Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1151/17 (M. G.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1151/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1151/17, rješavajući apelaciju Marice Glibić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Marica Glibić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000729 15 Rev od 15. decembra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marica Glibić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, podnijela je 27. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 000729 15 Rev od 15. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da isplati tužitelju (Hypo Steiermark Kraftfahrzeu-und Maschinenleasing GmbH) određeni novčani iznos.

2. U predmetnom parničnom postupku, u obrazloženju odluke drugostepeni sud je naveo da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je između parničnih stranka sačinjen pismeni Ugovor o leasingu privatnog motornog vozila, da se tim ugovorom tužitelj, kao davatelja leasinga obavezao financirati apelantici, kao korisniku leasinga, predmet leasinga - određeno motorno vozilo. Dalje je naveo da je svojim potpisom na ugovoru apelantica potvrdila primitak Posebnih uvjeta na poleđini ugovora i Općih uvjeta za leasing pokretnina i motornih vozila, te da je potpisom potvrdila da su isti sastavni dio ugovora, pa da su neosnovani navodi žalbe da joj uz ugovor nisu dostavljeni Posebni i Opći uvjeti, pa da se ne mogu primjenjivati u konkretnom postupku. Također je navedeno da je prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka financijske struke u varijanti obračuna duga sa priznatom akontacijom, sud na temelju čl. 17., 262. i 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), djelomično udovoljio zahtjevu tužitelja, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan. Drugostepeni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantičini žalbeni navodi da je sud trebao utvrditi ništavim odredbu ugovora o leasingu od 12. juna 2003. godine prema kojoj datum dospijeća prve mjesečne rate dospijeva 1. juna 2003. godine. U vezi s tim je istaknuto da iz utvrđenih činjenica proizlazi da su stranke i prije zaključenja pismenog ugovora poduzimali određene aktivnosti, pa s tim u vezi tuženoj je, i prije nego je zaključen pismeni ugovor, dostavljen predmet lizinga, a između stranaka je zaključen i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnoj stvari, koji se poziva na Ugovora o lizingu od 6. maja 2003. godine i prema kojem tužitelj prema apelantici ima potraživanje u određenom novčanom iznosu. Drugostepeni sud je zaključio da iz svih tih aktivnosti, koje su poduzete i prije nego je zaključen pismeni ugovor o leasingu, može se zaključiti da su kod zaključenja pismenog ugovora od 12. juna 2003. godine, stranke imale jasno izraženu volja da prva rata po leasingu dospijeva 1. juna 2003. godine, kako proizlazi iz zaključenog ugovora. Drugostepeni sud je istakao da s obzirom da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je apelantica bila u zakašnjenju sa uplatama najmanje dvije rate 31. avgusta 2004. godine (kad je tužitelj otkazao ugovor), da dug nije uplatila ni pored opomena upućenih od strane tužitelja, to je dostavljenom obavijesti o otkazu ugovora raskinut ugovor o leasingu. Drugostepeni sud je ocijenio da prvostepeni sud pravilno zaključuje da su 31. avgusta 2004. godine, dospjela sva neisplaćena potraživanja tužitelja, sukladno čl. 4. Posebnih uvjeta ugovora (kojim je ugovoreno da ako korisnik leasinga unatoč opomeni i naknadno odobrenom roku od dva tjedna zakasni s dvije dospjele rate leasinga, ili s drugim dospjelim isplatama iz ugovora o leasingu, davalac leasinga ima izbor da zatraži da se odmah isplate sve preostale rate leasinga do kraja ugovora ili da prije roka raskine ugovor o leasingu uz očuvanje svojih prava po tački 8. Općih uvjeta za leasing pokretnina i motornih vozila - "davalac leasinga ima pravo na još neplaćene naknade za leasing za period od prijevremenog raskida ugovora do datuma ugovrenog trajanja ugovora”), pa je cijeneći utvrđene činjenice pravilno udovoljeno zahtjevu tužitelja pozivom na odredbe čl. 17, 262. i 277. ZOO-a.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je presuda drugostepenog suda rezultat pravilne primjene materijalnog prava, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju zasnovan obligacioni odnos osnovom Ugovora o leasingu, te da je tužitelj izvršio svoju ugovornu obavezu u cijelosti, a apelantica nije izvršila svoju obavezu, čime su ostvarene materijalno-pravne pretpostavke raskida Ugovora o leasingu koje opravdavaju osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Vrhovni sud je ocijenio da neosnovano apelantica pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi u tvrdnjama da je drugostepeni sud pogrešno primijenio ili nije primijenio materijalno-pravni propis određen članom 99. i 100. ZOO-a, te da apelantica u skladu sa članovima 103. i 104. ZOO-a nije imala nikakvih obaveza nakon otkaza Ugovora o leasingu, s obzirom da tužitelj nije ni imao namjeru zaključiti ugovor o leasingu, time što je dobrovoljno i sa punom namjerom dozvolio apelantici prijenos vlasništva nad predmetom leasinga, čime po apelantici Ugovor o leasingu gubi smisao. Vrhovni sud je zaključio da izloženi stav apelantice nema svoje uporište u rezultatima raspravljanja, na način da utvrđeno činjenično stanje daje osnov za izvođenje navedenog zaključka. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica, između ostalog, navodi da se pozivala na utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora o lizingu ili pojedinih odredbi ugovora (općih i posebnih uvjeta ugovora kao sastavnih djelova ugovora), kao i da samim činom upisa vlasništva nad predmetom lizinga, sa kojim se tužitelj prešutno složio, ugovor o lizingu gubi smisao, pa obzirom da je svrha tog ugovora korištenje, a ne prijenos vlasništva da je predmetni ugovor ništav.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, odnosno drugostepeni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude (vezano za ništavost predmetnog ugovora i prijenos vlasništva nad predmetom lizinga), a koje navode su razmotrili drugostepeni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1151/17 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio