Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2158/15 (B. G.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Miješanje u pravo na dom
  • Stanovi JNA
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Stanarsko pravo
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2158/15

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2158/15, rješavajući apelaciju B. G., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. studenog 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija B.G. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 152612 13 Rev od 27. siječnja 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003375 09 Gž od 16. studenog 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032 0 P 08 000 888 od 14.

kolovoza 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. B. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, koga zastupa Milka Tomić, odvjetnica iz Tuzle, podnio je 30. travnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 152612 13 Rev od 27. siječnja 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 003375 09 Gž od 16. studenog 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032 0 P 08 000 888 od 14. kolovoza 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Federalnog pravobraniteljstva Sarajevo, kao zakonskog zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), i Senada Karišika u svojstvu umješača na strani tužene (u daljnjem tekstu: umješač), zatraženo je 10. srpnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sudionici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 13. srpnja do 9. kolovoza 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 12. ožujka 2008. godine podnio tužbu protiv tužene radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed stana iz stambenog fonda JNA. U činjeničnom opisu tužbe je istaknuo da je od prosinca 1991. godine živio u stanu u Skojevskoj ulici 55 (sada Armije BiH broj 19) u Tuzli, koji je otkupio prema tada važećim propisima koji su omogućavali osobama na službi u JNA otkup stana iz stambenog fonda JNA. Pošto je sa obitelji napustio predmetni stan u svibnju 1992. godine, a ne posjeduje primjerak ugovora o otkupu stana, predložio je da se njegov tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva i upisa u zemljišne knjige usvoji u cijelosti.

6. Općinski sud je Presudom broj 032 0 P 09 000 888 od 14. kolovoza 2009. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je temeljem pravnog posla, ugovora o kupoprodaji - otkupu nekretnine zaključenog sa državom SFRJ – SSNO - Vojnograđevinska direkcija Sarajevo, isplatom cijene i ulaskom u posjed nekretnine koja je predmetom ugovora stekao pravo vlasništva na stanu u Skojevskoj ulici broj 55 u Tuzli (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što je tužena dužna priznati i trpjeti da se apelant na temelju presude upiše u KPU koja se vodi kod Općinskog suda kao vlasnik i posjednik na navedenom stanu, te da se tužena obaveže da stan oslobodi od osoba i stvari. Predmetnom presudom obvezan je apelant da umješaču plati troškove postupka u preciziranom iznosu.

7. U obrazloženju presude su, nakon činjeničnih navoda iz tužbe, istaknuti navodi odgovora na tužbu kojima je tužena apelantov tužbeni zahtjev osporila pozivajući se na odredbu članka 39.a) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), ističući da je tom odredbom regulirano da se nalog za uknjižbu izdaje nositelju stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) na stan koji je na raspolaganju Vlade FBiH a koji taj stan koristi zakonito i ako je prije 6. travnja 1992. godine zaključio pravno obvezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO. Obzirom na to da apelant na predmetnom stanu nije imao ni status NSP, jer mu od pravnog prednika tužene nije dodijeljen na korištenje, niti ima dokaz da je zaključio pravno obvezujući ugovor o otkupu stana, predloženo je da se tužbeni zahtjev, zbog nedostatka pravne osnove, odbije u cjelini.

8. Umješač na strani tužene je, također, odgovorom na tužbu osporio tužbeni zahtjev zbog toga što je prethodni i jedini NSP na predmetnom stanu bio Predrag Vukovljak, a ne apelant.

9. Tijekom dokaznog postupka su izvedeni dokazi uvidom u obimnu pismenu dokumentaciju, saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke i saslušanjem svjedoka na okolnost korištenja stana u relevantnom prijeratnom razdoblju. Općinski sud je, nakon analize i ocjene izvedenih dokaza, utvrdio nespornu činjenicu prema kojoj ne postoji ugovor o kupoprodaji stana zaključen između apelanta i Zajednice stanovanja JNA, a u pogledu stanarskog prava je utvrđeno da apelant nikad nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, te da se stoga ne može smatrati zakonitim korisnikom stana. U pogledu ove činjenice koja se tiče stanarskog prava, Općinski sud je u obrazloženju presude naveo sadržaj svih izvedenih dokaza i zaključke koji su iz tih dokaza proizašli, i to: da je apelantu 30. prosinca 1991. godine rješenjem Komande Garnizona Tuzla ustupljen u otkup predmetni stan, čiji je dotadašnji NSP bio Predrag Vukovljak, da je apelant 15. veljače 1992. godine izvršio uplatu iznosa od 650.000,00 tadašnjih dinara, da se u stan uselio 31. prosinca 1991. godine i s obitelji ga napustio 14. svibnja 1992. godine, da je predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje umješaču na strani tužene koji je na temelju rješenja od 21. ožujka 1997. godine na njemu stekao status NSP i da apelant, nakon napuštanja predmetnog stana, nije ni kao NSP, a ni kao vlasnik vratio stan u posjed, te da je upravni postupak povrata stana pravomoćno okončan.

10. Općinski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja izveo zaključak da tužbeni zahtjev nije utemeljen, jer apelant nema osnovu za stjecanje vlasništva na predmetnom stanu. S tim u svezi su navedene relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova koji je u konkretnom slučaju lex specialis budući da se radi o „vojnom stanu“ na kojem je pravo raspolaganja imala država SFRJ - SSNO, a od 1997. godine tužena kao njezin pravni sljednik i odredba članka 39. navedenog zakona kojom su propisani uvjeti i postupak otkupa takvog stana. Imajući u vidu da iz sadržaja ove odredbe proizlazi ispunjenje određenih uvjeta, prije svega status NSP na stanu čiji se otkup zahtijeva u smislu odredbe članka 11. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), a da, kako iz izvedenih dokaza proizlazi, apelant nije zaključio ugovor o korištenju stana, Općinski sud je zaključio da apelant nije bio zakoniti korisnik predmetnog stana i da nije stekao stanarsko pravo prije nego što ga je s obitelji napustio 14. svibnja 1992. godine. Osim toga, u postupku nije bila sporna činjenica da ne postoji ugovor o kupoprodaji stana između apelanta i Zajednice stanovanja JNA, pa je u konkretnom slučaju zaključeno da apelantov tužbeni zahtjev nije utemeljen i da ga kao takvog treba odbiti.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 P 003375 09 Gž od 16. studenog 2012. godine apelantov priziv je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostupanjski sud, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. S tim u svezi je istaknuto da je apelant u konkretnom predmetu u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva morao dokazati postojanje punovažnog ugovora o kupoprodaji stana zaključenog s ovlaštenim ugovaračem i da je na način propisan zakonom stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, kako je dalje obrazloženo, apelant nije izveo dokaz o postojanju punovažnog ugovora o otkupu stana, pa je bilo osnove, kako je zaključio Kantonalni sud, da prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključi da takav ugovor ne postoji, sukladno odredbi iz članka 123. stavak 1. u svezi sa člankom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Razlozi koje je naveo prvostupanjski sud su, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilni budući da za stjecanje prava vlasništva na nekretnini na temelju pravnog posla mora postojati punovažan ugovor kao pravna osnova za upis u zemljišnu knjigu koji ima konstitutivno djejstvo (članak 38. stavak 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima u svezi sa člankom 5. Zakona o zemljišnim knjigama). Prizivni prigovori kojima je ukazano na iskaz svjedoka M. G. kojim je potvrđeno da je apelant 1991. godine živio u predmetnom stanu ne može, kako je zaključeno, nadomjestiti odredbu članka 39. Zakona o prodaji stanova koja propisuje da ugovor o otkupu stana mora biti u pisanoj formi, da je zaključen do 6. travnja 1992. godine i da je ugovorena cijena isplaćena u ugovorenom roku. Svi ovi uvjeti moraju se ispuniti kumulativno da bi došlo do stjecanja prava vlasništva. Osim toga, kako je dalje naveo Kantonalni sud, isplata ugovorene cijene i useljenje u stan nisu materijalne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva, kako se to smatra u prizivu, već postojanje punovažnog ugovora i na temelju njega izvršen upis vlasništva u zemljišnu knjigu. Osim toga, pod zakonitim useljenjem u stan podrazumijeva se useljenje na temelju ugovora o korištenju stana (članak 11. stavak 2. ZSO) za koji je prvostupanjski sud utvrdio da ne postoji, pa samim tim apelant nije stekao stanarsko pravo useljenjem u stan u prosincu 1991. godine i korištenjem do 14. svibnja 1992. godine, kada ga je sa obitelji napustio. Kantonalni sud je ocijenio da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje razlozi priziva, kao ni oni na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je apelantov priziv odbijen kao neutemeljen a prvostupanjska presuda primjenom članka 226. ZPP potvrđena kao pravilna i zakonita.

12. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 P 152612 13 Rev od 27. siječnja 2015. godine apelantovu reviziju djelomično uvažio, i to samo u pogledu odluke o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena kao neutemeljena. S tim u svezi, u obrazloženju presude je Vrhovni sud ponovio predmet tužbenog zahtjeva i činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, te u svezi s tim naveo da je apelant u reviziji ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je naglasio da je apelant svoj zahtjev utemeljio na činjenici da mu je predmetni stan rješenjem pravnog prednika tužene 30. prosinca 1991. godine dodijeljen u otkup, da se uselio u stan 31. prosinca 1991. godine i koristio ga do 14. svibnja 1992. godine, te da je na ime cijene za otkup stana uplatio 11. veljače 1992. godine 650.000,00 dinara. Vrhovni sud je, obrazlažući pravilnost nižestupanjskih presuda i neutemeljenost revizijskih prigovora, istaknuo da se u konkretnom slučaju radi o „vojnom stanu“ i da su temeljni preduvjeti potrebni za ostvarenje traženih prava propisani u odredbi članka 39.a) Zakona o prodaji, a to je pravno valjan ugovor o prodaji stana i legalni posjed stana. Apelant, kako je dalje obrazloženo, nije ispunio niti jedan od navedenih uvjeta, jer mu, kako proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja, predmetni stan nije vraćen u posjed, niti je sa pravnim prednikom tužene zaključio pravno obvezujući ugovor o otkupu stana prije 6. travnja 1992. godine. Prihvaćajući razloge drugostupanjskog suda kao svoje, Vrhovni sud je naglasio da donošenje rješenja pravnog prednika tužene o dodjeli predmetnog stana apelantu u otkup nije imalo valjanu pravnu osnovu niti u Pravilniku o otkupu stanova iz stambenog fonda JNA („Službeni vojni list“ broj 9/91), niti u Zakonu o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“ broj 84/90) po kojem se vršio otkup „vojnih stanova“. Ovo zbog toga, kako je dalje obrazloženo, što je spomenutim propisima izričito navedeno da pravo na otkup takvih stanova imaju nositelji stanarskog prava, da apelant taj status nema, niti ga je stekao zaključenjem ugovora o korištenju stana ili na drugi način, da korištenjem predmetnog stana nepunih pet mjeseci apelant nije mogao steći status NSP na predmetnom stanu bez obzira na to što se prema općeprihvaćenom stavu sudske prakse stanarsko pravo u određenim slučajevima moglo steći i bez zaključenog ugovora, i to samo u slučajevima dugogodišnjeg korištenja stana. Zbog navedenih razloga, pravni prednik tužene nije imao valjanu pravnu osnovu da apelantu „izravno" dodijeli u otkup predmetni stan. Osim toga, kako je dalje napomenuto, rješenje kojim je apelantu stan dodijeljen u otkup ne može zamijeniti pravno valjan ugovor o kupoprodaji stana zbog toga što nedostaje ovjera nadležnog tijela, konkretno Vojnog pravobraniteljstva, sukladno članku 9. stavak 2. Zakona o prometu nepokretnosti. Osim toga, apelantu je kao raseljenoj osobi, u smislu odredbe članka 39.a) Zakona o prodaji stanova u svezi sa člankom 3.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pripadalo pravo da se obrati Povjerenstvu za imovinskopravne zahtjeve izbjeglih i raseljenih osoba i da pokuša izdjejstvovati povrat stana u posjed. Pošto apelant nije tako postupio, odluka drugostupanjskog suda je, po mišljenju Vrhovnog suda, donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i zabranu diskriminacije iz članka II/3.(e), (f), (k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), članka 8. Europske konvencije, članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 14. Europske konvencije. Apelant je u apelaciji kronološki opisao tijek sudskog postupka iz kojeg su proizašle osporene presude, ukazujući da je u vrijeme dodjele predmetnog stana radio kao civilna osoba u službi JNA, da mu je predmetni stan dodijeljen rješenjem pravnog prednika tužene u svrhu otkupa 30. prosinca 1991. godine, da je 6. travnja 1992. godine izvršio otkup i isplatio ugovorenu cijenu, ali da nikad nije dobio primjerak ugovora, jer je u međuvremenu, 14. svibnja 1992. godine, napustio stan.

14. U svezi sa odlučenjem redovitih sudova, apelant je ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer smatra da su se redoviti sudovi pogrešno pozvali na odredbe seta tzv. imovinskih zakona iako je pravni posao o otkupu stana nastao 1991. godine, pa su se u tom smislu trebale primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima (članak 73) koji pruža mogućnost da presuda zamijeni pisani ugovor o kupoprodaji. Također, smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na dom i imovinu, jer je u predmetnom stanu živio i uredno plaćao račune, a propisima koji su naknadno doneseni (nakon rata u BiH) uskraćeno mu je pravo da se vrati u svoju imovinu. Smatra da je diskriminiran zbog nacionalne pripadnosti i socijalnog podrijetla, jer je civil uposlen kod vojske dok je umješač osoba koja, također, radi kod vojske ali s činom poručnika. Kao satisfakciju za duševne bolove zbog dugotrajnosti i ishoda postupka traži 3.500,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud, suprotno apelantovom stajalištu, smatra da u postupku donošenja presude nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao i čiju zaštitu apelacijom traži.

16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da su navodi apelacije neutemeljeni zbog razloga koji su sadržani u presudi tog suda, pa je predloženo da se apelacija odbije.

17. Općinski sud je u opširnom odgovoru na apelaciju suštinski naveo, pri tome imajući u vidu cio postupak pred tim sudom, da je apelantu efikasnim postupanjem osigurana zaštita njegovih prava a sve u okviru standarda koje je postavio Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud). S tim u svezi je pojašnjeno da je postupak odlučivanja o apelantovoj tužbi pred tim sudom trajao godinu dana i pet mjeseci.

18. Tužena smatra da je apelacija neutemeljena, jer su redoviti sudovi donijeli pravilne i zakonite presude pri čemu su pravilno utvrdili činjenično stanje i donijeli pravilan zaključak u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva, pa je predloženo da se apelacija odbije.

19. Umješač na strani tužene je ukazao da apelant u suštini ponavlja svoje pravno stajalište u pogledu osporenih presuda o kojima su redoviti sudovi dali jasna i precizna obrazloženja uz primjenu jasnih zakonskih odredaba. Umješač smatra da su sudovi odlučili pravilno i zakonito, jer apelant nikad nije bio NSP na predmetnom stanu, pa stoga nije mogao ni zaključiti ugovor o otkupu nekretnine. Predloženo je da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Članak 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

[...] Članak 10.

Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 123.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 73.

Ugovor za čije se zaključenje zahtijeva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cjelini ili u pretežnom dijelu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi što drugo.

22. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 29/90 i 22/91 i „Službeni list RBiH“ br. 21/92 i 33/94) relevantne odredbe glase:

Član 9.

(1) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.

(2) Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno djejstvo.

23. U Zakonu o stambenom obezbjeđenju u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) („Službeni list SFRJ“ broj 84/90) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se zadovoljavanje stambenih potreba [...] građanskih lica na službi u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) [...] Član 20.

(1) Nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda JNA može taj stan otkupiti na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključuje sa davaocem stana na korištenje.

[...]

24. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 15/02) relevantne odredbe glase: Članak 39.

Nositeljima stanarskog prava koji su zaključili ugovor o otkupu stana na temelju Zakona o obezbjeđenju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenom vlasništvu koje oni koriste («Službeni list SFRJ» broj 84/90), prilikom zaključenja ugovora o prodaji stana sukladno odredbama ovog zakona priznat će se uplaćeni iznos iskazan u DEM po kursu na dan uplate.

Članak 39.a.

Ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristi legalno i ako je prije 6. travnja 1992. godine zaključio pravno obvezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) sukladno zakonima navedenim u članku 39. ovog zakona, Ministarstvo obrane Federacije izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

25. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službeni glasnik FBiH“ br. 54/04, 36/06 i 51/07) relevantne odredbe glase: Članak 1.

U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 15/02) članak 39. mijenja se i glasi:

Nositelj stanarskog prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšom SSNO-om, na temelju Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA [..] i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu obrane, zaključio je pravno obvezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. travnja 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena sukladno tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Članak 2.

Članak 39.e mijenja se i glasi:

Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, stjecanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.

Umjesto prava na upis vlasništva nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora iz stavka (1) ovog članka pripada naknada iz stavka (3) ovog članka.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona koji je nakon 14. prosinca 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju. Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor o otkupu stana iz članka 39. stavak 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik sukladno važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stavka 2. ovog članak, izuzev nositelja prava kupoprodajnog ugovora iz stavka 1. ovog članka.

VI. Dopustivost

26. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. Sukladno članku 18. stavaj (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 152612 13 Rev od 27. siječnja 2015. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. ožujka 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. travnja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelant ukazuje da mu je presudama redovitih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom, imovinu i zabranu diskriminacije iz članka II/3.(e), (f), (k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka 8. Europske konvencije, članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 14. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelant tražio utvrđenje prava vlasništva i predaju u posjed „vojnog stana“ iz čega proizlazi zaključak da se radi o predmetu građanskopravne prirode. Sukladno navedenom, nesporno je da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a zadatak Ustavnog suda je ispitati je li predmetni postupak okončan osporenom presudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

34. Apelant u biti ukazuje da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da u konkretnoj situaciji nije na pravilan način ocijenjena njegova tvrdnja da je uplatom kupoprodajne cijene postao vlasnikom stana i da je pri tome zanemarena odredba članka 73. ZOO koja upravo regulira mogućnost da sudska presuda zamijeni ugovor o kupoprodaji u slučaju njegovog neposjedovanja.

35. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. U svezi sa navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje da je u brojnim odlukama, između ostalog u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. studenog 2012. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), podsjetio na svoju praksu i brojne odluke u kojima je odlučivao o pravu povrata u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz članka II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine i da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. svibnja 2001. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 33/01). Ustavni sud je u toj odluci podsjetio da se, obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domeni zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, od kojih su Odluka broj U 15/11 od 30. ožujka 2012. godine i Odluka broj AP 1205/08 od 25. svibnja 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. ožujka 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 25. svibnja 2012. godine), u kojima je suštinski problematizirano pitanje prava na imovinu u situaciji postojanja pravno obvezujućeg ugovora o otkupu nekretnine - stana iz fonda bivšeg SSNO ili postojanja ugovora o korištenju stana. U Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. ožujka 2012. godine istaknuto je da se Sud time bavio i kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat „vojnog stana“ u posjed u slučaju kada apelant ima pravno obvezujući ugovor o otkupu stana, te je li propisana naknada sukladno poštivanju prava na imovinu, u svjetlu presude Europskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. svibnja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).

37. Također, u citiranoj Odluci broj AP 1011/08 u kojoj je Ustavni sud odlučivao povodom apelacija koje su podnijeli nositelji stanarskih prava za povrat „vojnih stanova“, u kojoj je utvrđeno kršenje članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud je podsjetio na presudu Europskog suda Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. svibnja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba) u kojoj je Europski sud, u odnosu na dio aplikanata (tri od ukupno šest), utvrdio kršenje članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S tim u svezi, Ustavni sud je napomenuo da se Europski sud u navedenoj odluci bavio zahtjevima aplikanata da vrate u posjed svoje prijeratne „vojne stanove“ na kojima su imali stanarska prava, ali nisu imali zaključen pravno obvezujući ugovor, zatim je utvrđivao jesu li aplikanti sudjelovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriju Bosne i Hercegovine, te jesu li ili nisu u međuvremenu od napuštanja predmetnih stanova iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

38. Iz navedene prakse proizlazi da se Ustavni sud bavio pitanjem povrata „vojnih stanova“ s različitih pravnih aspekata koji su ovisili o statusu apelanata na tim stanovima, dakle, u situacijama kad su imali pravno obvezujući ugovor o otkupu nekretnine - stana iz fonda bivšeg SSNO pri čemu su primjenjivani standardi iz presude Đokić protiv BiH, ili taj ugovor nisu imali, ali su na tim stanovima imali stanarska prava pri čemu su primjenjivani standardi iz spomenute presude Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine.

39. Međutim, u konkretnom slučaju, kako proizlazi iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, apelant u sudskom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda nije tražio povrat stana kojeg je prije rata dobio na korištenje niti po jednoj od prethodne dvije navedene osnove (ugovor o kupoprodaji ili na temelju stanarskog prava), već je zatražio utvrđenje prava vlasništva na predmetnom stanu zbog nedostatka pisanog ugovora o kupovini stana. U svezi s tim, kao i suštinskim apelacionim pitanjem kojim je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud pri nespornoj činjenici o nedostatku formalnih uvjeta, dakle nedostatku pisanog ugovora o kupovini stana ili ugovora o korištenju stana zapaža da je apelant svoj tužbeni zahtjev utemeljio na tvrdnji da je vlasništvo na predmetnom stanu stekao useljenjem u stan u prosincu 1991. godine, plaćanjem kupoprodajne cijene stana 6. travnja 1992. godine i njegovim korištenjem u razdoblju od četiri mjeseca i 14 dana, bez obzira na to što nije dokazao postojanje kupoprodajnog ugovora u pisanom obliku. Imajući u vidu apelantov jasno opredijeljen tužbeni zahtjev, dakle utvrđenje prava vlasništva i upis u zemljišne knjige, pri nespornoj činjenici da u konkretnom slučaju ne postoji dokaz da je apelant sa tuženom (odnosno njezinim pravnim prednikom) zaključio pravno obvezujući ugovor, prvostupanjski sud je u kontekstu odlučnih činjenica naglasio da se u postupku kao sporno postavilo pitanje može li apelant temeljem potvrde o uplati određenog novčanog iznosa uspješno isticati vlasničkopravni zahtjev u pogledu predmetnog stana. U svezi s tim su izvedeni dokazi i njihov sadržaj je doveden u kontekst relevantnih odredaba materijalnog prava, te je izveden zaključak o neutemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva zbog toga što uplatnica kao dokaz o uplati određenog novčanog iznosa ne može zamijeniti ugovor o prometu, odnosno kupoprodaji stana. Općinski sud je, imajući u vidu načelo koje je propisano u članku 2. ZPP prema kojem sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i pri tome nije vezan za navode stranaka, apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen ocjenjujući da svoj zahtjev, dakle da je na predmetnom stanu stekao pravo vlasništva uplatom određenog novčanog iznosa, apelant nije dokazao. Kantonalni sud i Vrhovni sud su, obrazlažući neutemeljenost apelantovih prizivnih i revizijskih prigovora, potvrđujući prvostupanjsku presudu osim u pogledu troškova postupka, jasno obrazložili da apelant izvedenim dokazima nije uspio dokazati činjenicu da je po bilo kojoj pravnoj osnovi propisanoj u odredbama materijalnog prava stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu. Vrhovni sud je, osim toga, ocjenjujući revizijske prigovore, jasno ukazao da rješenje pravnog prednika tužene o dodjeli predmetnog stana apelantu u otkup nije imalo valjanu pravnu osnovu u materijalnim odredbama koje su tada bile na snazi, budući da apelant na navedenom stanu ni u to vrijeme, 1990. i 1991. godine, nije imao status NSP u smislu odredbe članka 11. ZSO, kao preduvjeta za zaključenje ugovora o kupoprodaji iz stambenog fonda JNA.

40. Ustavni sud zapaža da je za takvo stajalište Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, naveo iscrpne razloge naglašavajući da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva u postupku i primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni, te da nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

41. U svezi s navedenim, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključku redovitih sudova na tri instance da apelantov tužbeni zahtjev nije utemeljen u smislu relevantnih odredaba Zakona o prodaji koji je u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na odredbu članka 73. ZOO na čijoj primjeni apelant neutemeljeno inzistira, jer u postupku koji je protiv tužene pokrenuo nije dokazao da je temeljem uplatnice, a u nedostatku pisanog ugovora o kupoprodaji stana iz stambenog fonda JNA, stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu. Stoga, Ustavni sud apelantove navode koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava smatra neutemeljenim, ocjenjujući da su u konačnoj osporenoj presudi Vrhovnog suda, kojom su potvrđene nižestupanjske presude (osim u pogledu troškova postupka) navedeni jasni i konzistentni razlozi za stav iz kojeg proistječe neutemeljenost apelantovog tužbenog zahtjeva. Pri tome Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja iz činjenica predmeta ne proizlazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.

42. Dakle, imajući u vidu sadržaj svih relevantnih odredaba zakona koje su redoviti sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, kod nesporne činjenice da apelant nije imao status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, niti je dokazao da je sa prednikom tužene zaključio pravno obvezujući ugovor, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava, pa stoga smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije.

43. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na suđenje izvan granica razumnog roka, Ustavni sud napominje da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u okviru okolnosti svakog pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da se, obzirom na činjenična i pravna pitanja o kojima je trebalo odlučiti, ne radi o naročito složenom predmetu, da je postupak odlučivanja o apelantovom zahtjevu povodom kojeg je proveden obiman dokazni postupak uvidom u pisanu dokumentaciju, saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke i saslušanjem svjedoka na sporne okolnosti, počev od podnošenja tužbe do donošenja konačne presude (od 12. ožujka 2008. godine do 27. siječnja 2015. godine) na tri sudske instance okončan za sedam godina. Iz navedenog, po ocjeni Ustavnog suda, imajući u vidu trajanje postupka kao cjeline, proizlazi da su redoviti sudovi u okolnostima konkretnog slučaja bili efikasni i da nisu narušili princip suđenja u razumnom roku jer su postupci o tužbi, prizivu i reviziji trajali prosječno nešto više od dvije godine, što ni u kojem slučaju nije pretjerano dugo razdoblje za sveobuhvatno i kvalitetno rješavanje konkretne pravne stvari.

44. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da nisu utemeljeni navodi apelacije kojima je ukazano na duljinu trajanja postupka, te da stoga nisu povrijeđeni članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na dom

45. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Kron protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, Serija A, 297-C, stavak 31).

46. Ustavni sud iz osporenih presuda zaključuje da je u postupku utvrđeno da je predmetni stan bio apelantov dom četiri mjeseca i 14 dana, da predmetni stan od 1997. godine koristi umješač (temeljem rješenja o dodjeli stana na korištenje) i da je apelantov zahtjev za povrat stana u upravnom postupku pravomoćno odbijen. Iz navedenog proizlazi da je veza sa stanom, kao apelantovim domom, prekinuta u svibnju 1992. godine a osporenim odlukama, zbog neispunjenja pretpostavki za stjecanje prava vlasništva na stanu u smislu odredaba Zakona o prodaji ni na koji način nije izvršeno miješanje u apelantovo pravo na dom, budući da je o tom pravu faktički odlučivano u postupku povrata predmetnog stana, a odluke donesene u tom postupku nisu predmetom ove apelacije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, također neutemeljeni. Pravo na imovinu

47. U svezi sa navodima koji se tiču prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant i ove navode dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke, u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. Obzirom na to, Ustavni sud zbog istih razloga zaključuje da su neutemeljeni i navodi apelacije o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Zabrana diskriminacije

48. Apelant ukazuje da je osporenim presudama prekršen članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članak 14. Europske konvencije, odnosno da je diskriminiran zbog nacionalne pripadnosti i socijalnog podrijetla, jer je civil uposlen kod vojske, dok je umješač osoba koja, također, radi kod vojske ali s činom poručnika.

49. S tim u svezi, Ustavni sud napominje da je zabrana diskriminacije akcesorno pravo, a to znači da ovaj članak ne osigurava neovisno i samostalno pravo, već se, prema ovom članku, na diskriminaciju može pozvati samo u svezi sa „uživanjem prava i sloboda garantiranih Europskom konvencijom“. Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili skupina osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Europski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. srpnja 1968, Serija A broj 6).

50. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u svezi s pravom iz članka 6. Europske konvencije. Pri tome ukazuje na okolnosti koje se tiču umješača na strani tužene o čijim pravima se u konkretnom postupku nije odlučivalo, jer osporenim presudama umješač nije ostvario nikakvo pravo ili obvezu, niti je to apelant svojim tužbenim zahtjevom tražio opredjeljujući ga eventualno kao parničnu stranku (jer to svojstvo kao umješač nema), pa pošto svoje navode nije jasno i adekvatno potkrijepio, niti je drugačiji tretman u odnosu na druge osobe vidljiv iz činjenica predmeta, proizlazi da su navodi o povredi članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni.

VIII. Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u pogledu primjene materijalnog prava kada su redoviti sudovi, primjenom pravila o teretu dokazivanja koje je regulirano odredbama ZPP, koje su jasne, nedvosmislene i dostupne, odbili apelantov tužbeni zahtjev temeljem relevantnih materijalnih odredaba, pri čemu su naveli jasna i argumentirana obrazloženja, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna.

52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije kada je apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog neispunjenja pretpostavki za stjecanje prava vlasništva na stanu u smislu materijalnopravnih odredaba Zakona o prodaji kojima ni na koji način nije izvršeno miješanje u apelantovo pravo na dom.

53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju koje je u konkretnim okolnostima dovedeno u svezu sa pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava zbog istih razloga koji su navedeni u svezi sa pravom na pravično suđenje.

54. Nema ni kršenja prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, jer apelant nije jasno i adekvatno potkrijepio svoje navode, niti je drugačiji tretman u odnosu na druge osobe vidljiv iz činjenica predmeta.

55. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2158/15 (B. G.) | Sudska praksa | Aktio