Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2384/17 (A. S.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2384/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2384/17, rješavajući apelaciju Adema Salčina, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adem Salčin protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 022370 17 Gž od 19. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adem Salčin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 10. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 022370 17 Gž od 19. maja 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište Rješenje Odbora za žalbe policijskih službenika broj UP-2-04-4-07-1- 80-1/16 od 25. maja 2016. godine i Rješenje o prestanku radnog odnosa Granične policije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granična policija) broj 17-06-2-34-11/35 od 7. aprila 2016. godine i da naloži tuženoj (Bosna i Hercegovina, Savjet ministara Bosne i Hercegovine, Odbor za žalbe policijskih službenika Bosne i Hercegovine) da apelanta vrati na poslove i radno mjesto koje je obavljao ili neko drugo odgovarajuće radno mjesto i da mu izvrši isplatu plate i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, za vremenski period i u iznosima kako je to navedeno u izreci prvostepene presude
3. U obrazloženju osporene odluke, Sud BiH je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio da je apelant bio zaposlenik Granične policije u periodu pod 1. avgsuta 2000. do 10. juna 2016. godine i da je Granična policija donijela rješenje 7. aprila 2016. godine kojim je utvrdila prestanak radnog odnosa apelanta zbog navršenih 40 godina penzijskog staža, a sve u skladu sa članom 119. stav 1. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine. Nadalje, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih materijalnih dokaza zaključio da je penzijski staž apelanta na dan 10. juni 2016. godine iznosio 40 godina, 10 mjeseci i 14 dana, s tim da je da je je vještak finansijske struke utvrdio da su uplaćeni doprinosi za 35 godina, 6 mjeseci i 2 dana penzijskog staža apelanta. Sud BiH je naveo da nije od uticaja apelantov žalbeni navod da apelant nikada nije upisao poseban staž od jedne godine i četiri mjeseca (period od 18. septembra 1991. do 17. januara 1993. godine) u skladu sa odredbama člana 83. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), što u dvostrukom trajanju iznosi dvije godine i osam mjeseci. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao da, prema stavu Ustavnog suda izraženom u odluci AP 2184/08, apelant se ne može odreći navedenog posebnog staža u dvostrukom trajanju. Naime, imajući u vidu odredbe člana 82. stav 1. tačka 1. i člana 94. stav 1. Zakona o PIO, Ustavni sud smatra da taj zakon nije propisao mogućnost da zainteresovana lica odluče da li će im se u penzijski staž uračunati i poseban staž propisan odredbom člana 94. istoga zakon, što znači da je relevantnim odredbama Zakona o PIO propisano obavezno uračunavanje posebnog staža u penzijski staž onim osobama koje su učestvovale u pripremama za odbranu ili u odbrani Bosne i Hercegovine. Pored toga, Sud BiH je naveo da prestanak radnog odnosa policijskog službenika, nije uslovljen uplatom doprinosa za staž osiguranja, već samo godinama života (65 godina) i zakonom propisanim penzijskim stažom (40 godina penzijskog staža). Naime, Sud BiH ukazao je na član 82. Zakona o PIO, kojim je propisano da se pri ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja pripadaju osiguraniku na osnovu penzijskog staža u staž osiguranja uračunava samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao da navedeno ima značaj kod utvrđivanja ispunjenosti zakonskih uslova za penziju, a ne i kod utvrđivanja prestanka radnog odnosa zbog navršenih 40 godina penzijskog staža u smislu odredaba Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine. Dakle, konstatovano je da neizmirena uplata doprinosa od strane ranijih poslodavaca ne može pasti na teret posljednjeg poslodavca, te da apelant ima pravo da u posebnom postupku pred sudom zahtijeva od poslodavca uplatu doprinosa.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na život, zabrana diskriminacije, pravo na rad itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, postupajući na dvije instance, u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Suda BiH u predmetnom postupku. Ustavni sud zapaža da je da je u svojoj praksi već rješavao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju sa aspekta primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti br. AP 308/15 od 7. juna 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman