Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1137/17 ("Polić Trans" d.o.o. Posušje)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1137/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1137/17, rješavajući apelaciju "Polić Trans" d.o.o. Posušje, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Polić Trans" d.o.o. Posušje protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004510 16 Rev od 9. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Polić Trans" d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija - Advokati Bakir Ljubović i Dženana Ljubović iz Zenice, podnio je 27. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 004510 16 Rev od 9. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa je obavezana tužena (Bosna i Hercegovina – Ministarstvo komunikacija i prometa BiH) da apelantu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je apelant zahtijevao naknadu štete uzrokovane neizdavanjem CEMT dozvola u 2010. godini. U vezi s tim je ukazano da je nezakonitost odbijanja izdavanja CEMT dozvola, od strane organa tužene, utvrđena u presudi Suda BiH od 7. decembra 2012. godine, po kojoj je apelant ispunio uslove za pristup na učešće u razmatranju ispunjenosti uslova za raspodjelu CEMT dozvola za 2010. godinu. Sud BiH je konstatovao da je drugostepeni sud svoju odluku zasnovao na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, cijeneći nalaz i mišljenje dva vještaka ekonomsko finansijske struke i ocijenivši da nije bilo moguće na osnovu izvedenih dokaza utvrditi sve vidove štete koje je apelant istakao u svom tužbenom zahtjevu. Naime, da je štetu po osnovu umanjene amortizacije drugostepeni sud odbio dosuditi jer se nije mogla prihvatiti kao direktna šteta, zbog činjenice da se amortizacija uzima kao materijalni trošak i eventualno se prikazuje u rashodima, pa pošto je apelant tražio i štetu po osnovu gubitka u poslovanju, da će se cijenit amortizacija u okviru te štete. Sud BiH je ocijenio da je šteta po osnovu povećanih obaveza prema zaposlenim, koju je vještak utvrdio kao razliku između isplaćenih plata i dnevnica u 2009. godini i obračunatih (ali samo djelimično isplaćenih) plata i dnevnica u 2010. godini, pravilno odbijena, jer da se radi o manje isplaćenim platama zaposlenicima u odnosu na prethodnu godinu, te da iskazivanje razlike u isplati plata i dnevnica samo po sebi ne predstavlja štetu za apelanta. Nadalje, da je zahtjev za naknadu štete po osnovu povećanja neizmirivanja obaveza prema dobavljačima, po ocjeni Suda BiH, drugostepeni sud pravilno ocijenio kao neosnovan, jer neizmirene obaveze prema dobavljačima moraju biti evidentirane knjigovodstveno u tačno utvrđenom iznosu i naznačene kao dug prema dobavljačima u međunarodnom prometu. Sud BiH je pojasnio da s obzirom da vještak nije dao takve pokazatelje, da apelant nije dokazao visinu dugovanja prema dobavljačima koja je eventualno nastala postupanjem tužene. Također je navedeno da u pogledu štete po osnovu neizmirenih obaveza prema bankama i leasing društvima, da su svi predmetni ugovori zaključeni u toku 2005. godine na period od 60 mjeseci, te da apelant nije na vrijeme izmirivao svoje obaveze, pa da su ugovori otkazani i apelant je vozila predao 21. aprila 2010. godine. Sud BiH je ocijenio da je pravilno drugostepeni sud utvrdio da su vozila data na korištenje 2005. godine, da je krajnji rok otplate za sva vozila bio do 25. avgusta 2010. godine, a da prema nalazu vještaka apelant ni po jednom kreditu nije izmirio 15 anuiteta, što ukazuje na činjenicu da apelant nije plaćao na vrijeme anuitete znatno prije 2010. godine, pa nedobivanje dozvola za 2010. godinu u situaciji kada su apelantu svi lizng ugovori (10) otkazani početkom 2010. godine nisu imali za posljedicu otkazivanje ugovora. Sud BiH je dalje naveo da je prema nalazu vještaka apelant zaključio 12 ugovora o zajmu za nabavku teretnih vozila, na osnovu kojeg nalaza je Sud utvrdio da navedenim ugovorima nisu obuhvaćena vozila koja su konkurisala za CEMT dozvole za 2010. godinu, jer niti jedno od 44 vozila iz nalaza vještaka nije kupljeno po navedenim kreditima, pa šteta koju je vještak obračunao se ne može dovesti u vezu sa nedobivanjem CEMT dozvola. U pogledu buduće štete zbog gubitka kupaca, Sud BiH je konstatovao da se nije mogao prihvatiti kao objektivan i stručan nalaz vještaka, jer vještak nije dao odgovor na osnovu kojih podataka je utvrdio da je 50% gubitak kupaca, te da iskazuje buduću štetu iako je tužitelj aplicirao za dozvole i poslije 2010. godine, a da nema pokazatelje o poslovanju apelanta za naredni period. Međutim, Sud BiH je ocijenio da je apelant neizdavanjem CEMT dozvola za 2010. godinu, pretrpio štetu koja se ogleda u tome da kroz aktivnosti prevoza tereta na ino tržište apelant nije mogao da poveća svoju imovinu i ostvari prihod od dobiti, te da su nastupile posljedice koje se ogledaju u smanjenju imovine apelanta kroz povećanje gubitka. Sud BiH je istakao da je drugostepeni sud putem drugog vještaka ekonomske struke A. S. ponovo pokušao pravilno utvrditi činjenično stanje sa egzaktnim pokazateljima koji su se odrazili na poslovanje apelanta kroz prihode i rashode, a koji su isključivo vezani za međunarodni transport, te je samo djelimično prihvatilo nalaz tog vještaka. Naime, da to iz razloga što, između ostalog, krediti koje je vještak obradio kao štetu nisu bili u svrhu nabavke vozila koja su obuhvaćena za dozvole, pa da ni kamate ne mogu biti predmetom rashoda koje treba prihvatiti kao osnovane, te da se ne mogu uzeti u obzir ni kamate iz lizing poslova zbog neredovnog izmirivanja anuiteteta koje su nastale tokom čitave 2009. godine.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju, pogrešno utvrdili činjenično stanje, te da su proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo. Apelant navodi da sudovi nisu poklonili vjeru nalazima vještaka ekonomske struke nego su svoje odluke utemeljili na svojoj ocjeni i procjeni nastale štete.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode (da sudovi nisu poklonili vjeru nalazima vještaka ekonomske struke) koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili drugostepeni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i Sud BiH prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Imajući u vidu da je drugostepeni sud jasno obrazložio zbog čega nije u potpunosti poklonio vjeru nalazima i mišljenjima vještaka ekonomske struke, što je kao pravilno prihvatio i Vrhovni sud, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman