Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3082/17 (G. M.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3082/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3082/17, rješavajući apelaciju Gorana Maleševića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Malešević protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Mal 020345 17 Gž od 6. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Malešević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 18. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 Mal 020345 17 Gž od 6. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 Mal 020345 15 Mal od 27. decembra 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (D. R.) da mu na ime duga isplati iznos od 683,40 KM (koji se odnosi na iznos od 443,00 KM na ime duga za električnu energiju, iznos od 46,80 KM za uključenje električne energije, iznos od 165,08 KM koji se odnosi na plaćanje duga za utrošenu vodu i iznos od 28,55 KM za komunalne usluge odvoza smeća).
2. U obrazloženju odluke Osnovnog suda je navedeno, između ostalog, da je apelant, kao zakupodavac zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora sa tuženim, kao zakupcem u svrhu obavljanja ugostiteljske djelatnosti i da su ugovorom regulisali i obaveze po osnovu utroška električne energije, vode, odvoza smeća na način da je iste dužan izmiriti tuženi. Dalje, Osnovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka S. Đ. proizilazi da je bila zakupac poslovnog prostora u vlasništvu apelanta u periodu nakon isteka zakupa poslovnog prostora od strane tuženog i da je nakon izlaska tuženog iz poslovnog prostora struja u objektu bila isključena, pa je morala platiti dug za struju (u iznosu od 443,00 KM) i priključak (taksa na priključak 46,80 KM) za poslovni prostor. Shodno navedenom, Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Osnovni sud je naveo da provedenim dokazima tokom postupka apelant nije dokazao da je on platio iznose koje potražuje tužbom (ukupno 683,43 KM), već da je S. Đ. izmirila dugovanja u odnosu na trošak električne energije, niti je dokazao da je bio u obavezi platiti ispostavljene račune za utrošak vode i odvoz smeća i da je iste platio (KP Komunalac Teslić i KP Rad Teslić ispostavljali račune za izvršene usluge za period od 1. decembra 2014. godine do 29. decembra 2014. godine na objekat – kafe bar, tuženom). Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud cijenio materijalne dokaze provedene tokom postupka, kao i neposredno izvedene dokaze, te da je zaključio da apelant nije dokazao da je platio novčane iznose koje potražuje od tuženog. Okružni sud je istakao da apelantovim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost presude Osnovnog suda, koji je dao jasne činjenične i pravne razloge za odlučenje.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da tuženi nije dokazao da je ispunjena obaveza, a da je nepravično da se teret dokazivanja ispunjenja obaveze prebacuje na apelanta, niti je to pitanje razmatrano od strane redovnih sudova. Apelant u suštini smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno pravne propise.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno pravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, pozivajući se na odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku, zaključio da apelant u predmetnom sudskom postupku nije dokazao činjenice na kojima je zasnivao tužbeni zahtjev, te je slijedom toga odbio apelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku propisano da je "svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku". Dovodeći u vezu navedenu odredbu Zakona o parničnom postupku sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjima koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman