Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3683/17 (O. M. i M. K.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3683/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3683/17, rješavajući apelacije Osmana Mujkanovića i Muhidina Kavgića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Osman Mujkanović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 016778 13 Rsž od 18. oktobra 2016. godine i Muhidin Kavgić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 0164202 13 Rsž od 14. oktobra 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3683/17

1. Osman Mujkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Zlatan Bektić advokat iz Živinica, podnio je 31. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 Rs 016778 17 Rev od 15. juna 2017. godine kojim je odbačen apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 016778 13 Rsž od 18. oktobra 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-4266/16 od 18. jula 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP- 4593/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Tuzlanski kanton isplati određeni novčani iznos na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.

2. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da pravo na isplatu jubilarne nagrade pripada apelantu, kao policijskom službeniku sa činom „stariji policajac", po odredbi člana 94. stav 1. tačka i) Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona. Kantonalni sud je, međutim, istakao da je navedenim odredbama utvrđeno pravo na jubilarnu nagradu, ali ne i njena visina, te da se visina jubilarne nagrade apelantu može utvrditi samo primjenom odredaba člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), kojim je propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima, i to, između ostalog, za navršenih 20 godina u visini od 1,25% prosječne mjesečne plaće, a da osnovicu za utvrđivanje visine jubilarne nagrade predstavlja prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je naveo da, budući da je tuženi, kao poslodavac apelanta, u godini koja je prethodila godini u kojoj je apelant stekao potrebni radni staž za isplatu jubilarne nagrade, poslovao sa deficitom, proizilazi da tuženi nije bio u obavezi da apelantu isplati naknadu na ime jubilarne nagrade, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

3. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je rješenjem odbacio reviziju pozivajući se na odredbe člana 237. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” br. 53/03, 73/05 i 19/06 - u daljnjem tekstu ZPP), koji se u konkretnom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” br. 98/15), a kojim je propisano je da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Prema stavu Vrhovnog suda, budući da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude iznosi 1.030,94 KM, proizilazi da imovinski cenzus kao kriterij uslova dopuštenosti revizije iz čl. 237. st. 2. ZPP nije ostvaren. Osim toga, sagledavajući izuzetnu dopustivost revizije u smislu čl. 237. st. 3. ZPP, kojim je propisano da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, Vrhovni sud je zaključio da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo uticaja na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena. AP-3987/17

4. Muhidin Kavgić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zlatan Bektić advokat iz Živinica, podnio je 22. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 29 0 Rs 014202 17 Rev od 24. augusta 2017. godine kojim je odbačen apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 0164202 13 Rsž od 14. oktobra 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP- 4266/16 od 18. jula 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-4606/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Tuzlanski kanton isplati određeni novčani iznos na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža, sa zakonskom zateznom i troškovima parničnog postupka.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je konkretnom slučaju apelant dana 16. maja 2012. godine navršio 20 godina neprekidnog rada u organima uprave. Međutim, prema stavu Kantonalnog suda, u to vrijeme je već stupio na snagu Zakon o platama i naknadama u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (“SI. novine FBIH", broj 45/10), koji ne propisuje pravo zaposlenika u organima državne službe na jubilarnu nagradu. Kantonalni sud je istakao da se, prema članu 1. navedenog zakona, ovaj zakon primjenjuje i u kantonima, gradovima i općinama Federacije Bosne i Hercegovine. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da samo u slučaju da je apelant navršio 20 godina neprekidnog staža u organima državne službe prije stupanja na snagu Zakona o platama i naknadama u organima vlasti FBiH, bilo bi osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva pozivom na odredbe Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona, a što u konkretnom nije slučaj.

6. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je rješenjem odbacio reviziju ukazujući da imovinski cenzus kao kriterij uslova za dopuštenost revizije iz člana 237. stav 2. ZPP-a nije ostvaren, budući da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude iznos od 1.030,16 KM. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio da u predmetnom sporu nema osnova za izuzetno odlučivanje o izjavljenoj reviziji u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, jer odlučivanje po istoj ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3683/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je Kantonalni sud, odbijajući njihov zahtjev za isplatu jubilarne nagrade pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe Kolektivnog ugovora, odnosno Zakona o platama i naknadama u organima vlasti FBiH, te da je trebao primijeniti odredbe Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona kojima se utvrđuje pravo na isplatu jubilarne nagrade.Također, apelanti smatraju da je Vrhovni sud koji je odbacio njihovu reviziju protiv drugostepene presude, proizvoljno primijenio odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, zabrana zloupotrebe prava itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem smislu bila proizvoljna. Osim toga, u odnosu na predmet broj AP-3683/17, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-529/10 od 14. februara 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Nadalje, što se tiče navoda apelanata kojima ukazuju da je Vrhovni sud, odbacujući njihovu reviziju protiv drugostepene presude, proizvoljno primijenio odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a, Ustavni sud ukazuje da se radi o primjeni procesno-pravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja na strani Vrhovnog suda u situaciji kada taj sud procijeni da bi odluka u određenom predmetu bila od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S obzirom da je, dakle, zakonodavac dao diskreciono ovlaštenje Vrhovnom sudu da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, što ne mora posebno ni obrazložiti, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno postupio u pogledu primjene odredaba člana 237. stav 3. ZPP. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3683/17 (O. M. i M. K.) | Sudska praksa | Aktio