala tek presudom od 14. januara 2008. godine, jer apelantica umjesto da odmah po ispunjenju uvjeta podnose zahtjev, podnosi isti tek 17. januara 2011. godine, a što znači nakon proteka tri godine, a da tu činjenicu apelantica ničim niti obrazlaže niti opravdava. Vrhovni sud je posebno istakao da je apelantica još 1995. godine tražila priznavanje očinstva svoje kćerke, pa je nesumnjivo imala i mogućnost i pravo da podnese zahtjev za priznavanje svoga statusa vanbračne supruge, a da je i tužbu podnijela prije datuma određenog zakonom kao posljednjeg dana podnošenja takvih zahtjeva (jer je tužbu u parničnom postupku podnijela još 23. marta 2007. godine), to je mogla i morala podnijeti zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu da bi ispunila rok, a u tom postupku dokazati da je već predala tužbu parničnom sudu, pa bi se taj upravni postupak i prekinuo do rješavanja toga -tada prethodnog pravnog pitanja.

AP-4180/17

5. Sadika Muratović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sapne, koju zastupa Salih Mehanović, advokat iz Kalesije, podnijela je 9. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 03 0 U 009567 13 Uvp od 3. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) kojim je odbijena apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelantičin zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu iza poginulog vanbračnog muža R. N..

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku upravnog postupka utvrđeno da je presudom od 28. novembra 2008. godine utvrđeno da je apelantica od septembra 1991. godine, do pogibije R. N. 11. maja 1994. godine, živjela sa istim u vanbračnoj zajednici, te da se u toku trajanja te zajednice rodio i sin apelantice i poginulog. Vrhovni sud je istakao da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, mijenja odredba člana 17. stav 1. tačka 7. jer se rječi “u roku od 12 mjeseci od dana smrti toga lica” zamjenjuje sa riječima do 17. novembra 2007. godine, pa je Vrhovni sud ocijenio da je zakonodavac shvatio da bi bilo diskriminirajuće obavezivati ovakva lica na dokazivanje statusa vanbračne zajednice u periodu od 12 mjeseci od smrti toga lica, jer bi to u konkretnom slučaju bila ratna 1994. godina, odnosno 1995. godina, jer je R. N. poginuo 1994. godine, smatrajući pri tome da je datum određen kao 17. novembar 2007. godine sasvim dovoljan za takav postupak. Vrhovni sud je naveo da kako je apelantica podnijela zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu tek 15. decembra 2011. godine, to su pravilnom primjenom materijalnog prava upravni organi, kao i prvostepeni sud pravilno taj zahtjev odbili, jer se radi o zakonskom prekluzivnom roku tj. gubitku toga prava nakon propisanog roka od 17. novembra 2007. godine. Vrhovni sud je ocijenio da je irelevantno za konkretni spor i činjenica da je apelantica taj status regulisala tek presudom od 28. novembra 2008. godine, jer apelantica umjesto da odmah, po ispunjenju uvjeta, podnose zahtjev, isti podnosi tek 15. decembra 2011. godine, a što znači nakon proteka četiri godine, a tu činjenicu apelantica ničim niti obrazlaže niti opravdava. Vrhovni sud je naglasio da rokovi, pa i prekluzivni rokovi, služe načelu pravne sigurnosti pa je sigurno da se isti moraju strogo poštovati. Vrhovni sud je istakao da insistiranje punomoćnika apelantice na odredbama Porodičnog zakona oko ravnopravnosti bračnog i vanbračnog druga nisu dovedeni u pitanje odlukama upravnih organa, niti prvostepenoga suda, jer da je u konkretnom slučaju apelantica izgubila pravo na porodičnu invalidninu samo iz razloga što je podnijela zahtjev nakon proteka zakonskog roka za njegovo podnošenje.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3061/17.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi (pri tom neki apelanti navode da propisi koji su primijenjeni u konkretnim slučajevima nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i da su diskriminatorski). Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali su i te navode zasnovali na istim tvrdnjama gore već navedenim.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje, odnosno primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sud dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, odnosno Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica na predmetne situacije, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3061/17 (Z. P., M. K. i S. M.) | Sudska praksa | Aktio