Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2643/17 (S. B. i drugi)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2643/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2643/17, rješavajući apelacije Sanela Badžaka i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sanel Badžak protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 043686 16 Rev od 30. marta 2017. godine;

Mirsad Kapetanović, Safija Jusić (nasljenik supruga Vejsila Jusića), Samir Odobašić, Fahrudin Halkić, Mirsad Bihorac, Nezir Klempić, Sajma Budimlić (nasljenik supruga Abdulrezaka Budimlića), Sudaneta Murto (nasljenik brata Zijada Mušetića i nasljenik oca Rasima Mušetića), Rasema Tirić (nasljenik supruga Halida Tirića), Mehmed Žutić, Sanida Lagumdžija, Mustafa Lagumdžija, Vehid Operta, Sanela Gondžo, Sabiha Lulić (nasljenik supruga Hasana Lulića), Ibrahim Bešić, Bislim Mrkonja, Kadir Džafo i Miralem Zukan protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 006775 14 Rev od 12. juna 2017. godine;

Zora Zovko, Tanja Matković, Žana Stanić, Gorana Stanić, Tihomir Kjundžić, Miroslav Kujundžić, Ružica Pandža, Dalibor Pandža, Jelena Matković i Delfa Šilić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 030349 17 Rev od 20.

juna 2017. godine;

Ratko Nikolić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 100065 16 Rev od 4. jula 2017.

godine;

Nevenka Vujadinović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 100013 16 Rev od 20.

juna 2017. godine;

Danica Žuža protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 099990 15 Rev od 6. jula 2017. godine;

Franjo Jurišić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 0 P 012552 15 Rev od 25. jula 2017.

godine i Ana Šilić, Maja Matković, Vesna Matković, Dajana Matković i Davor Matković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 030648 17 Rev od 25. jula 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2643/17

1. Sanel Badžak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Adonisa Đuliman, advokat iz Mostara, podnio je 23. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 043686 16 Rev od 30. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija BiH) da mu naknadi nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelant bio zatočen u logoru Heliodrom u Mostaru do 22. decembra 1993. godine, te da su ga za vrijeme boravka u zatočeništvu pripadnici HVO fizički i psihički maltretirali. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan prigovor apelanta da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti privilegovani rok iz člana 377. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je naglasio da se u pogledu zastare potraživanja naknade štete uzrokovane krivičnim djelom primjenjuju pravila iz odredbe člana 377. ZOO samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema onom trećem licu koje inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, te da se stoga na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Prema odredbi člana 376. stav 1. ZOO potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu, kao i za lice koje je učinilo štetu (subjektivni rok), dok je odredbom stava 2. istog člana propisano da u svakom slučaju potraživanje zastarijeva u roku od pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Vrhovni sud je konstatovao da u konkretnom slučaju početak zastarjelosti treba računati od 23. decembra 1996. godine kada je ukinuta neposredna ratna opasnost, te je od tada apelantu bio omogućen pristup sudu, a svi vidovi nematerijalne štete koje je pretrpio nastali su najkasnije njegovim puštanjem iz zatvora 22. decembra 1993. godine. Vrhovni sud je ukazao da je objektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav 2. ZOO od pet godina istekao za apelanta 23. decembra 2001. godine, što je bio posljednji dan kada je apelant mogao podnijeti tužbu (tužba podnijeta sudu 19. marta 2008. godine), a da je ovakav pravni zaključak zauzeo i Ustavni sud u svojoj odluci broj AP-2829/15.

2. AP-4003/17

3. Mirsad Kapetanović iz Vareša, Safija Jusić (nasljenik supruga Vejsila Jusića) iz Vareša, Samir Odobašić iz Vareša, Fahrudin Halkić iz Vareša, Mirsad Bihorac iz Vareša, Nezir Klempić iz Vareša, Sajma Budimlić (nasljenik supruga Abdulrezaka Budimlića) iz Vareša, Sudaneta Murto (nasljenik brata Zijada Mušetića i nasljenik oca Asima Mušetića) iz Vareša, Rasema Tirić (nasljenik supruga Halida Tirića) iz Vareša, Mehmed Žutić iz Vareša, Sanida Lagumdžija iz Vareša, Mustafa Lagumdžija iz Vareša, Vehid Operta iz Vareša, Sanela Gondžo iz Sarajeva, Sabiha Lulić (nasljenik supruga Hasana Lulića) iz Vareša, Ibrahim Bešić iz Vareša, Bislim Mrkonja iz Vareša, Kadir Džafo iz Vareša i Miralem Zukan iz Vareša (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa ZAK Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović, advokati iz Zenice, podnijeli su 21. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 41 0 P 006775 14 Rev od 12. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom revizije tuženih (Federacija BiH-Vlada Federacije BiH i Bosna i Hercegovina-Vijeće ministara BiH-Ministarstvo odbrane) su uvažene, obje nižestepene presude u dosuđujućem dijelu preinačene, tako što je u cjelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu tužene da im nadknade nematerijalnu štetu u određenim novčanim iznosima.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete zbog njihovog neosnovanog lišenja slobode i držanja u zarobljeništvu nakon izbijanja sukoba između pripadnika HVO i Armije BiH na području općine Zenica. Vrhovni sud je ocjenio da tužene osnovano ukazuju da je odluka drugostepenog suda o odbijanju prigovora zastare potraživanja zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava-člana 377. stav 1. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da prema odredbama člana 12. stav 3. ZPP sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Vrhovni sud je naveo da apelanti predmetnom tužbom nisu obuhvatili osobe koje su krivično odgovorne za pričinjenu im štetu iako se pozivaju na pravomoćnu presuda krivičnog suda u pogledu postojanja krivičnog djela ratnog zločina i krivične odgovornosti Ivice Rajića koji je sa tužilaštvom sklopio sporazum o izjašnjavanju o krivici. Vrhovni sud je konstatovao da se zbog toga u odnosu na tužene nije mogao primijeniti privilegovani rok zastare (član 377. ZOO) jer se taj rok odnosi na izvršioce krivičnog djela. Naime, Vrhovni sud je naveo da je ovakav pravni stav zauzeo je Ustavni sud u svojoj novijoj praksi u više odluka (AP- 3979/11 od 27. septembra 2014.godine i AP- 4128/10 od 28. marta 2014.godine), a isti pravni stav zauzeo Vrhovni sud na sjednici od 11. novembra 2014. godine. Vrhovni sud je zaključio da naprijed navedeno ukazuje da se u odnosu na prigovor zastarjelosti potraživanja (u odnosu na tužene) nije mogao primjeniti privilegovani rok iz čl. 377. ZOO, već zastani rok propisan odredbom člana 376. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da je predmetna šteta nastala u ratu, te da se početak roka zastarjelosti trebao računati od 23. decembra 1996. godine kada je ukinuta neposredna ratna opasnost, te je od tad apelantima bio omogućen pristup sudu i apelanti su za štetu nastalu uslijed zatvaranja u logor kao i činjenicu ko ih je zatvorio znali kada su pušteni. Vrhovni sud je zaključio da imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena tek 9. marta 2009. godine, potraživanje je zastarjelo u smislu člana 376. st. 1. i 2. ZOO protekom subjektivnog trogodišnjeg roka, kao i objektivnog petogodišnjeg roka.

3. AP-4027/17

5. Zora Zovko iz Mostara, Tanja Matković iz Mostara, Žana Stanić iz Mostara, Gorana Stanić iz Mostara, Tihomir Kjundžić iz Mostara, Miroslav Kujundžić iz Mostara, Ružica Pandža iz Mostara, Dalibor Pandža iz Mostara, Jelena Matković iz Čapljine i Delfa Šilić iz Konjica (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnijeli su 22. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 56 0 P 030349 17 Rev od 20. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija BiH) da im naknade nematerijalnu štetu u određenim novčanim iznosima.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su svi apelanti bili zatočenici u logoru Čelebići kod Konjica, na teritoriji koja je bila pod kontrolom Armije R BIH, gdje su boravili do puštanja u oktobru 1993. godine, i da se prema njima nehumano postupalo, odnosno da su za vrijeme boravka u logoru bili izloženi fizičkom i psihičkom maltretiranju.Vrhovni sud je ukazao da prema novijoj ustanovljenoj praksi domaćih sudova, zastara i rok iz člana 377. ZOO primjenjiv je samo kad je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a takav pravni stav zasnovan je, između ostalog, i na ustavnom načelu da niko ne može biti smatran krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom. Naime, Vrhovni sud je naveo da je za takvu interpretaciju odredbe člana 377. ZOO ovaj sud nalazi uporište i u odlukama Ustavnog suda (AP-3111/09 i AP-4537/11), a iz navedenih odluka Ustavnog suda proizilazi da se privilegovani rok zastarjelosti iz člana 377. stav 1. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela koji je pravomoćnom presudom krivičnog suda oglašen krivim za određeno krivično djelo, a ne i prema onom trećem licu (država ili entitet) koje inače odgovara za štetu zajedno, ili umjesto neposrednog učinioca krivičnog djela. Vrhovni sud je ukazao da se stoga u ovoj pravnoj stvari prigovor zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete u odnosu na tužene imao raspraviti sa stanovišta odredbe člana 376. ZOO, prema kojoj potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenih doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Vrhovni sud je ukazao da je predmetna šteta nastala u toku 1993. godine, od kada su apelanti znali i za štetu i učinioca (u najpovoljnijoj situaciji od prestanka neposredne ratne opasnosti tj. 23. decembra 1996.godine), a tužba za naknadu štete protiv tuženih je podnesena sudu dana 9. juna 2010. godine, čime proizilazi da je sudska zaštita u ovom slučaju zatražena nakon proteka i subjektivnog i objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. ZOO, uslijed čega je apelantima prestalo pravo da u sudskom postupku od prvotužene zahtijeva ispunjenje obaveze (član 360. stav 1. ZOO).

4. AP-4138/17

7. Ratko Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunaca, podnio je 6. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 100065 16 Rev od 4. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija BiH-Vlada Federacije BiH) da mu naknadi nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu.

8. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelant bio zarobljen od strane pripadnika Armije BiH i zatočen do 24. februara 1993. godine i da su ga za vrijeme boravka u zatočeništvu pripadnici Armije BiH fizički i psihički maltretirali. Vrhovni sud je ocjenio da je neosnovan prigovor revidenta da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti privilegovani rok iz člana 377. stav 1. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da se odredba člana

377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, koji je pravomoćnom presudom krivičnog suda oglašen krivim za određeno krivično djelo, a ne i prema onom trećem, koji inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Vrhovni sud je pojasnio da se zbog toga na to treće lice može primijeniti samo odredba člana 376. ZOO. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da prema odredbi člana 376. stav 1. ZOO potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu, kao i za lice koje je učinilo štetu (subjektivni rok), dok je odredbom stava 2. istog člana propisano da u svakom slučaju potraživanje zastarijeva u roku od pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Vrhovni sud je konstatovao da je šteta za apelanta nastala u toku rata u BiH, u periodu od 7. januara 1993. godine kada je lišen slobode, pa do 24. februara 1993. godine kada je pušten iz zatočeništva, pa je početak zastarjelosti trebalo računati od 23. decembra 1996. godine kada je ukinuta neposredna ratna opasnost i da se rok zastarjelosti ima računati od tog datuma. Vrhovni sud je ukazao da je od tad apelantu bio omogućen pristup sudu, a svi vidovi nematerijalne štete koje je pretrpio nastali su najkasnije njegovim puštanjem iz zatvora 24. februara 1993. godine. Dakle, objektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav 2. ZOO od pet godina isticao je za apelanta 23. decembra 2001. godine što je bio posljednji dan kada je apelant mogao podnijeti tužbu. Vrhovni sud je ukazao da je apelant podnio tužbu 12. juna 2009. godine odnosno izvan objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. stav 2. ZOO, a da je ovakav pravni zaključak zauzeo i Ustavni sud u svojoj odluci broj AP-2829/15.

5. AP-4139/17

9. Nevenka Vujadinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srebrenice, podnijela je 6. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 100013 16 Rev od 20. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Federacija BiH-Vlada Federacije BiH) da joj naknadi nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu.

10. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjenica utvrđenih u toku postupka proizilazi da je apelantica kao civilno lice zarobljena od strane Armije R BiH i zadržana do 13. jula 1992. godine. Vrhovni sud je naveo da članom 376. ZOO je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, te da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala. Budući da je šteta nastala 1992 godine, a tužba podnijeta 15. juna 2009. godine, Vrhovni sud je naveo da proizilazi da su protekli i subjektivni i objektivni rok za potraživanje naknade štete nastale u predmetnom događaju, čak i da je tu štetu apelantica dokazala. Nadalje, Vrhovni sud je ocjenio da revizijski prigovori o pravu na reparaciju zasnovanu na međunarodnim konvencijama (Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Ženevskoj konvenciji o postupanju sa ratnim zarobljenicima i dr.), nisu osnovani. Naime, Vrhovni sud je naglasio da su konvencije međudržavni ugovori, koji državu obavezuje da donosi propise u oblastima koje reguliraju i iz tog razloga nema direktne primjene navedenih Konvencija u sudskim odlukama, jer to nisu propisi, već međudržavni ugovor za koje se država potpisnica obavezala na zaštitu prava implementi u nacionalnim propisima, a propust u implementaciji ako i postoji, predstavlja propust države. Vrhovni sud je konstatovao da analizirajući postojanje propisa u Federaciji BiH koji reguliraju ovu oblast, Federacija BiH, a ni država Bosna i Hercegovina (prvotužena) nisu donijele posebne propise koji se odnose na žrtve zatvaranja i torture iz perioda neposredne ratne opasnosti i rata. Vrhovni sud je konstatovao da je u Federaciji BiH na snazi Zakon o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, ali tim zakonom je propisano evidentiranje potraživanja na osnovu sudskih odluka, sporazuma o naknadi zaključenog pred organom uprave, rješenja nadležnih organa uprave, ugovora i dr. i to u proceduri koju provodi Federalno ministarstvo finansija. Vrhovni sud je naveo da je zaštita od torture obezbjeđena i krivičnopravnom zaštitom, koja nesporno postoji u propisima ove države. Dakle, postojeće nacionalno zakonodavstvo je omogućilo zaštitu žrtava torture u okviru općih propisa, ali je pravo na tu zaštitu po osnovu naknade štete ograničeno rokovima.

