Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2081/17 (Z. K. i M. K.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2081/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2081/17, rješavajući apelaciju Zorana Krtalića i Mire Košarić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Zoran Krtalić i Mira Košarić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 080424 16 Rev od 14.
marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Krtalić i Mira Košarić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Mladenka Puljić, advokat iz Mostara, podnijeli su 28. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 080424 16 Rev od 14. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tuženog (HNK, Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave), te su preinačene nižestepene odluke na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili, između ostalog, da se obaveže tuženi da apelantima na ime neisplaćene naknade za topli obrok za određeni period isplati određene novčane iznose.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su apelanti u spornom periodu obavljali funkciju sudija Kantonalnog suda u Mostaru. Vrhovni sud je ocijenio da nije pravilan stav izražen u nižestepenim presudama, da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu naknade na ime toplog obroka, te da je Zakon o pravima izabranih dužnosnika, nositelja izvršnih funkcija i savjetnika u institucijama vlasti F BiH, te Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti u F BiH relevantno materijalno pravo za odlučivanje o tom zahtjevu. Vrhovni sud je istakao da je Presudom Ustavnog suda F BiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđeno da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u dijelu koji se odnosi na naknade sudija i tužilaca nije u saglasnosti sa Ustavom F BiH. Vrhovni sud je naveo da je tom odlukom određeno da u slučaju da Parlament F BiH ne postupi po nalogu Ustavnog suda F BiH i u ostavljenom roku od šest mjeseci ne izvrši dopunu navedenog zakona, pravo na navedene naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika će biti rješavane shodno primjenom propisa kojim su uređene naknade izabranih dužnosnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i organima izvršne vlasti u F BiH, državnih službenika i namještenika u organima državne službe F BiH, pravobranilaca, službenika sudske policije i zatvorskih policajaca stražara u kazneno popravnim zavodima F BiH. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da navedena Odluka u konkretnom slučaju ne može uticati na drugačije rješenje spora tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade za topli obrok za period važenja prednje navedenog Zakona iz razloga što Odluke Ustavnih sudova djeluju, po pravilu, od momenta njihovog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tune) samo ukoliko je Ustavni sud u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio. Vrhovni sud je konstatovao da kako Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u F BiH, kao specijalni propis koji reguliše plaće i naknade sudija i tužilaca ne daje pravo na naknadu toplog obroka za period od januara 2008. godine do 28. oktobra 2012. godine, u kojem periodu je bio na snazi kada su predmetna potraživanja nastala, a navedenom odlukom Ustavnog suda nije utvrđeno retroaktivno djelovanje te odluke, da nije bilo ni osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva apelanata za naknadu toplog obroka za taj period, ni osnovom odredbi Zakon o pravima izabranih dužnosnika, nositelja izvršnih funkcija i savjetnika u institucijama vlasti F BiH, te Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti u F BiH, jer ti zakoni nisu mogli biti relevantno materijalno pravo za odlučivanje o tom zahtjevu u tom periodu saglasno odredbi člana
17. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH. Vrhovni sud je naglasio da je tužena apelantima već od oktobra 2012. godine (nakon proteka roka od šest mjeseci za dopunu zakona), u skladu sa odlukom Ustavnog suda broj U- 28/11, isplaćivala naknade na ime toplog obroka.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelanti samo paušalno navode povrede prava na koja su se pozvali u predmetnim apelacijama, a da uopšte nisu ponudili argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je ista i slična činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP-4148/12, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4148/12 od 17. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman