Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2124/17 („Omega Commerce“ d.o.o Visoko i drugi)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2124/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2124/17, rješavajući apelacije „Omega Commerce“ d.o.o Visoko i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Omega Commerce“ d.o.o Visoko protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 014741 16 Gž 3 od 10.

novembra 2016. godine, Marko Bošković protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 046010 16 Gž 2 od 7. februara 2017. godine, "Prominvest" d.o.o. Konjic protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Rs 005312 17 Rsž od 24. aprila 2017. godine, Momčilo Poljić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 089893 17 Gž od 12. maja 2017. godine i A. H. protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 009161 17 Gž od 8. maja 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2124/17

1. „Omega Commerce“ d.o.o Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 29. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 014741 17 Rev 2 od 11. aprila 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 014741 16 Gž 3 od 10. novembra 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-102/17 od 19. aprila 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-115/17, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant, između ostalog, da tužiocu (A. H.) na ime naknade nematerijalne štete (za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah i za naruženost) isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tužilac bio zaposlenik apelanta, da je radio na poslovima iz okvira djelatnosti tuženog - prerada i sušenja mesa, pakovanje mesa, krojenje mesa i utovar gotovih proizvoda, te da je tužilac 4. septembra 2008. godine povrijedio šaku desne ruke dok je radio na neispravnoj vakumirci, mašini za pakovanje mesa i mesnih proizvoda. Kantonalni sud je dalje naveo da je vještačenjem po vještaku zaštite na radu M. R. utvrđeno da za tužioca nije izvršena obuka i provjera znanja iz oblasti zaštite na radu, zatim da tužilac nije bio upoznat sa načinom rada mašine i mogućim opasnostima, te da je postojala mogućnost povređivanja zaposlenika prilikom rada na vakum presi iz razloga što je uputstvo za rad i rukovanje na istoj nedovoljno obrađeno i nije predviđalo upute kako postupiti u slučaju poremećaja u radu mašine. S obzirom na to, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je, u smislu člana 85. Zakona o radu i članova 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), za nastalu štetu odgovoran apelant, odnosno poslodavac kao imalac opasne stvari koja je bila neispravna i koja nije imala adekvatno uputstvo za rad i za mjere zaštite na radu. Kantonalni sud je konstatovao da u situaciji kada je utvrđeno da uputstvo za rad i rukovanje na ,,vakumirci“ nije sadržavalo upute kako postupiti u slučaju poremećaja u radu mašine, zatim kada apelant za tužioca nije izvršio obuku i provjeru znanja iz oblasti zaštite na radu, te kada tužilac nije bio upoznat ni sa načinom rada na vakumirci (mašini za pakovanje mesa i mesnih proizvoda), niti sa mogućim opasnostima, to se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da je tužilac kriv zato što se „nije striktno pridržavao odredbi uputstva u članku „Zaštitne mjere“ i što nije izgasio stroj iz struje“, pa stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, ne postoji doprinos apelanata nastanku štete.

AP-2195/17

3. Marko Bošković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 2. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 046010 16 Gž 2 od 7. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi („Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo), između ostalog, da apelantu na ime naknade nematerijalne štete (za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah i za duševne bolove zbog naruženosti) isplati određeni novčani iznos, dok je iznad dosuđenog iznosa odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz dokaza provedenih u provstepenom postupku proizlazi da je apelant povrijeđen kao suvozač u vozilu kojim je upravljao osiguranik tuženog, M. J., kod kojeg je utvrđeno prisustvo 2,15 promila alkohola u krvi, a da je i kod apelanta utvrđeno prisustvo alkohola u krvi. Kantonalni sud je konstatovao da je medicinskim vještačenjem utvrđeno da je posljedica povređivanja apelanta epilepsija ljevostrane diskretne oduzetosti, promjena ličnosti, govora i ponašanja, što su nesumnjivo u budućnosti svakodnevno prisutne zdravstvene promjene zbog čijeg postojanja će trpjeti duševne bolove. Kantonalni sud je istakao da je apelant u vrijeme povrjeđivanja imao 24 godine, a obzirom na prosječan ljudski vijek od oko 75 godina, duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti dugo će trpjeti, pa imajući u vidu procjenu vještaka o stepenu umanjenja životne aktivnosti od 40%, Kantonalni sud je ocijenio da bi primjerena naknada po tom osnovu bila 25.000,00 KM. Kantonalni sud je konstatovao da iz medicinske dokumentacije i nalaza medicinskog vještačenja proizlazi da je apelant neposredno nakon sudara smješten u bolnicu, gdje je bio više od mjesec i po, bio je u moždanoj komi, vezan za aparate u intenzivnoj njezi oko mjesec dana, urađen mu je vještački otvor na vratu za disanje, da je morao da ide na redovne ljekarske kontrole i višestruka EEG i CT snimanja i provede fizikalni tretman, pa prihvatajući mišljenje vještaka o dužini i intenzitetu fizičkih bolova i straha i orijentacione kriterije sudske prakse, da apelantu po osnovu fizičkih bolova pripada 2.200,00 KM, a za strah 1.500,00 KM. Kantonalni sud je zaključio da je opravdano apelantu dosuditi naknadu štete za duševne bolove zbog naruženosti i to prema mišljenju vještaka lake naruženosti, pa da je pravična naknada po tom osnovu 2.200,00 KM.

AP-2600/17

5. "Prominvest" d.o.o. Konjic (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 22. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 1 Rs 005312 17 Rsž od 24. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiocu (M. J.), između ostalog, na ime naknade nematerijalne štete (za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti od 7%, za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah i za naruženost) isplati određeni novčani iznos.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da postoji apelantova odgovornost za spornu štetu koju je tužitelj pretrpio povredom na radu kod apelanta. Kantonalni sud je ukazao da su svi svjedoci koji su saslušani u toku postupka potvrdili navod tužbe, a samim time i iskaz tužitelja, da je isti 12. oktobra 2012. godine obavljao poslove radnog mjesta - Rukovalac cirkularom, gaterom i paralicom kod apelanta, kada je isti pretrpio tjelesnu povredu za koju je, po ocjeni Kantonalnog suda, ispravno prvostepeni sud zaključio da se radi o povredi na radu. Kantonalni sud je ukazao da je tužitelj povrijeđen prilikom pokušaja da izvadi zaglavljenu drvenu paletu iz mašine, te kada je povukao paletu iz mašine da je automatski druga paleta izbila tu paletu koja je uhvatila nogu tužitelja. Kantonalni sud je naveo da za štetu koju zaposlenik pretrpi na radu ili u vezi sa radom poslodavac odgovara po općim propisima obligacionog prava (član 85. Zakona o radu). Kantonalni sud je ukazao da ZOO propisuje odgovornost po osnovu krivice i odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti bez obzira na krivicu (član 154. stav 1. i 2. ZOO-a). Kantonalni sud je istakao da za štetu na radu po odredbama člana 154. stav 1. ZOO-a poslodavac odgovara zaposleniku ako je šteta posljedica propusta zaštite na radu kao sastavnog dijela organizacije rada i izvođenja radnog procesa, a za štetu po odredbama člana 154. stav 2. ZOO-a bez svoje krivice poslodavac odgovara u slučaju kada je šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću kojom se bavi. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je šteta koju je u konkretnom slučaju pretrpio tužitelj na radu posljedica opasne stvari i opasne djelatnosti. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da je predmetna šteta nastala u vezi sa opasnom djelatnošću, a da za takvu štetu odgovara apelant po principu objektivne odgovornosti u skladu sa članom 174. ZOO-a. Kantonalni sud je naglasio da se iz provedenih dokaza ne može izvesti bilo kakav zaključak o postojanju bilo kakve pretpostavke za djelomično ili potpuno oslobođenje apelanta od odgovornosti u smislu odredbe člana 177. stav 2. i 3. ZOO-a, niti se iz provedenih dokaza može zaključiti da je sam tužitelj makar djelimično doprinio nastanku štete, odnosno makar djelimično doprinio da šteta bude veća nego što bi inače bila. Naime, Kantonalni sud je pojasnio da su saslušani svjedoci N. D. i M. V. potvrdili iskaz tužitelja da prilikom otklanjanja kvara na mašini istu nisu smjeli ugasiti, te da je to bio uobičajen način na koji je otklanjan kvar na mašini. Kantonalni sud je konstatovao da je tužitelj u datom slučaju postupao na način na koji je uvijek postupao prilikom otklanjanja kvara na mašinu da istu ne gasi, a što je apelant znao i odobrio postupanje istog kao i drugih zaposlenika. AP-3135/17

7. Momčilo Poljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 20. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 089893 17 Gž od 12. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je tuženi („Uniqa osiguranje“ d.d. Sarajevo) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete (zbog invalidnosti) isplati određeni novčani iznos, dok je iznad dosuđenog iznosa odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

8. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je apelant kod tuženog bio osiguran po osnovu kolektivnog osiguranja, na osiguranu sumu od 180.000,00 KM, za slučaj trajne invalidnosti uslijed nesretnog slučaja, da je osigurani slučaj (štetni događaj) nastupio za vrijeme trajanja navedenog osiguranja, da je apelant kao posljedicu navedenog štetnog događaja zadobio prelom lijeve petne kosti koji je loše srastao, degenerativne promjene donjeg skočnog zgloba, deformaciju lijevog stopala i ograničenje pokreta lijevog skočnog zgloba, te da je uslijed navedenih povreda kod apelanta nastala invalidnost od 19 %, sve utvrđeno putem vještaka medicinske struke. Apelacioni sud je istakao da je slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud zaključio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan, a kod toga da se procenat invaliditeta mjeri u zavisnosti od funkcionalne nesposobnosti cijelih ekstremiteta (odredba člana 8. Opštih uslova za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja-nezgode) i da je za gubitak cijelog ekstremiteta, noge procenat invalidnosti ugovoren u iznosu od 60 %, te da je procenat trajne invalidnosti od 19% stavio u proporciju sa procentom invalidnosti od 60%, a sve u odnosu na osiguranu sumu u iznosu od 180.000,00 KM. Apelacioni sud je ocijenio da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim žalbenim prigovorima, pravilno primijenio odredbu člana 8. tačku c) Opštih uslova za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja (nezgode), kojom je regulisano da je za slučaj trajnog, potpunog ili djelomičnog gubitka funkcije dijela ekstremiteta osiguravač, (ovdje tuženi) u obavezi da naknadi procenat od osigurane sume za utvrđenu invalidnost ekstremiteta, koji se stavlja u proporciju sa procentom od osigurane sume predviđene za slučaj potpune trajne invalidnosti. Naime, kod utvrđenih činjenica da je apelant 11. januara 2013. godine (kada se desio osigurani slučaj) bio osiguran na sumu osiguranja od 180.000,00 KM, za potpunu invalidnost, a da je za gubitak cijelog ekstremiteta noge procenat invalidnosti ugovoren u iznosu od 60% (korektivni faktor), te kako je zbog posljedica osiguranog slučaja došlo do invalidnosti u procentu od 19%, to je prvostepeni sud, po ocjeni Apelacionog suda, pravilno odlučio kada je tuženog obavezao da apelantu naknadi nematerijalnu štetu u dosuđenom iznosu, primjenom odredaba na koje se pozvao. AP-3534/17

9. A. H. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Eldin Bašić, advokat iz Maglaja, podnio je 17. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 P 009161 17 Gž od 8. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da mu tuženi („EUROHERC OSIGURANJE“ d.d. Sarajevo) na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos.

10. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je apelant tražio, između ostalog, da mu tuženi isplati određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete i to za pretrpljene i buduće fizičke bolove, pretrpljeni strah, umanjenje opće životne aktivnosti i naruženosti, koji iznos je na glavnoj raspravi apelant umanjio jer mu je tuženi u međuvremenu uplatio određeni novčani iznos. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja prvostepenog spisa proizlazi da je među parničnim strankama bila sporna visina tužbenog zahtjeva, te da je na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno vještačenje po vještaku medicinske struke prim. dr. T. K.. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud apelantu dosudio naknade cijeneći Nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, a visinu odredio primjenjujući člana 200. ZOO i Orijentacione kriterije i iznose za utvrđenje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete prihvaćene na sjednici građanskog odjeljenja Vrhovnog suda (prvostepeni sud je u toku postupka utvrdio da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete u određenom novčanom iznosu, međutim kako je tuženi u međuvremenu isplatio apelantu određeni novčani iznos, to je sud utvrdio da je isplatom tog iznosa tuženi u cijelosti apelantu isplatio nematerijalnu štetu, zbog čega je sud odbio apelanta sa zahtjevom za isplatu nematerijalne štete kao neosnovanim). Kantonalni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je poklonio vjeru Nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke jer je na glavnoj raspravi vještak u skladu sa pravilima nauke i struke odgovorio na sva apelantova pitanja, obrazložio svoj nalaz navodeći da je cijenio svu medicinsku dokumentaciju koja je bila u spisu i neposredno pregledao apelanta. Kantonalni sud je konstatovao da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov prijedlog da se provede novo vještačenje po vještaku medicinske struke, jer da za to nisu bili ispunjeni uvjeti propisani članom 155. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je naglasio da to što se apelant ne slaže sa zaključkom i mišljenjem vještaka o vrsti i težini povrede ne znači da je nalaz nejasan i nepotpun. Kantonalni sud je ukazao da apelant svojim iskazom na glavnoj raspravi nije doveo u sumnju nalaz vještaka medicinske struke u pogledu pretrpljenih fizičkih bolova i straha, te da je tačno da su fizički bolovi subjektivna komponenta doživljena od svakog pojedinca na različit način, međutim da apelantova izjava u jednoj rečenici da „bolovi traju i danas..." ne može dovesti u sumnju nalaz vještaka medicinske struke koji je intenzitet i dužinu trajanja bolova cijenio u skladu sa pretrpljenom povredom i medicinskom praksom.

Spajanje predmeta

11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2124/17.

12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

13. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2124/17 („Omega Commerce“ d.o.o Visoko i… | Sudska praksa | Aktio