6. AP-4154/17

11. Danica Žuža (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bratunaca, podnijela je 9. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 099990 15 Rev od 6. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom revizija prvotužene (Federacija BiH) je usvojena i drugostepena presuda u dosuđujućem dijelu preinačena tako da je u cijelosti odbijen apelantičin tužbeni zahjev kojim je tražila da se obavežu tužene (Federacija BiH i Bosna i Hercegovina) da joj naknade nematerijalnu i materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu.

12. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelantica kao civil od strane pripadnika Armije Republike BiH protivpravno lišena slobode i smještena u osnovnoj školi Bradina, općina Konjic, odakle je puštena na slobodu (16. jula 1992. godine), da je za vrijeme lišenja slobode bilo nehumanog postupanja, psihičkog i fizičkog maltretiranja, da je od pripadnika Armije RBiH ubijen suprug apelantice 26. maja 1992. godine. Vrhovni sud je ocjenio da osnovano prvotužena u reviziji prigovora da je drugostepeni sud pogrešno raspravio i razriješio njen prigovor zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete. Naime, Vrhovni sud je ukazao da za postavljeni apelantičin tužbeni zahtjev pasivno je legitimisana označena tužena u odnosu na koju se primjenjuje zastarni rok iz odredbe člana 376. ZOO. Vrhovni sud je naveo da je apelantica za štetu nastalu zbog lišenja slobode i smrti supruga saznala u julu 1992. godine, kada je puštena na slobodu, a kako je sporna šteta nastala u toku rata početak toka zastarjelosti u najpovoljnijoj interpretaciji treba računati od 23. decembra 1996. godine, kada je ukinuta neposredna ratna opasnost i od kada je apelantici bio omogućen pristup sudu. Budući da je apelantica tužbu za naknadu nematerijalne i materijalne štete podnijela nadležnom sudu 12. juna 2009. godine, Vrhovni sud je naveo da je nastupila zastarjelost potraživanja naknade štete, jer je do podnošenja tužbe istekao subjektivni i objektivni zastarni rok od tri godine i pet godina propisan odredbom člana 376. stav 1. i 2. ZOO. Vrhovni sud je konstatovao da se i po njegovoj ocjeni u odnosu na označenu tuženu ne može se primijeniti zastarni rok propisan odredbom člana 377. ZOO, jer se odredba ovog člana može primijeniti samo na konkretnog učinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice koje odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca, a ovakav pravni stav izražen je i u više odluka Ustavnog suda (AP-3979/11 i AP- 2829/15). Vrhovni sud je ukazao da u toku postupka pred nižestepenim sudovima apelantica nije izvela dokaz uvida u pravosnažnu osuđujuću presudu krivičnog suda za učinjeno krivično djelo prema apelantici, a za koju bi bio vezan parnični sud shodno odredbi člana 12. stav 3. ZPP, u kom slučaju bi tek tada bilo osnova za primjenu zastanog roka iz člana 377. ZOO.

7. AP-4190/17

13. Franjo Jurišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Hrvatske, kojeg zastupa Petrušić-Co d.o.o. Zenica, advokati iz Zenice, podnio je 10. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 42 0 P 012552 15 Rev od 25. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija BiH) da mu naknade nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu.

14. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da prema činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova proizilazi da je apelant za vrijeme boravka u logoru duševno i tjelesno zlostavljan, izgladnjivan i fizički maltretiran. Vrhovni sud je ocijenio da apelant neosnovano zasniva prigovor pogrešne primjene materijalnog prava na stavu da je istaknuti prigovor zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete trebalo raspraviti i razriješiti primjenom člana 377. ZOO. Vrhovni sud je ukazao da se navedena odredba može primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno pravosnažnom krivičnom presudom protiv osoba koje su konkretno počinile takva krivična djela. Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao postojanje osuđujuće krivične presude o utvrđenju krivične odgovornosti izvršioca, tako da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se privilegovani rok zastare iz člana 377. ZOO ne može primijeniti u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je ovakav pravni stav zauzeo i Ustavni sud u svojoj novijoj praksi (AP- 3979/11 i AP-4128/10), a isti pravni stav zauzeo Vrhovni sud na sjednici od 11. novembra 2014. godine. Vrhovni sud je naglasio da parnični sud ne može ni kao prethodno pitanje da utvrđuje postojanje elemenata krivičnog djela, jer bi takvo postupanje, prije svega, bilo suprotno ustavnom načelu prema kome niko ne može biti smatran krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom. Naime, Vrhovni sud je naveo da je identičan pravni stav izrazio i Ustavni sud (AP-2763/09 i AP-2911/11). Vrhovni sud je konstatovao da polazeći od činjenice da je ratno stanje u Federaciji BiH ukinuto 22. decembra 1995. godine, a stanje neposredne ratne opasnosti 23. decembra 1996. godine, te da je predmetna tužba podnesena dana 12. marta 2010. godine, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da je nastupila zastarjelost zahtjeva za naknadu štete sa stanovišta odredaba člana 376. ZOO.

8. AP-4232/17

15. Ana Šilić iz Sarajeva, Maja Matković iz Republike Hrvatske, Vesna Matković iz Mostara, Dajana Matković iz Mostara, Davor Matković iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnijeli su 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 56 0 P 030648 17 Rev od 25. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija BiH) da im naknade nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu.

16. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da su apelanti od strane pripadnika HVO protivpravno lišeni slobode i odvedeni u logore na području općine Konjic. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su boraveći u logoru apelanti bili u uslovima ispod ljudskog dostojanstva, fizički i psihički maltretirani, izgladnjivani, odvođeni na prisilni rad i izloženi fizičkom i psihičkom maltretiranju. Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev shodno odredbama člana 376. ZOO (uz obrazloženje da je rok zastarjelosti počeo teći 23. decembra 1996. godine, kada je ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti, a da su apelanti tužbu podnijeli 25. juna 2010. godine, dakle, po proteku rokova iz člana 376. ZOO). Vrhovni sud je ocijenio da apelanti neosnovano zasnivaju prigovor pogrešne primjene materijalnog prava na stavu da je istaknuti prigovor zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete trebalo raspraviti i razriješiti primjenom člana 377. ZOO. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da se navedena odredba može primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno pravosnažnom krivičnom presudom protiv osoba koje su konkretno počinile takva krivična djela, a postojanje osuđujuće krivične presude, kojom je utvrđeno krivično djelo i krivična odgovornost izvršioca apelanti nisu dokazali u konkretnom slučaju. Vrhovni sud je pojasnio da je prema tome pravilan zaključak drugostepenog suda da se privilegovani rok zastare iz člana 377. ZOO u ovom slučaju ne može primjeniti, a ovakav pravni stav zauzeo je i Ustavni sud (AP-3979/11 i AP-4128/10), a isti pravni stav zauzeo je Vrhovni sud na sjednici od 11. novembra 2014. godine. Vrhovni sud je naglasio da parnični sud ne može ni kao prethodno pitanje da utvrđuje postojanje elemenata krivičnog djela, jer bi takvo postupanje, prije svega, bilo suprotno ustavnom načelu prema kome niko ne može biti smatran krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom, a da je identičan pravni stav zauzeo i Ustavni sud (AP-2763/09, AP-3111/09 i AP-3978/11). Takođe, Vrhovni sud je konstatovao da apelanti tokom postupka nisu ni dokazali postojanje relevantnih procesnih smetnji koje su spriječavale da se krivični postupak protiv učinioca krivičnog djela pokrene ili okonča. Vrhovni sud je naveo da se neosnovano apelanti pozivaju i na odgovarajuće međunarodne deklaracije i konvencije, budući da pravo na pristup sudu, kako to navodi i Ustavni sud u svojim odlukama, može podlijegati legitimnim ograničenjima kao što su zakonski zastarni rokovi.

Spajanje predmeta

17. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2643/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

18. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr., pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu, nediskriminacija, pravo na život itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih u suštini zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno relevantnih odredaba ZOO kojima je regulisano pitanje zastare potraživanja.

22. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2643/17 (S. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio