Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3326/17 (I. M. i I. H.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3326/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3326/17, rješavajući apelaciju Ismete Mujanović i Indire Hadžimehmedović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Ismeta Mujanović i Indira Hadžimehmedović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 064360 14 Rev od 11.
maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismeta Mujanović i Indira Hadžimehmedović (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja i drugoapelantkinja ili apelantkinje) iz Tuzle, koje zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnijele su 3. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 064360 14 Rev od 11. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelantkinje kojim je tražila da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da joj na ime duga zbog neisplaćene naknade za ishranu – topli obrok i neisplaćene naknade za prevoz na posao i sa posla isplati određene novčane iznose, kao i tužbeni zahtjev drugoapelantkinje kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime duga zbog neisplaćene naknade za ishranu – topli obrok i na ime duga zbog neisplaćene naknade za slučaj smrti člana uže porodice isplati određene novčane iznose.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su apelantkinje obavljale funkciju sudija Kantonalnog suda. Dalje, Vrhovni sud je naveo da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine ne daje osnov za predmetna potraživanja apelantkinja, iz razloga što kao lex specialis za sudije ne propisuje prava na kojima apelantkinje zasnivaju svoja potraživanja. Vrhovni sud je naveo da je Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine („Službene novine F BiH“ broj 27/12 od 28. marta 2012. godine) utvrđeno da Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je ukazao da je navedenom Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine naloženo Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 6 mjeseci od dana objavljivanja presude u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine dopuni Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca i reguliše prava sudija, tužilaca i stručnih saradnika na naknadu za troškove ishrane, troškove prevoza na posao i sa posla, naknadu za prekovremeni rad i ostale naknade preciznije navedene u obrazloženju osporene odluke. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da u ostavljenom roku nije postupljeno po nalogu Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, pa da se pravilnim tumačenjem izreke navedene odluke određuje i vrijeme njene primjene od 28. septembra 2012. godine (6 mjeseci nakon objavljivanja u Službenim novinama), iz čega proizilazi da se ista ne može primijeniti za utuženi period. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da pozivanje apelantkinja na diskriminaciju u ostvarivanju određenih prava koja do donošenja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine nisu bila propisana Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca, a koja su ostvarivali službenici izvršne i zakonodavne vlasti po osnovu Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine, kao budžetski korisnici, nema uticaja, jer apelantkinje tokom prvostepenog postupka nisu učinile vjerovatnim da postoji nejednakost pred zakonom, odnosno diskriminacija u pravima naknada sudija u odnosu na ostale zaposlenike u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Naime, Vrhovni sud je ukazao da prema odredbama člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije apelantkinje nisu bile dužne dokazati diskriminaciju sa stepenom sigurnosti, već je bilo dovoljno da učine vjerovatnim da je do diskriminacije došlo. Vrhovni sud je naveo da standard vjerovatnosti koji su apelantkinje dužne dokazati podrazumijeva dokazanost činjenica da je došlo do njihovog stavljanja u nepovoljniji položaj, te da bi bilo moguće da je do toga došlo zbog direktne ili indirektne diskriminacije. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da različit tretman zaposlenika u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti sa jedne i sudija sa druge strane, u odnosu na propisivanje naknada, nije dovoljan uslov za dokazanost činjenica da su sudije u odnosu na uporednu grupu budžetskih korisnika stavljeni u neravnopravan položaj.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinje se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje navode da su razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, te da nisu cijenjene sve činjenice značajne za donošenje pravilne i na zakonu zasnovane odluke. Osim toga, apelantkinje smatraju da su tokom postupka uspjele dokazati da se u konkretnom slučaju radi o diskriminaciji koja se ogleda u zabrani uživanja određenih prava koja im pripadaju.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je ista činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP- 4148/12, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4148/12 od 17. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinje nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman