Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4257/17 (A. H., Š. M., Rasim hadžić, M. M., H. R., R. H., A. M., A. I., R. B., B. I. i M. H.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ratna šteta
- Nematerijalna šteta
- Zastara
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4257/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4257/17, rješavajući apelacije Asima Handanagića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Asim Handanagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 024317 16 Rev od 20. juna 2017.
godine;
Šerif Mahmutagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 013024 16 Rev od 18. jula 2017.
godine;
Rasim Hadžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 024204 16 Rev od 18. jula 2017.
godine;
Mevlid Mehulić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 024213 16 Rev od 20. juna 2017.
godine;
Hasan Redžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 024285 16 Rev od 22. juna 2017. godine;
Refik Hirkić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 024389 16 Rev od 13. jula 2017. godine;
Asima Muratović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 025685 16 Rev od 22. juna 2017.
godine;
Asim Ikanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 025583 16 Rev od 20. juna 2017.
godine;
Rifet Burzić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 023403 16 Rev od 22. juna 2017. godine;
Bahra Iftić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 024405 16 Rev od 13. jula 2017. godine i Munib Handanagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 024397 16 Rev od 20. juna 2017.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-4257/17
1. Asim Handanagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 024317 16 Rev od 20. juna 2017. godine. AP-4258/17
2. Šerif Mahmutagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 013024 16 Rev od 18. jula 2017. godine.
AP-4259/17
3. Rasim Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vrnogorca, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024204 16 Rev od 18. jula 2017. godine.
AP-4260/17
4. Mevlid Mehulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024213 16 Rev od 20. juna 2017. godine.
AP-4261/17
5. Hasan Redžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024285 16 Rev od 22. juna 2017. godine.
AP-4262/17
6. Refik Hirkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024389 16 Rev od 13. jula 2017. godine.
AP-4263/17
7. Asima Muratović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnijela je 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 025685 16 Rev od 22. juna 2017. godine.
AP-4264/17
8. Asim Ikanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 025583 16 Rev od 20. juna 2017. godine.
AP-4265/17
9. Rifet Burzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 023403 16 Rev od 22. juna 2017. godine.
AP-4266/17
10. Bahra Iftić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnijela je 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024405 16 Rev od 13. jula 2017. godine.
AP-4267/17
11. Munib Handanagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 024397 16 Rev od 20. juna 2017. godine.
12. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
13. Apelanti su u periodu od 2010. do 2011. godine tužbama pokrenuli parnične postupke protiv tuženih Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine radi naknade nematerijalne štete po osnovu neosnovanog lišavanja slobode i držanja u logorima pod kontrolom vojske „Autonomne pokrajine Zapadna Bosna“ (u daljnjem tekstu: APZB), duševnog bola zbog mučenja u zarobljeništvu, nečovječnog postupanja i ponižavanja, pretrpjelog straha, te ostalih troškova sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
14. Odlučujući o tužbenim zahtjevima većine apelanta, prvostepeni sud donio je presude kojima je odbio tužbene zahtjeve apelanata u cjelosti, dok je u nekim od predmeta obavezao tuženu Federaciju Bosne i Hercegovine da apelantima na ime naknade nematerijalne štete isplati iznose sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, na način kako je to bliže opisano u izrekama presuda.
15. Rješavajući po žalbama tuženih, Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je presude kojima je djelomično odbijao žalbe tužene Federacije Bosne i Hercegovine i potvrđivao navedene prvostepene odluke, dok je u nekim slučajevima donosio presude kojima je usvajao žalbe tužene Federacije Bosne i Hercegovine i prvostepene presude preinačavao na način što je tužbene zahtjeve apelanata u cjelosti odbijao kao neosnovane.
16. Iz obrazloženja presuda Kantonalnog suda proizlazi da su apelanti u iskazima naveli da su u preciziranim periodima bili zatočeni u logorima na teritoriji Federacije BiH, odnosno Općine Velika Kladuša, u logorima tzv. APZB, koje je formirao Fikret Abdić, gdje su u nehumanim i nehigijenskim uvjetima svakodnevno zlostavljani, psihički i fizički, a što je bio razlog za pokretanje predmetnih postupaka. Odlučujući o istaknutim prigovorima zastarjelosti potraživanja tužene, redovni sudovi pozvali su se na odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje propisuju da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu, ili za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. U vezi s tim, dalje je pojašnjeno da je šteta apelantima nastala u periodu neosnovanog lišavanja slobode, tako da su apelanti za štetu saznali u isto vrijeme, a kako su i sami u iskazu priznali, znali su i lica koja su im štetu nanijela. Shodno navedenom, apelanti su mogli potraživati naknadu štete samo u rokovima određenim navedenim zakonom. Dalje je pojašnjeno da je u Federaciji BiH ratno stanje ukinuto 22. decembra 1995. godine Odlukom o ukidanju ratnog stanja, a stanje neposredne ratne opasnosti ukinuto je 23. decembra 1996. godine Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH broj 25/96). Naime, dalje je navedeno da do tog momenta rok nije mogao teći, pa su apelanti tek od navedenog datuma u naknadnom roku od tri odnosno pet godina mogli podnijeti tužbu nadležnom sudu za naknadu štete, ali budući da su apelanti tužbe podnijeli nakon 2007. godine, tj. u periodu od 2010. do 2011. godine, kao nesporno se pokazuje da su potraživanja apelanata zastarjela. U vezi sa prigovorima apelanta da je šteta nastala izvršenjem krivičnih djela, i to iz grupe krivičnih djela koja ne zastarijevaju, te da je pravomoćnom presudom Fikret Abdić, kao predsjednik „Autonomne pokrajine Zapadna Bosna“ na čijem području su formirani logori oglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika i osuđen na zatvorsku kaznu, pa da, shodno tome, ni predmetno potraživanje nije zastarjelo, navedeno je da u konkretnom slučaju nije tužen učinilac krivičnog djela, nego druge osobe, Stoga, zaključeno je da nema mjesta za primjenu odredbe člana 377. ZOO, kojim je propisano da „kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. (2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete. (3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja“.
17. Odlučujući o revizijama, Vrhovni sud je donio presude, navedene u izreci ove odluke, kojim je odbio izjavljene revizije. Naime, nakon što je Vrhovni sud ispitao nižestepene presude u svjetlu revizionih razloga i po službenoj dužnosti, zaključio je da su osporene presude pravilne i na zakonu zasnovane. Obrazlažući svoj stav, Vrhovni sud se, između ostalog, pozvao na odredbe člana 376. ZOO, naglasivši da su rokovi zastarjelosti počeli teći 23. decembra 1996. godine, nakon prestanka neposredne ratne opasnosti. U tom kontekstu Vrhovni sud je zaključio da je apelantima od tada bio omogućen pristup sudu, te uzeo u obzir kada su apelanti podnijeli tužbe prvostepenom sudu (tj. u periodu od 2010. do 2011. godine) i zaključio da su predmetna potraživanja zastarjela u odnosu na obje tužene, shodno odredbi člana 376. st. 1 i 2. ZOO.
Spajanje predmeta
18. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4257/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
19. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr. život, zabranu torture, neljudsko ili ponižavajuće postupanje i kažnjavanje, ropstvo i prinudni rad, slobodu i sigurnost ličnosti, djelotvoran pravni lijek, zabranu diskriminacije itd.), kao i da je došlo do povrede Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U apelacijama je iskazano nezadovoljstvo osporenim odlukama i stavom redovnih sudova da su predmetna potraživanje zastarjela kod nespornog da su apelanti u logorima bili lišeni slobode, pri čemu su bili izloženi psihičkom i fizičkom maltretiranju u nehumanim uvjetima, što, po mišljenju apelanata, jasno ukazuje da su nad apelantima ili njihovim bližim srodnicima počinjena krivična djela ratni zločin koja ne zastarijevaju, pa samim tim ne zastarijeva ni potraživanja koje proistječe iz takvih djela. Suštinski, apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO koja, prema njihovoj ocjeni, nije primjenjiva.
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
21. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.
23. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cjelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman