Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2649/17 (RTM-TV1 d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2649/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2649/17, rješavajući apelaciju RTM-TV1 d.o.o. Mostar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio RTM- TV1 d.o.o. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 102070 15 Rev od 20. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. RTM-TV1 d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 23. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 102070 15 Rev od 20. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 102070 14 Rsž od 9. aprila 2015. godine kojom je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 102070 11 Rs od 25. aprila 2014. godine. Presudom Općinskog suda utvrđeno je da je tužiteljica E. M. bila u stalnom radnom odnosu kod apelanta počev od 1. maja 1995. godine do zaključenja Ugovora o radu na neodređeno vrijeme 1. januara 2001. godine, te se poništava kao nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa i otkaz ugovora o radu od 22. avgusta 2011. godine i nalaže apelantu da tužiteljicu vrati na posao. Osim toga, Presudom Općinskog suda obavezan je apelant da isplati tužiteljici razliku manje isplaćene plaće, razliku manje isplaćenog i neisplaćenog toplog obroka, razliku manje isplaćenog i neisplaćenog regresa, naknadu plaće, sve to za određene vremenske periode, kao i da na ime tužiteljice izvrši uplatu Federalnom zavodu za mirovinsko i invalidsko osiguranje pripadajućih doprinosa na naknadu plaće.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužiteljica bila zaposlenik apelanta na neodređeno vrijeme s punim radnim vremenom od 40 sati, a da je rješenjem o prestanku radnog odnosa i otkazu ugovora o radu od 22. avgusta 2011. godine apelant otkazao tužiteljici ugovor o radu zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da prema odredbama člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu („Službene novine F BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisan otkazni rok ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, dok je stavom 2. istog člana propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana, ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Vrhovni sud je naveo da su pravilni stavovi nižestepenih sudova da su donošenjem odluke o otkazu ugovora o radu učinjeni propusti koji je čine nezakonitom. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je u obrazloženju odluke o otkazu ugovora navedeno samo da je apelant prinuđen raskinuti ugovor o radu zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga, dok obrazloženje odluke ne sadrži razloge za otkaz, niti navode u pogledu mogućnosti zapošljavanja tužiteljice na drugim poslovima, mogućnost njenog obrazovanja, odnosno osposobljavanja za rad na drugim poslovima, kako bi se mogla ispitati opravdanost otkaza. Vrhovni sud je naveo da je teret dokazivanja opravdanosti otkaza bio na apelantu koji tokom postupka nije dokazao da je imao opravdane razloge za otkaz ugovora o radu tužiteljici, niti je obrazložio odluku u skladu sa odredbama člana 94. stav 2. Zakona o radu (poslodavac je dužan, u pismenoj formi, obrazložiti otkaz zaposleniku). Vrhovni sud je naveo da je tužiteljica dokazala da je bila u stalnom radnom odnosu kod apelanta počev od 1. maja 1995. godine, što potvrđuje nalaz vještaka finansijske struke (apelant uplaćivao doprinose za tužiteljicu od 1. maja 1995. do 9. septembra 2011. godine). Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je finansijskim vještačenjem, sačinjenim primjenom Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, Pravilnika o radu i ugovora o radu, utvrđeno da je apelant za vrijeme trajanja radnog odnosa tužiteljici isplatio manje iznose pripadajuće plaće, toplog obroka i regresa za određene periode, kao i odgovarajućih doprinosa za PIO, te da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da se sudovi nisu trebali upuštati u ocjenu materijalno pravnih elemenata otkaza ugovora o radu. Apelant navodi da je pogrešan stav sudova da je teret dokazivanja razloga vezanih za otkaz ugovora o radu bio na apelantu. Apelant u suštini smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno pravni propisi.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. S obzirom na činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman