Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3541/17 (L. A.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nasljedstvo
  • Testament
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ostavinski postupak
  • Ostavina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3541/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3541/17, rješavajući apelaciju Ljiljane Ahmić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ljiljana Ahmić protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 O 045122 17 Gž od 7. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljiljana Ahmić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Dervente, podnijela je 16. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 O 045122 17 Gž od 7. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina žalba podnesena protiv rješenja o nasljeđivanju.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je ostavitelj (umrli M. A. apelantičin suprug) sačinio sudski testament kojim je za života razdijelio dio svoje imovine i to ½ dijela predmetnih nekretnina (bliže opisanih u rješenju o nasljeđivanju), te da je testament proglašen na zapisniku kod prvostepenog suda. Okružni sud je istakao da su u provedenom ostavinskom postupku nasljednici (apelantica, Z. A.-J., Z. A., M. L., D. A. i S. A.) priznali testament kao istinit i pravno valjan i da se testamentarna nasljednica apelantica primila testamentarnog nasljednog dijela koji joj na osnovu testamenta pripada. Okružni sud je ukazao da su se nasljednici (apelantica, Z. A.-J., Z. A., M. L., D. A. i S. A.) prihvatili svojih nasljednih dijelova koji im po zakonu pripadaju u zaostavštini ostavitelja i predložili sporazum o diobi i načinu diobe na dijelu zaostavštine ostavitelja, pa je prvostepeni sud u skladu sa odredbama člana 10., 11., 70. i 165. Zakona o nasljeđivanju i člana 131. Zakona o vanparničnom postupku donio pobijano rješenje. Okružni sud je ocijenio da su apelantičini žalbeni navodi neosnovani. Naime, Okružni sud je istakao da apelantica navodi da je ostavitelj za života sačinio testament kojim je za života razdijelio imovinu, i to 1/2 dijela predmetnih nekretnina, te da je sud kao jedinu nasljednicu trebao proglasiti apelanticu. Okružni sud je konstatovao da ti navodi nisu istaknuti u prvostepenom postupku, kako svjedoči stanje spisa, pa da isti ne mogu biti uzeti u obzir od strane Okružnog suda u smislu odredbe člana 207. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku. Okružni sud je zaključio da je apelantica bila upoznata sa navedenim činjenicama i u vrijeme održavanja ročišta za raspravljanje zaostavštine, te da je mogla navedeno istaći u tom postupku uslijed čega bi prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava uputio imenovanu da pokrene parnični postupak radi utvrđivanja navedenih činjenica. Okružni sud je ocijenio da su s toga ti žalbeni navodi bez uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantica navodi da je ostavitelj sačinio za života testament u kojem je naveo da je vlasnik sa dijelom od ½ predmetne nekretnine, te je u testamentu ostavitelj naveo da svu tu imovinu (koja je navedena u testamentu), kao i drugu pokretnu i nepokretnu imovinu koja se u času smrti zatekne u njegovom vlasništvu ostavlja u nasljeđe svojoj supruzi-apelantici. Apelantica navodi da je nakon sačinjavanja tog testamenta ostavitelj dobio u vlasništvo i posjed i drugi dio predmetne nekretnine, tako da su u momentu smrti ostavitelja predmetne nekretnine bile upisane na njegovo ime sa dijelom 1/1.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na odredbe člana 207. ZPP, u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku, ukazao da apelantica svoje navode (da je sud kao jedinu nasljednicu trebao proglasiti apelanticu) nije istaknula u prvostepenom postupku, pa da iste nije mogu uzeti u obzir ni Okružni sud, jer je apelantica bila upoznata sa navedenim činjenicama i u vrijeme održavanja ročišta za raspravljanje zaostavštine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 207. stav 1. ZPP propisano da se u „žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave“. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem Okružnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3541/17 (L. A.) | Sudska praksa | Aktio