Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3009/17 („Benville Ltd“ Ključ i S. F. iz Velike Britanije)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3009/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3009/17, rješavajući apelaciju „Benville Ltd“ Ključ i Saliha Filipovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli „Benville Ltd“ Ključ i Salih Filipović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 Ps 036258 14 Rev od 11. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Benville Ltd“ Ključ i Salih Filipović iz Velike Britanije (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Feho Botonjić, advokat iz Ključa, podnijeli su 14. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 036258 14 Rev od 11. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 036258 14 Pž od 19. marta 2014. godine kojom je žalba apelanata djelimično uvažena i preinačeno rješenje o troškovima postupka sadržano u izreci prvostepene presude, tako što je odbijen zahtjev tužitelja („Raiffeisen leasing“ d.o.o. Sarajevo) za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa od 396,96 KM (prvostepenom presudom dosuđen iznos od 8.025,32 KM), dok je u preostalom dijelu u kojem su apelanti obavezani da solidarno isplate tužitelju iznos od 123.622,91 KM žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su nižestepeni sudovi utvrdili da su tužitelj i prvoapelant, Ugovorom o finansijskom leasingu od 23. novembra 2007. godine regulisali međusobna prava i obaveze u vezi sa finansiranjem nabavke teretnog vozila marke Scania R 500 LA 4x2 MNA u vrijednosti od 202.082,22 KM (103.323,00 eura). Dalje je navedeno da je teretno vozilo predato u posjed prvoapelantu, ali da on nije izvršavao svoje ugovorne obaveze, nakon čega je tužitelj raskinuo ugovor i izvršio povrat predmeta leasinga, da bi ga prodao trećem licu za iznos od 101.703,16 KM. Takođe je navedeno da je kao sredstvo obezbjeđenja izmirenja obaveza prvoapelant izdao tužitelju mjenicu, koju je u svojstvu jemca potpisao i drugoapelant i koja glasi na iznos od 210.087,26 KM. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, suprotno navodima apelanata, pravilno primijenili pravilo o teretu dokazivanja iz odredaba člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada su zaključili da apelanti nisu dokazali tvrdnju da je tužitelju izmiren predmetni dug (prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da procjena vozila utvrđena po dipl. ing. mašinstva A. K. - procjena stvarne vrijednosti - datum uviđaja 6. septembar 2009. godine, koju je sud prihvatio, dok apelanti nisu dokazali svoje navode koji se odnose na vrijednost vozila i stepen iskorištenosti u trenutku njegovog preuzimanja). Naime, Vrhovni sud je ukazao da je tužitelj visinu tužbenog zahtjeva dokazivao odredbama zaključenog ugovora i izvršenim konačnim obračunom, te drugim dokazima iz kojih je vidljivo da je tužitelj visinu duga umanjio za iznos koji je dobio prodajom predmetnog vozila, kao i za iznose izvršenih uplata od strane apelanata. Vrhovni sud je ukazao da, nasuprot tome, apelanti ničim nisu dokazivali svoje tvrdnje o realnoj vrijednosti vozila i potrebi mašinskog vještačenja, pa da su stoga nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su o postojanju tih činjenica odlučili primjenom pravila o teretu dokazivanja. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju prvoapelant jeste vratio tužitelju vozilo, ali da mu nije izmirio preostale obaveze iz ugovora, u svrhu čijeg obezbjeđenja je izdao vlastitu mjenicu, koju je potpisao i drugoapelant u svojstvu mjeničnog jemca - avaliste. Vrhovni sud je ukazao da je obaveza prvoapelanta nastala zaključenjem ugovora o finansijskom leasingu, ali da su obaveze apelanata nastale i izdavanjem mjenice od 23. novembra 2007. godine koja je dospjela na plaćanje 16. jula 2009. godine kada je i protestirana. S obzirom na to, te kako apelanti nisu dokazali da su svoju obavezu u utvrđenoj visini izmirili, Vrhovni sud je zaključio da su pravilno nižestepeni sudovi obavezali prvoapelanta kao glavnog dužnika i drugoapelanta kao avalistu da tužitelju isplate utuženi iznos, u skladu sa odredbama člana 33. Zakona o mjenici. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da se presude redovnih sudova temelje na nezakonitom materijalnom dokazu – procjena stvarne vrijednosti, koji je pribavljen u vansudskom postupku i koji se isključivo može posmatrati kao izvršeno navodno vještačenje o utvrđivanju stvarne vrijednosti vozila. Apelanti ukazuju da se na takvom dokazu ne mogu zasnivati sudske odluke, te da je tužitelj u toku postupka propustio da predloži mašinsko vještačenje i tako pokuša dokazati stvarnu rabljenu vrijednost predmetnog vozila. U vezi s tim, apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 123. ZPP, jer je tužitelj dužan da dokaže pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva, a ne tuženi. Takođe, apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjena odredba člana 33. Zakona o mjenici. Osim toga, apelanti navode da nije jasno koliki su dosuđeni troškovi parničnog postupka.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 126. ZPP propisano da "ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja". U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali da je tužitelj u predmetnom postupku izvedenim dokazima dokazivao, te dokazao osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, dok apelanti, s druge strane, nisu dokazali svoje suprotne tvrdnje, slijedom čega su sudovi odlučili primjenom pravila o teretu dokazivanja. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem sudova, te obrazloženjima koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Što se tiče odluke o troškovima postupka, Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova ni u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3009/17 („Benville Ltd“ Ključ i S. F. iz… | Sudska praksa | Aktio