Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2965/17 (Z. A.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2965/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2965/17, rješavajući apelaciju Zvonimira Azinovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zvonimir Azinović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 P 001921 17 Rev 2 od 21. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zvonimir Azinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnio je 12. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 001921 17 Rev 2 od 21. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 001921 16 Gž 4 od 4. novembra 2016. godine kojom je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 P 001921 15 P 4 od 18. februara 2016. godine kojom je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništav Ugovor o prodaji nekretnine (preciznije označena u izreci prvostepene presude) zaključen između apelanta i A. A, kao prodavaca i tuženog M. Đ., kao kupca, te da je shodno prednjem tuženi dužan trpjeti da se u zemljišnim knjigama briše njegovo pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini i da se u zemljišnim knjigama upiše pravo vlasništva apelanta, kao i da se obaveže tuženi da apelantu preda u posjed predmetnu nekretninu, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelant tužbeni zahtjev zasniva na tvrdnjama da je tuženi na kupljenoj parceli trebao sagraditi fabriku za proizvodnju kartona i da se kupoprodajnim ugovorom obavezao da će odmah do te fabrike napraviti apelantu kuću sa gornjim spratom za stanovanje, a u prizemlju kuće poslovni prostor koji bi služio kao skladište. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi odluku o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva zasnovali na zaključku da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen 18. januara 1992. godine i da je pravno valjan jer je zaključen u skladu sa odredbama člana 9. stav 4. i člana 46. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BIH“ broj 38/78), odnosno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list R BiH“ 21/92). Dalje je navedeno da su nižestepeni sudovi utvrdili da je predmetni ugovor zaključen u pismenoj formi, u prisustvu dva svjedoka koja su potpisala ugovor, kao i da su ugovorne strane u cijelosti ispunile ugovorne obaveze koje za njih proističu iz ugovora, odnosno da je apelant predao tuženom u posjed predmetnu nekretninu, a da je tuženi isplatio u cijelosti apelantu ugovorenu kupoprodajnu cijenu, što je i naznačeno u tekstu ugovora. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da apelant nije dokazao istinitost navedenih činjeničnih tvrdnji. Naime, Vrhovni sud je istakao da je bez uticaja apelantov navod da zbog povjerenja koje je imao u tuženog nije pročitao sadržaj zaključenog ugovora, iz razloga što je bio dužan da prilikom zaključenja ugovora postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu od njega zahtijeva, odnosno da postupa u skladu sa odredbama člana 18. Zakona o obligacionim odnosima. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da apelantovi revizioni navodi da se zbog proteka vremena ne sjeća svih detalja u vezi predmetnog ugovora, ne isključuju primjenu raspravnog načela, prema kome je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantu suštini smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjene odredbe materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. S obzirom na činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali dovoljno jasne i argumentovane razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2965/17 (Z. A.) | Sudska praksa | Aktio