Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1464/17 (N. M.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1464/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1464/17, rješavajući apelaciju Nade Matić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nada Matić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 044842 15 Gž od 6. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Matić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Breze, koju zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnijela je 14. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 41 0 P 044842 16 Rev od 26. januara 2017. godine, kojim je odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 044842 15 Gž od 6. juna 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4168/14 od 10. novembra 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-3558/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi se da je nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Brezi u ulici Omladinska broj 5, te da joj je tužena „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo dužna omogućiti otkup stana i dozvoliti uknjižbu prava vlasništva na navedenom stanu.
2. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je apelantica u predmetnom stanu živjela od 1973. godine sa majkom, koja je bila nosilac stanarskog prava. Kantonalni sud je, također, naveo da se apelantica u dva navrata (1997. i 2003. godine) obraćala tuženoj da joj izda rješenje o korištenju predmetnog stana jer je u predmetnom stanu ostala da živi nakon udaje majke, ali sa tuženom nikada nije zaključila ugovor o korištenju stana, niti joj je aktom nadležnog organa utvrđeno stanarsko pravo na predmetnom stanu. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantičina majka 2000. godine sa tuženom zaključila ugovor o kupoprodaji drugog stana u Brezi u ulici Bosanskih namjesnika broj 61 na kojem postoji stanarsko pravo, koji ugovor je proveden u knjizi položenih ugovora, ali da je navedeni stan apelantičina majka poklonila apelantici temeljem ugovora o poklonu, a nakon toga je apelantica isti stan poklonila D.M. koji je upisan kao vlasnik stana. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je naveo da, s obzirom da je apelantica na području iste općine stekla drugi stan u vlasništvo na temelju Ugovora o poklonu od svoje majke, a da nije dokazala da taj stan nije odgovarao njenim potrebama i potrebama članova njenog porodičnog domaćinstva, u smislu odredaba člana 13. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (kojim je propisano da je nosilac stanarskog prava sa članom svog porodičnog domaćinstva dužan da u roku od 30 dana od sticanja porodične stambene zgrade ili stana u svojini, iseli i preda stan davaocu stana na korištenje odnosno vlasniku stana ili podnese dokaze da stan u svojini ne odgovara njegovim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim stanuju) njen tužbeni zahtjev neosnovan. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da sve i da su ispunjeni uslovi za sticanje stanarskog prava propisani odredbom člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (kojim je propisano da članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo da trajno i nesmetano koriste stan i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva), kao i da je zaključen ugovor o korišćenju stana i da je apelantici utvrđeno stanarsko pravo na predmetnom stanu, to pravo bi, po samom zakonu, prestalo nakon što je apelantica na području iste općine stekla drugi stan u vlasništvu. U vezi sa apelantičinim navodima da je bespravni korisnik i da je korištenjem predmetnog stana duže od osam godina stekla prava koja u pogledu korištenja stana ima i nositelj stanarskog prava te i pravo na otkup stana, Kantonalni sud je zaključio da se apelantica u predmetni stan nije uselila nezakonito jer je u njemu živjela kao član domaćinstva sa majkom kao nosiocem stanarskog prava na istom, tj. u smislu člana 6. u vezi sa članom 21. Zakona o stambenim odnosima, kao član porodičnog domaćinstva svoje majke bila je zakoniti korisnik predmetnog stana, zbog čega joj se ne može priznati stanarsko pravo na predmetnom stanu ni po navedenom osnovu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.. Apelantica smatra da je Kantonalni sud, proizvoljno tumačeći relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, osobito odredbe člana 13. navedenog zakona, pogrešno zaključio da joj se ne može priznati stanarsko pravo na predmetnom stanu. Naime, apelantica ističe da sticanje imovine, odnosno drugog stana na temelju učinjenog poklona, ne može imati uticaja na njeno stanarsko pravo na predmetnom stanu, budući da je ona ekonomski odvojena od svoje majke. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kad je odbio apelantičin tužbeni zahtjev, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoju odluku o odbijanju apelantičinog tužbenog zahtjeva bazirao na činjenici da je apelantica na osnovu Ugovora o poklonu od svoje majke dobila drugi stan na području iste općine i stekla pravo vlasništva na tom stanu, a da nije dokazala da taj stan nije odgovarao njenim potrebama i potrebama članova njenog porodičnog domaćinstva, u smislu odredaba člana 13. Zakona o stambenim odnosima. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nema zakonskog osnova za sticanje stanarskog prava na predmetnom stanu, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost, imajući u vidu gore citirane odredbe člana 13. Zakona o stambenim odnosima. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman