Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3053/15 (B. R.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Hipoteka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 141
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3053/15
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3053/15, rješavajući apelaciju Branka Roljića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Roljića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 019368 13 Gž od 14. aprila 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branko Roljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čajniča, kojeg zastupa Milenko Vojo Radović, advokat iz Foče, podnio je 19. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 019368 13 Gž od 14. aprila 2015. godine. Apelant je u periodu od 4. maja do 9. oktobra 2017. godine podnescima dopunjavao apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Fonda stanovanja RS iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 1. odnosno 18. avgusta 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 4. aprila 2013. godine tužbom pokrenuo predmetni parnični postupak u Osnovnom sudu u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u okviru koga je tražio da se utvrdi da je sa danom 18. oktobar 2012. godine tuženom uplatio ugovorenu otkupnu cijenu stana u iznosu od 2.863,86 KM, po ugovoru o otkupu stana u Čajniču (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na otplatu zaključenim 25. juna 2003. godine između apelanta i SŠC iz Čajniča, te da se tuženom naloži da izda valjanu ispravu za brisanje založnog prava na predmetnom stanu u javnim evidencijama na tražbinu u iznosu od 2.863,86 KM, uz naknadu troškova postupka.
6. Tuženi je 29. aprila 2013. godine u odgovoru na tužbu istakao protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu na ime zakonskih zateznih kamata, kao glavnog duga, isplati iznos od 1.553,47 KM za period docnje po osnovu obaveza iz ugovora o otkupu.
7. Odlučujući o postavljenim zahtjevima parničnih stranaka, Osnovni sud je Presudom broj 94 0 P 019368 13 P od 15. avgusta 2013. godine u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev i tuženog obavezao na naknadu troškova parničnog postupka (st. I i II izreke presude), dok je stavom III izreke djelimično usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog, te je apelant obavezan da zbog docnje u ispunjenju novčanih obaveza po osnovu ugovora isplati zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 04,14 KM za period od 29. aprila 2010. godine do 18. oktobra 2012. godine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja protivtužbe (29. april 2013. godine), pa do isplate (sve preciznije navedeno u izreci presude).
8. Tokom dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da je između apelanta kao kupca i SŠC iz Čajniča kao prodavca zaključen ugovor o otkupu predmetnog stana, kojim se apelant obavezao da otkupnu cijenu stana u iznosu od 2.863,86 KM isplati u roku od 10 godina, u 120 jednakih mjesečnih rata, u mjesečnim ratama od po 23,86 KM, da svaku ratu plati do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, te da zbog neplaćanja tri uzastopne rate cijeli neotplaćeni ostatak otkupne cijene stana odmah dospijeva na naplatu. Iz sprovedenih dokaza proizašlo je i to da je apelant, zaključno sa 18. oktobrom 2012. godine, izmirio svoje ugovorene obaveze po osnovu ugovorene otkupne cijene stana, te da je apelant bio u docnji sa uplatama mjesečnih rata u periodu od 16. juna 2006. godine do 18. oktobra 2012. godine za koji period tuženi, kojim upravlja Investiciono-razvojna banka RS a.d. Banjaluka, potražuje zakonske zatezne kamate.
9. Shodno utvrđenom činjeničnom stanju, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan jer je utvrđeno da je apelant 18. oktobra 2012. godine u cijelosti izmirio otkupnu cijenu stana, a odredbama ugovora o otkupu nije ugovorena apelantova obaveza plaćanja kamata tuženom, čime su se stekli uslovi za davanje pismene saglasnosti za brisanje hipoteke na predmetnom stanu koja je upisana u korist tuženog, shodno članu 173 stav 1 Zakona o stvarnim pravima.
10. U vezi s protivtužbenim zahtjevom Osnovni sud je nakon razmatranja zaključio da je zahtjev djelimično osnovan. Osnovni sud je potom naveo da se pravni osnov protivtužbenog zahtjeva zasniva na odredbama čl. 324 stav 1 i 277 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje je citirao, zaključivši da shodno citiranim odredbama apelant neosnovano tvrdi da nije u obavezi da plati tuženom zakonske zatezne kamate za vrijeme docnje iz razloga što one nisu ugovorom precizirane. Nadalje je Osnovni sud pojasnio da je vještak finansijske struke u svom pismenom nalazu, koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan, izračunao da zakonske zatezne kamate za vrijeme dužničke docnje za relevantni period iznose 04,15 KM.
11. Osnovni sud je zaključio da je osnovan apelantov prigovor zastarjelosti naplate zakonskih zateznih kamata kao glavnog duga, zbog kašnjenja u plaćanju dijela glavnog duga. Pojašnjavajući svoj stav u tom dijelu, Osnovni sud se pozvao i citirao odredbu člana 372 ZOO-a koja se odnosi na potraživanja povremenih davanja koja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, uključujući i sporedna povremena potraživanja, kao što su kamate. Nadalje je Osnovni sud pojasnio da se obračunate zakonske zatezne kamate mogu samostalno potraživati u parničnom postupku, shodno odredbi člana 279 ZOO-a, ali tek nakon prestanka glavnog duga u konkretnom slučaju ispunjenjem, međutim, plaćanjem glavnog duga ne priznaje se potraživanje kamata, pa se tim ne prekida zastara zateznih kamata. Shodno tome, uzimajući u obzir datum podnošenja protivtužbe (29. april 2013. godine), Osnovni sud je zaključio da tuženom pripada pravo na naplatu zakonskih zateznih kamata kao glavnog duga za period dužničke docnje za period od 29. aprila 2010. godine pa do 18. oktobra 2012. godine u iznosu od 04,15 KM, dok je protivtužbeni zahtjev koji se odnosi na zakonske zatezne kamate van trogodišnjeg roka zastarjelosti neosnovan.
12. Odlučujući o žalbi tuženog podnesenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 94 0 P 019368 13 Gž od 14. aprila 2015. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu, tako da je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, te je u cijelosti usvojen protivtužbeni zahtjev tako da je apelant obavezan da tuženom isplati iznos od 1.553,47 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. aprila 2013. godine pa do isplate, te da naknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
13. Okružni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude zaključio da prvostepeni sud nije pravilno odlučio kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. U vezi s takvim stavom, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 141 Zakona o stvarnim pravima, koje je citirao, te je shodno sadržaju citiranih odredaba taj sud zaključio da je namjera zakonodavca bila da obezbijedi potraživanje u cjelini, a povjerioca stavi u položaj da je obezbijeđeni dug dovoljno namiren do momenta dospjelosti, pa je zbog toga i propisano da pored glavnog potraživanja založno pravo obezbjeđuje i namirenje sporednih potraživanja, kao i kamata. Nadalje se Okružni sud pozvao na obrazloženje prvostepenog suda koji je naveo da prema rješenju Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) tuženi nije stekao založno pravo i na sporednim potraživanjima (kamatama). Međutim, kako je naveo Okružni sud, prema odredbi člana 64 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, kao i prema članu 148 Zakona o stvarnim pravima, hipoteka ne nastaje danom donošenja rješenja ZK suda, odnosno Republičke uprave kod koje se vrši upis stanova, nego upisom u zemljišne knjige, odnosno u konkretnom slučaju knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova. Shodno tome, dokaz o upisanoj hipoteci i njenom obimu bio bi samo izvod iz knjige uloženih ugovora, a što apelant nije priložio kao dokaz, pa iz tog razloga nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev, pri čemu se taj sud pozvao i na odredbu člana 173 Zakona o stvarnim pravima koja propisuje da založno pravo prestaje prestankom obezbijeđenog potraživanja i sporednih potraživanja – kamata, ako nije drugačije određeno.
14. Okružni sud se nadalje nije mogao složiti sa stavom prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju na potraživanje zateznih kamata primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 372 stav 1 ZOO-a. Okružni sud se potom pozvao na stav 2 citirane odredbe koja propisuje da se pravila propisa za zastarjelost povremenih potraživanja, za koja je propisan rok zastarjelosti od tri godine, ne odnose na otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja. Nadalje je Okružni sud pojasnio da termin „otplata u obrocima“ zapravo predstavlja otplatu u ratama, pa se stoga u konkretnom slučaju zastarjelost cijeni u okviru opšteg desetogodišnjeg roka zastarjelosti iz člana 371 ZOO-a. Navedeno stoga što se u konkretnom slučaju ne radi o isplati u anuitetima, već o isplati glavnice u ratama, a takav način isplate otkupne cijene u ratama propisuje član 31 Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS). Shodno tome, Okružni sud je zaključio da je protivtužbeni zahtjev osnovan.
15. Odluku o troškovima postupka Okružni sud je zasnovao na odredbi člana 397 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
16. Iz raspoloživih informacija do kojih je Ustavni sud naknadno došao proizilazi da je apelant Okružnom sudu podnio prijedlog za ponavljanje postupka koji je u toku po apelantovoj žalbi protiv rješenja kojim je prijedlog odbijen.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešnom tumačenju odredaba ZOO-a koje se tiču zastarjelosti (odredbe člana 371, 372 i 324 ZOO-a), te odredaba Zakona o stvarnim pravima (čl. 173 i 141), jer je, prema apelantovoj ocjeni, primjena citiranih odredaba Okružnog suda bila proizvoljna i diskriminatorska, a time vrijeđa i apelantovo pravo na imovinu. Apelant u iscrpnoj apelaciji, između ostalog, tvrdi da plaćanje zakonske zatezne kamate nije bilo ugovoreno, odnosno ugovorom nije bilo dogovoreno kako i na koji način i na koje iznose će se vršiti obračun kamata. Upravo iz tog razloga je Skupština Republike Srpske donijela odluku od 10. jula 2014. godine kojom je precizirano kako i na koji način će kupci državnih stanova koji su kasnili s plaćanjem mjesečnih rata plaćati zakonske zatezne kamate, pa je u tom pravcu apelant iznio svoje tumačenje relevantne odredbe odluke, odnosno zaključka NSRS „da se kupcima državnih stanova ne može vršiti obračun zakonskih zateznih kamata zbog neredovitog plaćanja mjesečnih rata, u slučaju kašnjenja u plaćanju tri ili više mjesečnih uzastopnih rata, na cjelokupni dospjeli dug, već se taj obračun mora vršiti na mjesečne rate, na iznose kašnjenja o isplati svake mjesečne rate pojedinačno“. Apelant u tom pravcu ukazuje da su redovni sudovi dužni da poštuju propise i zakone koje donosi NSRS, pa je stoga Okružni sud prilikom odlučenja o protivtužbi morao imati u vidu akte koje je donijela NSRS. Zatim ukazuje da tuženi prije podnošenja protivtužbe apelanta nije obavijestio da je zbog neplaćanja tri mjesečne uzastopne rate njegov dug dospio na naplatu 16. juna 2006. godine i da će mu tuženi od tog dana obračunavati zakonske zatezne kamate, pa je zbog toga apelant doveden u zabludu, shodno članu 61 ZOO-a. Nadalje, apelant iscrpno problematizuje stav Okružnog suda tvrdeći da predmetni ugovor o otkupu stana nije ugovor sa obročnim otplatama već anuitetski ugovor na koji se primjenjuje trogodišnji rok zastare, shodno odredbi člana 372 stav 1 ZOO-a. Apelant se ne slaže ni sa stavom Okružnog suda u dijelu kojim je odbio njegov tužbeni zahtjev, te i u tom dijelu ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava Okružnog suda, i to posebno odredaba čl. 173 i 141 Zakona o stvarnim pravima.
18. U dopunama apelacije apelant je dostavio nekoliko rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) koja su donesena tokom 2017. godine u kojima je taj sud razmatrajući revizije, u smislu člana 237 stav 3 ZPP, povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja, iznio stav suprotan stavu Okružnog suda o spornom pitanju zastare, što je bio razlog Vrhovnom sudu da ukine drugostepene odluke i predmete vrati drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Ustavni sud ne raspolaže informacijama da li su ti postupci pred Okružnim sudom okončani. Iz raspoloživih dokumenata proizilazi da apelant protiv osporene presude Okružnog suda nije izjavio reviziju, već je Okružnom sudu podnio prijedlog za ponavljanje postupka, koji je, prema raspoloživim informacijama, u toku po apelantovoj žalbi, što je i sam apelant potvrdio u naknadnom obraćanju Ustavnom sudu.
b) Odgovor na apelaciju
19. Na zahtjev Ustavnog suda upućen Okružnom sudu da, osim odgovora na navode iz apelacije, dostavi i dostavnicu o uručenju presude tog suda apelantu, Okružni sud je naveo da je uvidom u CMS utvrdio da je odluka tog suda apelantovom punomoćniku uručena 25. maja 2015. godine.
20. Tuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim. Naglašeno je, između ostalog, da je neprihvatljivo apelantovo pozivanje na propise nižeg ranga, koji nisu važili u vrijeme podnošenja tužbe i donošenja osporavane odluke jer su akti NSRS na koje se apelant poziva u apelaciji doneseni poslije presude Osnovnog suda, a u navedenim aktima se ne pominje retroaktivnost primjene u situaciji kada je pokrenut parnični postupak. Tuženi je u cijelosti podržao stav Okružnog suda koji je zaključio da potraživanje zateznih zakonskih kamata zbog docnje u isplatama mjesečnih rata povodom ugovora o otkupu stana zastarijeva za 10 godina, u smislu člana 371 ZOO-a, jer je u okolnostima konkretnog slučaja nesporno da se ne radi o anuitetskim otplatama, budući da je u konkretnom slučaju novčana obaveza podijeljena u jednake rate-obroke koji dospijevaju u jednakim vremenskim razmacima. Tuženi je ocijenio neosnovanim i apelacione tvrdnje da je ugovorena obaveza prestala isplatom otkupne cijene stana i da su se stoga stekli uslovi za prestanak založnog prava. Tuženi se u tom pravcu pozvao na odredbu člana 9 ugovora o otkupu stana na otplatu kojom je precizirano da je hipoteka zasnovana radi obezbjeđenja otplate otkupne cijene stana, a kako otplata nije tekla ugovorenom dinamikom hipoteka se stoga proteže i na sva sporedna potraživanja koja su nastala uslijed neuredne otplate, kao što su zakonske zatezne kamate, shodno čl. 141 stav (4) i 173 Zakona o stvarnim pravima. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Kad dužnik dolazi u docnju Član 324.
(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. (2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze. Vrijeme potrebno za zastarjelost Opšti rok zastarjelosti Član 371.
Potraživanje zastarijevanje za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelost.
Povremena potraživanja Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.
22. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) relevantne odredbe glase:
Potraživanje i založno pravo Član 141. st. (1), (2), (3) i (4) (1) Potraživanje obezbijeđeno založnim pravom mora biti novčano ili odredivo u novcu.
(2) Potraživanje mora biti određeno. Potraživanje je dovoljno određeno ukoliko su određeni povjerilac i dužnik, pravni osnov i visina ili najviši iznos do koga se obezbjeđuje zalogom.
(3) Založnim pravom može se obezbijediti postojeće potraživanje i potraživanje koje bi protekom nekog vremena ili nakon ispunjenja nekog uslova nastalo, ako to potraživanje ispunjava pretpostavke iz stava 1. ovog člana. (4) Založno pravo pored glavnog potraživanja obezbjeđuje i namirenje sporednih potraživanja, kamata, troškova za očuvanje stvari i troškova naplate potraživanja.
Prestanak založnog prava Prestanak obezbijeđenog potraživanja Član 173.
Založno pravo prestaje prestankom obezbijeđenog potraživanja i sporednih potraživanja kamata i troškova, ako nije drukčije zakonom određeno.
23. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05, 70/06 i 60/07), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 31.
Otkup stana može se, prema izboru kupca, ugovoriti isplatom otkupne cijene odjednom ili u mjesečnim ratama.
24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 237. st. (2),(3) i (4) (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.
(3) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvatanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno s tim shvatanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uslovljene novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.
(4) U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
VI.Dopustivost
25. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 019368 13 Gž od 14. aprila 2015. godine protiv koje apelant nije imao mogućnost da izjavi reviziju shodno članu 237 stav (2) ZPP, pa osporena presuda predstavlja konačnu odluku u ovom postupku. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 25. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 19. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant osporava presudu Okružnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđeni pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
32. U konkretnom slučaju apelant je pokrenuo postupak s ciljem zaštite svojih prava na otkupljenom stanu, pa se stoga nameće zaključak da se radi o postupku građanskopravne prirode, te je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
35. Apelantovi ključni prigovori odnose se na primjenu materijalnog prava, odnosno tumačenje relevantnih odredaba ZOO-a u vezi s rokovima zastare potraživanja zakonske zatezne kamate kao glavnog duga zbog docnje. Apelant smatra da je trebalo primijeniti odredbu člana 372 ZOO-a, kako je to učinio prvostepeni sud, a ne opšti rok za zastarjelost koji ima u vidu član 371 ZOO-a, kako je to, prema njegovoj ocjeni, pogrešno učinio Okružni sud. Nadalje, apelant se poziva na odluke NSRS koje su donesene nakon podnošenja predmetne tužbe, kojima je regulisano pitanje isplate kamata u sličnim činjeničnim i pravnim situacijama koje su, kako apelant tvrdi, redovni sudovi trebali uzeti u obzir prilikom odlučenja, a nisu. Apelant problematizuje i obrazloženje Okružnog suda u vezi s odbijanjem tužbenog zahtjeva u kontekstu primjene relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima i u vezi s tim iznosi svoje viđenje spornog pitanja. Konačno, apelant se u dopunama apelacije poziva na rješenja Vrhovnog suda iz 2017. godine u kojima je u vezi s potraživanjem zakonskih zateznih kamata kao glavnog duga zbog docnje u kontekstu rokova zastare izražen stav suprotan od onog iznesenog u osporenoj presudi, pa u tom pravcu ukazuje na kršenje principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje.
36. U vezi s brojnim apelacionim prigovorima koji se u suštini svode na primjenu, odnosno tumačenje relevantnih odredaba materijalnog prava, konkretno ZOO-a i Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, Ustavni sud podsjeća da zadatak Ustavnog suda nije da tumači relevantne odredbe zakona, budući da je to isključiva nadležnost redovnih sudova. Ustavni sud u vezi s tim podsjeća na ranije iznesen stav da nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli, pri čemu je zadatak Ustavnog suda da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant pokrenuo predmetni parnični postupak, između ostalog, radi utvrđenja da je 18. oktobra 2012. godine u cijelosti izmirio obaveze iz ugovora o otkupu stana isplatom iznosa od 2.863,86 KM, te brisanja hipoteke na predmetom stanu, a u okviru tog postupka tuženi je istakao protivtužbeni zahtjev tražeći isplatu zakonskih zateznih kamata kao glavnog duga, zbog apelantove docnje u isplatama rata za period od 16. juna 2006. godine do 18. oktobra 2012. godine, shodno dogovorenoj dinamici u ugovoru o otkupu. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali podijeljeno mišljenje o spornim pitanjima koja su pokrenuta zahtjevima parničnih stranaka.
38. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, nakon ispitivanja prvostepene presude, između ostalog, zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o isplati anuiteta, već o isplati glavnice u ratama odnosno „otplati u obrocima“, pozvavši se pri tome i na odredbu člana 31 ZPDS, koja propisuje upravo takav način otplate otkupne cijene državnih stanova, zaključivši da se shodno tome na konkretnu pravnu situaciju u kontekstu potraživanja tuženog treba primijeniti odredba člana 371 ZOO-a koja propisuje desetogodišnji rok zastarjelosti potraživanja (opšti rok za zastaru), što je bio razlog da Okružni sud u cijelosti udovolji protivtužbenom zahtjevu. U vezi s odbijanjem tužbenog zahtjeva, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom razmatranja žalbe tuženog imao u vidu relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, i to odredbe čl. 141 i 173, koje, između ostalog, propisuju da se založno pravo, pored glavnog duga, obezbjeđuje i namirenjem sporednog potraživanja (kamata), odnosno da založno pravo prestaje prestankom obezbijeđenog potraživanja i sporednog potraživanja – kamata. Okružni sud je upravo imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi da se udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu, koji se, između ostalog, tiče brisanja založnog prava na predmetnom stanu.
39. Polazeći od svoje nadležnosti koja u pravilu ne podrazumijeva supstituisanje redovnih sudova u primjeni i tumačenju relevantnih odredaba zakona, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja u primjeni i tumačenju Okružnog suda relevantnih odredaba ZOO-a i Zakona o stvarnim pravima ne uočava nikakvu očiglednu proizvoljnost koja bi zahtijevala intervenciju Ustavnog suda. Ustavni sud isto tako zapaža da je apelantu tokom postupka bilo omogućeno, a ni on ne tvrdi suprotno, da u postupku učestvuje ravnopravno sa tuženim, te da mu je bilo omogućeno da predlaže dokaze i da se izjašnjava o dokazima suprotne strane, pa u takvim okolnostima, imajući u vidu jasno i argumentovano obrazloženje Okružnoga suda povodom spornih pitanja, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
40. Takav stav Ustavnog suda nije doveden u pitanje ni odlukama Vrhovnog suda koje je apelant dostavio u dopunama apelacije, sugerišući na kršenje prava na pravnu sigurnost, budući da je Vrhovni sud povodom spornog pitanja zastare potraživanja kamata kao glavnog duga iznio drugačiji stav od stava Okružnog suda u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u osporenim rješenjima donesenim tokom 2017. godine, koje je apelant naknadno dostavio u dopunama apelacije, nije donio konačne odluke, već procesne kojima je ukinuo neke presude Okružnoga suda i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje, a iz raspoloživih informacija nije vidljivo da li su ti postupci pravosnažno okončani. Navedeno upravo sugeriše na zaključak da još uvijek nije zauzet pravosnažan stav o spornom pitanju, pa se stoga u takvim okolnostima ne može ni pokrenuti pitanje kršenja prava na pravnu sigurnost, na čemu apelant insistira. Osim toga, iz raspoloživih dokumenata proizilazi da apelant protiv presude Okružnog suda nije izjavio reviziju Vrhovnom sudu, u smislu člana 237 stav (3) ZPP, kao što su to učinili pojedinci u gotovo identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima, pa je na taj način apelant sebi uskratio mogućnost da Vrhovni sud ispita osporenu presudu u svjetlu njegovih revizijskih prigovora.
41. Potom, apelantovo pozivanje na odluke nadležnih organa Republike Srpske iz 2014. godine, kojima je regulisan način obračuna zakonskih zateznih kamata kupcima državnih stanova, u okolnostima konkretnog slučaja čini se neosnovanim stoga što su dokumenti na koje se apelant pozvao doneseni nakon donošenja prvostepene presude (presuda Osnovnog suda od 15. avgusta 2013. godine), zbog čega te odluke nisu ni mogle biti pravno obavezujuće za redovne sudove.
42. Uz to, Ustavni sud iz dostupnih informacija do kojih je došao u kontaktu sa Osnovnim sudom primjećuje da je apelant Okružnom sudu podnio prijedlog za ponavljanje postupka koji je, prema dostupnim informacijama, u toku povodom apelantove žalbe na rješenje kojim je prijedlog odbijen. Navedeno je potvrdio i apelant u naknadom obraćanju Ustavnom sudu.
43. Dakle, imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali prigovori
44. U vezi s apelacionim prigovorima da je osporenom presudom povrijeđeno i apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ostali bez relevantnog obrazloženja, a u suštini se svode na proizvoljnu primjenu i tumačenje relevantnih odredaba ZOO-a i Zakona o stvarnim pravima, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru prigovora vezanih za kršenje prava na pravično suđenje, pa iz istih razloga i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava Ustavni sud smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud svoju odluku zasnovao na relevantnim odredbama ZOO-a i Zakona o stvarnim pravima, pri čemu je o spornom pitanju zastare dato obrazloženje koje ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti u primjeni i tumačenju relevantnih zakonskih odredaba.
46. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u situaciji kada apelant kršenje navedenih prava zasniva na proizvoljnoj primjeni i tumačenju relevantnih zakonskih odredaba, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore vezane za kršenje prava na pravično suđenje.
47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman