Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3797/15 (P. Č.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ispravka Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Zakon o dopuni Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3797/15
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3797/15, rješavajući apelaciju Predraga Čičića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Predraga Čičića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Pr 042683 15 Pžp od 15. maja 2015. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 Pr 042683 14 Pr od 1. decembra 2014.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Predrag Čičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnio je 29. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Pr 042683 15 Pžp od 15. maja 2015. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 Pr 042683 14 Pr od 1. decembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i od Policijske stanice za bezbjednost saobraćaja Gradiška (u daljnjem tekstu: ovlašćeni organ) zatraženo je 29. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Osnovnog suda zatraženo je 20. jula 2017. godine dostavljanje spisa predmeta.
3. Okružni sud, Osnovni sud i ovlašćeni organ odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 1. do 6. juna 2017. godine. Osnovni sud je spis predmeta dostavio 6. septembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sažmu na sljedeći način.
5. Rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 Pr 042683 14 Pr od 1. decembra 2014. godine apelant je kao prvookrivljeni proglašen odgovornim zato što je u vrijeme i na način opisan u izreci rješenja počinio prekršaj iz člana 43 stav 1 Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja), dok je drugookrivljeni S. B. (u daljnjem tekstu: drugookrivljeni) proglašen odgovornim zato što je počinio prekršaje iz čl. 207 stav 1, 203 stav 1 i 184 stav 1 Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja. Osnovni sud je kaznio apelanta za počinjenje navedenog prekršaja novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM, odredio mu dva kaznena boda, te ga obavezao na plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM.
6. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo dokaze koje je sproveo na usmenom pretresu. Naime, Osnovni sud je istakao da je činjenica da je apelant počinio prekršaj iz člana 43 stav 1 Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja i da je uslijed izvršenja prekršaja prouzrokovao nastanak saobraćajne nesreće utvrđena na osnovu sprovedenih dokaza, a posebno iz zapisnika o uviđaju, izjava svjedoka S. B. i D. K., kao i nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke M. B. i njegovog iskaza datog na usmenom pretresu. Iz tih dokaza proizilazi da se predmetna saobraćajna nesreća dogodila 3. aprila 2014. godine u mjestu Gašnica, na dijelu puta gdje je brzina kretanja vozila definisana saobraćajnim znakom „Naseljeno mjesto“, i to u večernjim časovima, tačnije u 20.20 časova, kada je već bio mrak, da se iz smjera Kozarske Dubice u smjeru Gradiške kretala kolona vozila, da se i iz suprotnog smjera takođe kretala kolona vozila, da je na čelu kolone bio okrivljeni apelant, koji se upravljajući putničkim motornim vozilom kretao brzinom od 50 km/č.
7. Iz stanja u spisu proizilazi da je apelantova odbrana tokom postupka kao dokaz uvela vještačenje vještaka saobraćajne struke M. B. koji je dao iskaz na usmenom pretresu. Ustavni sud zapaža da je vještak u nalazu i mišljenju, između ostalog, konstatovao: „… Vozač p/a Ford Mondeo, Predrag Čičić, u konstatovanim uslovima se kretao iz pravca K. Dubice magistralnim putem prema Gradišci u predočenoj zoni mjesta nesreće reaguje na pokretnu prepreku ispred sebe, preduzima radnju izmicanja automobila ulijevo, na kom putu je dospio u sudarnu poziciju sa predmetnim skupom traktor + laka prikolica-udar u prikolicu koji se kretao ispred njega.
Prema konstatovanim tragovima, vidljivim oštećenjima vozila, nađenog mjesta primarnog kontakta, pozicija zaustavljanja oba učesnika i provedenoj mogućoj prostornoj analizi uz uvažavanje navedenih okolnosti (noćni uslovi, traktor + laka prikolica neopremljeni za saobraćaj noću, imanje susretanih vozila neposredno prije nesreće), nalazim da se vozač p/a Ford u konstatovanim noćnim uslovima kretao na bezbjedan način magistralnim putem.
U konkretnim saobraćajnim uslovima na magistralnom putu realno je očekivanje da su svi učesnici propisno opremljeni za javni saobraćaj - noću. Nisam našao eventualne propuste na strani vozača p/a Ford a koji bi po mom mišljenju mogli biti uzročno vezani za nastanak ove saobraćajne nesreće.
Vozač skupa traktor IMT 533+laka prikolica S. B., u konstatovanim uslovima kretao se iz pravca K. Dubice magistralnim putem prema Gradišci u predočenoj zoni mjesta nesreće našao sam da se kretao površinom kolovoza-desna saobraćajna traka, na kom putu je sustignut i udaren u laku prikolicu od strane predmetnog p/a Ford.
Vožnjom na ovakav način u konstatovanim uslovima smatram da je napravio propuste u odnosu na konkretnu saobraćajnu situaciju; učešćem u javnom saobraćaju sa vozilima koja nisu opremljena za noćne uslove, sa čime je stvorio opasnu situaciju (neočekivana, teže uočljiva pokretna prepreka), što je po meni osnovni uzrok nastanka ove saobraćajne nesreće.
Saobraćajna nesreća se mogla izbjeći po mom mišljenju od strane vozača skupa traktor IMT + laka prikolica, odustajanjem od učešća u javnom saobraćaju sa vozilima koji nisu opremljeni za noćne uslove….“.
8. Osnovni sud je naveo da nije prihvatio apelantove navode i navode vještaka saobraćajne struke, da na apelantovoj strani nije bilo propusta koji bi mogli prouzrokovati saobraćajnu nesreću, s obzirom na to da se apelantov propust, prema ocjeni toga suda, odnosi na neprilagođenu brzinu kretanja. Naime, Osnovni sud je istakao da se apelantu stavlja na teret da brzinu kretanja svoga vozila nije prilagodio uslovima i stanju puta, gustoći saobraćaja i drugim saobraćajnim uslovima tako da svoje vozilo može zaustaviti pred svakom preprekom koju u danim saobraćajnim uslovima može predvidjeti. Prema nalazu vještaka, apelant se u trenutku nastanka saobraćajne nesreće kretao brzinom od 50 km/č, pa ako se imaju u vidu uslovi pod kojima se odvijao saobraćaj u datoj saobraćajnoj situaciji, onda je jasno da ta brzina kretanja vozila nije bila prilagođena uslovima i stanju puta, gustoći saobraćaja i drugim saobraćajnim uslovima, pa zbog toga apelant i nije mogao da blagovremeno zaustavi svoje vozilo kada je naišao na prepreku – traktor sa poluprikolicom kojom je upravljao drugookrivljeni koji se kretao u istom smjeru kao i apelant. Do saobraćajne nesreće došlo je na dijelu puta gdje je brzina kretanja definisana saobraćajnim znakom „Naseljeno mjesto“, što prema članu 44 stav 1 Zakona o bezbjednosti saobraćaja znači da je dozvoljena brzina kretanja 50 km/č, ali tom brzinom vozač se može kretati samo u uslovima saobraćaja koji su adekvatni, odnosno kada je vidljivost i preglednost puta dobra, kada gustoća saobraćaja to dozvoljava i kada su ispunjeni svi drugi zakonom propisani uslovi. S druge strane, uslovima vožnje kakvi su bili u trenutku nastanka predmetne saobraćajne nesreće (noćna vožnja sa smanjenom vidljivošću i preglednošću puta, sa povećanom gustoćom saobraćaja, tj. kolonama vozila iz oba smjera) brzina kretanja apelantovog vozila od 50 km/č nije bila prilagođena tim uslovima. U tim okolnostima apelant je bio dužan da prilagodi brzinu, tj. smanji brzinu kako bi mogao da zaustavi svoje vozilo pred preprekom koju je mogao da predvidi. Da je apelant navedenu prepreku mogao da predvidi Osnovni sud je zaključio imajući u vidu da se u mjestu nastanka saobraćajne nesreće radi o poljoprivrednom području i o periodu u godini (početak aprila) kada poljoprivrednici do kasnih večernjih časova rade na polju i u tom periodu traktorima i drugim poljoprivrednim mašinama izlaze na put radi odlaska kućama, a opšte je poznato da su te poljoprivredne mašine vrlo često sa neadekvatnom signalizacijom ili potpuno bez signalizacije sa zadnje strane, kao što je to bilo i u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da su se apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja prekršaja iz člana 43 stav 1 Zakona o osnovima bezbjednosti, zbog čega ga je Osnovni sud proglasio odgovornim i izrekao mu prekršajne sankcije navedene u izreci rješenja.
9. Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 Pr 042683 15 Pžp od 15. maja 2015. godine žalbe apelanta i njegovog branioca odbijene su kao neosnovane.
10. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da apelantovi žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost odluke prvostepenog suda koji je apelanta proglasio odgovornim za prekršaj iz člana 43 stav 1 Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da su svi apelantovi žalbeni navodi (da se kretao dozvoljenom brzinom, da je poštovao saobraćajne znakove, da nije mogao da predvidi prepreku na putu, odnosno traktor sa poluprikolicom koji nije imao signalizaciju na zadnjem dijelu niti katadioptere na zadnjoj strani) bili izneseni i na usmenom pretresu pred prvostepenim sudom. Okružni sud je istakao da su apelantovi navodi bili predmet detaljne analize prvostepenog suda i da je rezultat takve ocjene pravilno utvrđenje svih odlučnih činjenica. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da se apelantovim žalbenim navodima ne može osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključak osporavanog rješenja da je počinio radnju opisanu u dispozitivu osporavanog rješenja. Stoga, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova da njegove radnje predstavljaju prekršaj iz člana 43 stav 1 Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja. S tim u vezi, apelant je naveo da se kretao dozvoljenom brzinom, da je poštovao saobraćajne znakove, te da nije mogao da predvidi navedenu prepreku na putu, a to je traktor sa prikolicom koji nije imao signalizaciju na zadnjem dijelu, niti katadioptere na zadnjoj strani. Takođe, apelant smatra da se ne može prihvatiti zaključak suda da je mogao predvidjeti da se radi o poljoprivrednom području u periodu kada poljoprivrednici do kasnih večernjih časova rade u polju, s obzirom na to da se radi o magistralnom putu i da svi učesnici u saobraćaju moraju poštovati propise, bez obzira na to kojim sredstvom učestvuju u saobraćaju. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno tumačili odredbe materijalnog prava, tj. odredbe Zakona o bezbjednosti saobraćaja, čime su povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine rješenja Okružnog suda i Osnovnog suda, te apelantu odredi naknadu troškova za sastavljanje apelacije.
b) Odgovori na apelaciju
12. Okružni sud je naveo da je prihvatio razloge prvostepenog suda o apelantovoj odgovornosti smatrajući da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve dokaze izvedene na usmenom pretresu, da je pravilno utvrdio činjenično stanje i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalni propis o prekršaju, zbog čega smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na nediskriminaciju.
13. Osnovni sud je istakao da ostaje pri stavu iz osporenog rješenja koje je doneseno u skladu s odredbama Zakona o prekršajima Republike Srpske.
14. Ovlašćeni organ je naveo da je Okružni sud donio pravilnu odluku i da je tom prilikom postupao u skladu sa zakonskim odredbama uvažavajući sve odlučne činjenice koje su utvrđene pred Osnovnim sudom.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06, 44/07, 84/09, 48/10 i 18/13) relevantne odredbe glase:
Član 43. stav 1.
(1) Vozač je dužan da brzinu kretanja vozila prilagodi osobinama i stanju puta, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustini saobraćaja, saobraćajnim znacima i drugim saobraćajnim uslovima, tako da vozilo može blagovremeno da zaustavi pred svakom preprekom koju pod navedenim uslovima može da predvidi.
Član 236. stav 1. tačka 7. i stav 2.
(1)Novčanom kaznom u iznosu od 50,00 KM do 250,00 KM kazniće se za prekršaj:
7) vozač koji brzinu kretanja svog vozila ne prilagodi osobinama i stanju puta i drugim saobraćajnim uslovima tako da vozilo ne može pravovremeno da zaustavi pred preprekom koju pod datim uslovima može da predvidi (član 43. stav (1));
(2) Ako je prekršajem iz stava (1) ovog člana izazvana neposredna opasnost za drugog učesnika u saobraćaju, ili prouzrokovana saobraćajna nesreća, učinilac prekršaja kazniće se novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM do 300,00 KM i odrediće mu se jedan ili dva kaznena boda, a ako je učinilac prekršaja vozač motornog vozila, može se izreći i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju do dva mjeseca.
16. Zakon o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 34/06, 1/09, 29/10, 104/11 i 109/11), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Dokaz Član 49.
(1) Pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
(2) Sud ne može svoju odluku zasnovati na dokazima do kojih se došlo kršenjem ljudskih prava i sloboda na način opisan u članu 10. Zakona o krivičnom postupku.
Član 61.
Žalbeni osnovi Rješenje o prekršaju može se osporavati:
a) zbog bitnih povreda prekršajnog postupka;
b) zbog povrede materijalnog propisa o prekršajima; ili
c) zbog odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinsko-pravnom zahtjevu.
Povreda materijalnog propisa o prekršaju Član 63. tačka d) Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako je taj propis povrijeđen s obzirom:
d) da li je došlo do pogrešne primjene zakona ili propisa koji određuje prekršaj;
VI.Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Okružnog suda broj 72 0 Pr 042683 15 Pžp od 15. maja 2015. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje apelant primio 10. juna 2015. godine, a da je podnio apelaciju 29. jula 2015. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
a)Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
23. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6 Evropske konvencije daje se na osnovu kriterijuma: klasifikovanje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriterijumi ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterijuma: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterijuma, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6 Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21 i 22).
25. Apelant tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova da njegove radnje predstavljaju prekršaj iz člana 43 stav 1 Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja, s obzirom na to da se kretao dozvoljenom brzinom, da je poštovao saobraćajne znakove, ali da nije mogao da predvidi prepreku na putu, a to je traktor sa prikolicom koji nije imao signalizaciju na zadnjem dijelu, niti katadioptere na zadnjoj strani.
26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
27. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
28. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je nesporno da se dogodila saobraćajna nesreća, te da su osporavanim rješenjima i apelant i drugookrivljeni proglašeni odgovornim. Apelant zato što nije prilagodio vožnju uslovima puta, a drugookrivljeni, između ostalog, zato što nije imao signalizaciju niti katadioptere na zadnjoj strani prikolice. U vezi s prekršajem za koji je apelant proglašen odgovornim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 43 stav 1 Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima propisana obaveza svakog vozača da brzinu kretanja vozila prilagodi karakteristikama i stanju puta, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći saobraćaja, saobraćajnim znakovima i drugim saobraćajnim uslovima, tako da vozilo može blagovremeno zaustaviti pred svakom preprekom koju pod navedenim uslovima može da predvidi. Dakle, proizilazi da je za postojanje prekršaja koji je apelantu stavljen na teret bilo nužno utvrditi da li je brzina kretanja vozila bila prilagođena svim okolnostima pod kojima se saobraćaj odvijao, te da li je bilo moguće vozilo blagovremeno zaustaviti pred preprekom koja se mogla predvidjeti u tim okolnostima.
29. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Osnovni sud ocijenio da li je apelantova brzina bila prilagođena uslovima na cesti i u tom smislu je razmotrio apelantov prigovor da je nalazom i mišljenjem vještaka saobraćajne struke utvrđeno da na njegovoj strani nije bilo propusta koji bi mogli prouzrokovati saobraćajnu nesreću jer se kretao dozvoljenom brzinom od 50km/č. Naime, Osnovni sud je istakao da je do saobraćajne nesreće došlo na dijelu puta gdje je brzina kretanja definisana saobraćajnim znakom „Naseljeno mjesto“ i ograničena do 50 km/č i da se tom brzinom vozač može kretati samo u uslovima saobraćaja koji su adekvatni, odnosno kada je vidljivost i preglednost dovoljno dobra, kada gustoća saobraćaja to dozvoljava i kada su ispunjeni drugi zakonom propisani uslovi. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da u uslovima vožnje kakvi su bili u trenutku nastanka saobraćajne nesreće (noćna vožnja sa smanjenom vidljivošću i preglednošću puta, sa povećanom gustoćom saobraćaja, tj. kolonama vozila iz oba smjera) brzina kretanja apelantovog vozila od 50 km/č nije bila prilagođena tim uslovima. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud razmotrio i činjenicu da li je apelant mogao predvidjeti prepreku na putu, odnosno traktor sa poluprikolicom kojom je upravljao drugookrivljeni, te s tim u vezi zaključio da se u mjestu nastanka saobraćajne nesreće radi o poljoprivrednom području i o periodu u godini (početak aprila) kada poljoprivrednici do kasnih večernjih časova rade na polju i u tom periodu traktorima i drugim poljoprivrednim mašinama izlaze na put radi odlaska kućama, a opšte je poznato da su te poljoprivredne mašine vrlo često sa neadekvatnom signalizacijom ili potpuno bez signalizacije sa zadnje strane, kao što je to bilo i u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su ovi apelantovi navodi, kojima osporava postojanje bitnih elemenata prekršaja, bili predmet dodatne analize Okružnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, te da se apelantovim žalbenim navodima ne može osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključak osporavanog rješenja da je apelant radnjama opisanim u dispozitivu osporavanog rješenja počinio prekršaj za koji je okrivljen. Pored navedenog, u vezi s apelantovim navodima kojima ukazuje na nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, Ustavni sud zapaža da iz tog nalaza i mišljenja nigdje ne proizilazi odgovor na pitanje pri kojoj brzini u datim okolnostima bi bilo moguće uočiti navedenu prepreku i shodno tome izvršiti zaustavljanje vozila, pa da bi na osnovu takvog nalaza proizilazilo da čak ni pri sporijoj brzini od 50 km/č pri okolnostima koje su tada vladale na cesti, tu prepreku (neosvijetljen traktor sa prikolicom) ne bi bilo moguće uočiti. Prema tome, imajući u vidu sadržaj navedene zakonske odredbe iz koje proizilazi da su vozači motornih vozila dužni sa većom pažnjom učestvovati u saobraćaju, te obrazloženja odluka redovnih sudova kojima su apelantove radnje doveli u vezu sa okolnostima nastanka saobraćajne nesreće, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za postojanje bitnih elemenata predmetnog prekršaja koji se apelantu stavlja na teret, dali logično i uvjerljivo obrazloženje iz kojeg proizilazi da je apelant radnjama opisanim u izreci počinio prekršaj iz člana 43 stav 1 Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima. Prema tome, Ustavni sud smatra da primjena materijalnog prava ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Nediskriminacija
31. Apelant takođe smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U konkretnom slučaju apelant se nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, apelant osim paušalnog navoda da mu je povrijeđeno navedeno pravo nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizilazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, u vezi s pravom na pravično suđenje, takođe neosnovani.
Pitanje naknade troškova podnošenja apelacije
32. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizilazi da troškove sastavljanja apelacije snose isključivo apelanti.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje i kada Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.
34. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizilazi da je bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman