Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5714/15 (S. J.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5714/15
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5714/15, rješavajući apelaciju Svjetlane Jurković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Svjetlane Jurković podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 047101 15 Rev od 22. septembra 2015.
godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 047101 12 Gž od 24. oktobra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Svjetlana Jurković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnijela je 28. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 047101 15 Rev od 22. septembra 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 047101 12 Gž od 24. oktobra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 5334/14 od 26. februara 2015. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih, i apelaciju broj AP 261/15 koju je apelantica podnijela protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 047101 12 Gž od 24. oktobra 2014. godine jer je apelantica protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelantica ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužna na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog pravobranilaštva Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinsko pravobranilaštvo) kao pravnog zastupnika Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotužena), te pravnog zastupnika Ive Jurkovića i Mirka Jurkovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) zatraženo je 6. jula 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinsko pravobranilaštvo i pravni zastupnik prvotuženih su 10. i 17. jula 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 9. decembra 2010. godine podnijela tužbu protiv prvotuženih i drugotužene radi utvrđivanja prava vlasništva održajem i uknjižbe. U tužbi je navela da je stvarni vlasnik i posjednik parcela (kućište, dvorište i njiva; u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koje ona lično i posredstvom svojih roditelja koristi bez ikakvih smetnji od bilo koga već više od 30 godina.
7. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 047101 10 P od 2. novembra 2011. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su predmetne nekretnine upisane u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo s uknjiženim pravom posjeda u korist apelantice, prvotuženih i drugotužene. Nadalje, predmetne nekretnine je 1962. godine kupio apelanticin djed od Zemljoradničke zadruge Gornja Tuzla i na jednom dijelu predmetnih nekretnina je sagradio stambeni objekt. Apelanticin djed je s porodicom predmetne nekretnine koristio kao savjestan i miran posjednik sve do svoje smrti. Rješenjem Općinskog suda od 27. marta 1986. godine za zakonske nasljednike su proglašeni njegovi sinovi, tj. prvotuženi i apelanticin otac s nasljednim dijelovima od po 1/3. Prvotuženi su predmetne nekretnine napustili i otišli da žive u Hrvatsku, dok im je naknadu za njihove nasljedne dijelove isplatio apelanticin otac. Nakon smrti apelanticinog oca za jedinog zakonskog nasljednika na predmetnim nekretninama je proglašena apelantica Rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini od 6. septembra 2007. godine, naslijedivši predmetne nekretnine koje je koristila sve do 1992. godine kada ih je napustila zbog rata, te ih je nakon rata ponovo povremeno počela obilaziti. Općinski sud je također naveo da apelanticinu porodicu niko nije ometao za vrijeme korištenja predmetnih nekretnina.
9. S obzirom na navedeno činjenično utvrđenje, Općinski sud naveo da apelanticu, kao i njene pretke, smatra savjesnim posjednicima iako se savjesnost po zakonu pretpostavlja. S obzirom na osnov stjecanja posjeda, oni su opravdano smatrali da su i titulari prava čiju sadržinu su faktički vršili budući da su se tokom korištenja predmetnih nekretnina prema njima ophodili kao faktički vlasnici. Pored savjesnog posjeda, Općinski sud je naveo da apelantica i njeni prednici posjed nisu pribavili na nezakonit način (silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja) jer to ne slijedi ni iz jednog provedenog dokaza, a niti su to tvrdili prvotuženi i drugotužena. Budući da je utvrdio da se apelantica nalazi u kvalifikovanom posjedu predmetnih nekretnina više od deset godina lično i putem svojih pravnih prednika (računajući godine posjedovanja od 10. oktobra 1995. godine kada je stupio na snagu Zakon o osnovama vlasničkih odnosa), Općinski sud je naveo da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti iz člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima na osnovu kojeg je apelantica stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama i njihovo isključivo pravo posjedovanja.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 047101 12 Gž od 24. oktobra 2014. godine uvažena je žalba drugotužene i prvostepena presuda preinačena tako što se apelanticin tužbeni zahtjev odbija.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je suprotno izvedenom pravnom zaključku prvostepenog suda, a prema relevantnom činjeničnom stanju utvrđenom tokom postupka, apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer nije zasnovan na materijalnom pravu na koje se pozvao prvostepeni sud. Naime, tokom postupka nije bilo sporno da su apelanticini prednici na predmetnim nekretninama bili upisani samo kao posjednici u katastarskom operatu, dok su predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama uknjižene kao društveno vlasništvo s 1/1 (organ upravljanja Narodni odbor Općine Tuzla), a pravo korištenja na predmetnim nekretninama s dijelom 1/1 je uknjiženo u korist Zemljoradničke zadruge Gornja Tuzla. Kako apelanticin prednik nije bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina ni nakon zaključenog ugovora o kupoprodaji iz 1962. godine, a što nije ni mogao biti s obzirom na to da Zemljoradnička zadruga Gornja Tuzla, a tada prodavac predmetnih nekretnina, nije imala upisano pravo vlasništva na njima, Kantonalni sud je naveo da Zemljoradnička zadruga Gornja Tuzla nije ni mogla prenijeti više prava nego što je sama imala. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da je odredbom člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da se pravo vlasništva stječe po samom zakonu na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem, dok je odredbom člana 38. navedenog zakona propisano da se pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stječe upisom u javne knjige o nekretninama ako je nosilac savjestan. Dakle, suprotno stavu prvostepenog suda, Kantonalni sud je naveo da na osnovu ugovora o kupoprodaji iz 1962. godine apelanticin prednik nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama jer one nisu kupljene od stvarnog vlasnika, a niti je na osnovu zaključenog ugovora izvršen prenos prava vlasništva na apelanticinog prednika shodno odredbi člana 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
12. Nadalje je Kantonalni sud naveo da, u skladu s odredbom člana 32. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu drugog lica protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda, dok je stavom 2. regulirano da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je vlasništvo drugog lica protekom 20 godina savjesnog posjeda. S obzirom na to da su predmetne nekretnine u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji iz 1962. godine imale status društvenog vlasništva, Kantonalni sud je istakao da se na njima, u skladu s odredbom člana 29. tada važećeg Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, nije moglo steći pravo vlasništva sve do stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa (10. oktobra 1995. godine), koji je ukinuo odredbu člana 29. ranije važećeg zakona (Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima). Stoga, cijeneći da je Zakon o osnovama vlasničkih odnosa stupio na snagu 10. oktobra 1995. godine, a kako zaključeni ugovor iz 1962. godine nije mogao predstavljati valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, Kantonalni sud je istakao da apelantica nije dokazala da je održajem stekla pravo vlasništva na njima, s obzirom na to da nije dokazala postojanje zakonskog osnova za stjecanje prava vlasništva.
13. Kako je rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, reguliran odredbom člana 32. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (koji se ima primijeniti u predmetnoj pravnoj stvari), započeo teći s danom stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, odnosno s 10. oktobrom 1995. godine, Kantonalni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelantica u skladu s navedenom zakonskom odredbom dosjelošću stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama koje su u državnom vlasništvu jer od stupanja na snagu navedenog zakona pa do podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari (9. decembra 2010. godine) nije protekao rok od 20 godina savjesnog posjeda.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica ističe da je Kantonalni sud osporenu odluku zasnovao na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, potpuno zanemarujući propise koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i koji su regulirali ovu pravnu materiju, a sve u kontekstu pravilnog tumačenja i razumijevanja zakonitosti i savjesnosti njenog posjeda, odnosno njenih prednika. Slijedom navedenog, apelantica predlaže Ustavnom sudu da predmetnu apelaciju usvoji, osporenu odluku ukine i preinači, te usvoji njen tužbeni zahtjev, odnosno da predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovno suđenje.
b)Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
16. Općinsko pravobranilaštvo je navelo da su apelacioni navodi u cijelosti neosnovani, a sve zato što je Kantonalni sud u osporenoj odluci za svoju odluku dao valjano, na zakonu zasnovano, obrazloženje. Općinsko pravobranilaštvo je, između ostalog, također navelo da je rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću određen odredbama člana 32. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i započeo je teći 10. oktobra 1995. godine. S obzirom na to da je apelantica tužbu podnijela 9. decembra 2010. godine, Općinsko pravobranilaštvo je navelo da nije protekao rok od 20 godina savjesnog posjeda. Slijedom navedenog, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
17. Pravni zastupnik prvotuženih je naveo da oni smatraju da je zakonit i opravdan apelanticin interes da usaglasi faktičko i katastarsko stanje, pa je predloženo da se apelacija usvoji i osporena odluka preinači u cijelosti ili u dijelu koji se odnosi na njih kao učesnike u postupku, odnosno da se potvrdi prvostepena presuda.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 29.
Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.
19. Zakon o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“ broj 37/95), koji je stupio na snagu 10. oktobra 1995. godine, u relevantnom dijelu glasi:
Član 86.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94).
20. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
Član 32.
1) Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.
2) Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.
Član 38. stav 1.
1) Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. Ustavni sud zapaža da apelantica u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda 32 0 P 047101 15 Rev od 22. septembra 2015. godine kojim je kao nedopuštena odbačena njena revizija izjavljena protiv osporene drugostepene presude Kantonalnog suda od 24. oktobra 2014. godine. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda 32 0 P 047101 12 Gž od 24. oktobra 2014. godine kojom je meritorno odlučeno o apelanticinom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud njene navode ispitati u odnosu na tu presudu.
24. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 261/15, koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 5334/14 od 26. februara 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Budući da je navedena konačna odluka (presuda Kantonalnog suda od 24. oktobra 2014. godine) apelantici dostavljena 19. novembra 2014. godine, a apelacija broj AP 261/15 podnesena 16. januara 2015. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica smatra da joj je osporenom drugostepenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
29. Naime, apelantica smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora pitanje osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Cijeneći osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene odluke proizlazi da je Kantonalni sud, suprotno pravnom shvaćanju prvostepenog suda, zaključio da u okolnostima konkretnog predmeta nisu ispunjene zakonske pretpostavke propisane relevantnim odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Naime, ovakav svoj pravni stav Kantonalni sud je obrazložio prvenstveno time da apelantica, odnosno njeni prednici nisu stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na valjan način s obzirom na to da prodavac (Zemljoradnička zadruga Gornja Tuzla) nije bio stvarni vlasnik predmetnih nekretnina, pa stoga, zaključenjem ugovora o kupoprodaji iz 1962. godine, nije ni mogao na kupca (apelanticinog djeda) prenijeti više prava nego što sam ima. U prilog navedenom, Kantonalni sud je ukazao i na činjenicu da na osnovu navedenog ugovora o kupoprodaji nikad nije izvršen prenos prava vlasništva na predmetnim nekretninama u smislu odredbe člana 38. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. S druge strane, iako postojanje savjesnosti na strani apelantice i njenih prednika nije sporno, Kantonalni sud je zauzeo stav da u konkretnom slučaju nisu ispunjene ni pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama dosjelošću (član 32. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima), imajući u vidu pravni status predmetnih nekretnina (društveno-državno vlasništvo) i činjenicu da od dana dokidanja zabrane stjecanja prava vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu (10. oktobra 1995. godine - stupanjem na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa) do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (9. decembra 2010. godine) nije protekao rok od 20 godina iz člana 32. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
32. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji je primijenjeno materijalno pravo ne doima proizvoljnim na apelanticinu. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. U pogledu apelanticinih navoda da joj je osporenom odlukom Kantonalnog suda prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da ona kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravično suđenje u vezi s primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su također neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo u osporenoj drugostepenoj odluci.
36. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman