Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2077/17 (T. B.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2077/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2077/17, rješavajući apelaciju Tomislava Bošnjaka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tomislav Bošnjak protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 028562 16 Gž od 18. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomislav Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 26. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 028562 16 Gž od 18. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda na način da je obavezan tuženi („Triglav osiguranje“ d.d. Sarajevo) da apelantu na ime naknade štete na vozilu isplati određeni novčani iznos (koji iznos je manji od iznosa koji je dosuđen apelantu prvostepenom presudom), dok je preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
2. U predmetnom parničnom postupku, u obrazloženju odluke prvostepeni sud je naveo da je, shodno svim utvrđenim propustima vozača oba vozila u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi, ocijenio da odgovornost vozača vozila u vlasništvu apelanta iznosi 60%, dok ista odgovornost vozača vozila osiguranog kod tuženog iznosi 40%, te da postoji obostrana krivnja navedenih vozača u skladu sa članom 178. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prvostepeni sud je istakao da je djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev u skladu sa članom 178. stav 2. u vezi s članom 154. stav 1. ZOO, uzimajući u obzir krivnju vozača apelantovog vozila od 60% i ukupno utvrđenu štetu.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da se predmetna saobraćajna nezgoda dogodila na način da se vozač vozila (koje je u vlasništvu apelanta) uključivao sa vozilom u promet na magistralnu cestu, a da se osiguranik tuženog kretao magistralnom cestom, da je do kontakta navedenih vozila došlo na desnoj kolovoznoj traci kojom se kretao osiguranik tuženog. Kantonalni sud je ocijenio da su djelimično osnovani navodi žalbe tuženog koji se odnose na doprinos osiguranika tuženog nastanku predmetne saobraćajne nezgode, a iz razloga što je prvostepeni sud precijenio doprinos vozača navedenog vozila, a koji doprinos se ogleda u upravljanju vozilom nešto većom brzinom od maksimalne brzine dozvoljene za naseljeno mjesto. Kantonalni sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke proizlazi da je na mjestu nezgode maksimalno dozvoljena brzina od 50 km/h, da je brzina kretanja osiguranika tuženog u fazi kontakta iznosila oko 55 km/h, pa kako vještak nije mogao utvrditi brzinu kretanja istog vozila prije faze kontakta, da je zaključio da se vozilo kretalo nešto većom brzinom od maksimalno dozvoljene. Kantonalni sud je zaključio da je doprinos osiguranika tuženog nastanku predmetne saobraćajne nezgode u omjeru od 10%, a da se isti doprinos ogleda u gore navedenom, dok je doprinos apelanta (vozača koji je prilikom predmetne saobraćajne nezgode upravljao apelantovim vozilom) nastanku saobraćajne nezgode u omjeru od 90%. Kantonalni sud je pojasnio da se apelantov doprinos ogleda u poduzimanju opasne radnje tj. uključivanje vozilom sa parkinga na magistralni put, kojim se kretalo vozilo osiguranika tuženog, a kojom radnjom je vozač apelantovog vozila oduzeo pravo prvenstva osiguraniku tuženog, jer je po navodima vještaka saobraćajne struke apelantovo vozilo predstavljalo iznenadnu prepreku na putu, a što dokazuje i činjenica da osiguranik tuženog nije uspio reagirati ni manevrom izbjegavanja, a niti kočenjem. Kantonalni sud je konstatovao da su zbog naprijed navedenog, neosnovani apelantovi navodi žalbe da je na strani osiguranika tuženog brzina i nepoštivanje znakova upozorenja, ključni i odlučujući faktor nastanka predmetne saobraćajne nezgode.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da drugostepeni sud nije primijenio niti jednu odredbu materijalnog prava niti se pozvao na istu. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je postupanje Kantonalnog suda u bilo kojem dijelu bilo proizvoljno, odnosno da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman