Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2303/17 (E. L., E. N., D. K. i D. P.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2303/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2303/17, rješavajući apelaciju E. L., E. N., D. K. i D. P., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli E. L., E. N., D. K. i D. P. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 359932 16 Rev od 28. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. L., E. N., D. K. i D. P. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Faruk Karić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 8. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 359932 16 Rev od 28. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačene su nižestepene odluke, na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine, Sudska policija) da apelantima, na ime razlike plaće na osnovu povećanja bruto satnice zbog povećanja životnih troškova za određeni period i na ime razlike naknade za minuli rad za isti period po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu za određeni period, isplati određene novčane iznose.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je dopustio reviziju tužene iako vrijednost pobijanog dijela zahtjeva ne prelazi 10.000,00 KM (član 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), jer je zaključio da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je konstatovao da je sporno u konkretnoj pravnoj stvari da li je tužena prilikom obračuna i isplate plaće za utuženi period primijenila odredbe (izmijenjenog) člana 9. Općeg Kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH, kojim je propisano da usklađivanje najniže bruto satnice Vlada F BiH vrši najmanje jednom godišnje u skladu sa povećanjem indexa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. U vezi s tim je istaknuto, da u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, da je Vlada F BiH obavezna da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca, s tim da se to povećanje odnosi na sve plaće u istom nominalnom iznosu. Također je navedeno da je Odlukom Vlade F BiH broj V-290/08, utvrđena najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM i najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM. Vrhovni sud je konstatovao da se, po ocjeni prvostepenog suda, a shodno odredbi člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora, na opredijeljeni tužbeni zahtjev koji se odnosi na razliku manje isplaćene plaće po osnovu usklađivanja imaju primijeniti odredbe izmijenjenog člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH kao povoljnije pravo za potraživanja apelanata u utuženom periodu. Dalje je navedeno, da prema nalazu vještaka finansijske struke tužena nije vršila obračun plate u skladu sa Odlukom Vlade F BiH broj V-290/08 i u skladu sa izmijenjenim članom 9. Općeg kolektivnog ugovora, te da je na temelju navedenog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud donio presudu kojom tužbeni zahtjev usvojio. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je Odlukom Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, a postupajući po zahtjevu Općinskog suda u Sarajevu, izraženo pravno shvatanje: “Da sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbom člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu sa povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom, jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada F BiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.“ Vrhovni sud je konstatovao da slijedom tog obavezujućeg pravnog shvatanja Odluka Vlade F BiH od 15. aprila 2008. godine koja je donesena na osnovu izmijenjenog člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH, o utvrđivanju najniže satnice ne može biti osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva s obzirom da ne postoje zvanični podaci Federalnog zavoda za statistiku o povećanju troškova života za 5% u periodu na koji se odnose zahtjevi apelanata.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je Vrhovni sud u odluci koju su osporili pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise, da Vrhovni sud nije imao zakonito utemeljenje da dopusti reviziju tužene, te da su nižestepeni sudovi u identičnim pravnim situacijama, u vezi predmetnog potraživanja, donijeli više stotina odluka u korist tužitelja, pa da proizvoljnim odlukama i zaključcima Vrhovni sud dovodi do pravne nesigurnosti.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu primjene procesnog prava, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Što se tiče navoda apelanata da je Vrhovni sud odlučivao o reviziji iako nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 237. st. 2. i 3. ZPP, Ustavni sud ukazuje da Vrhovni sud, u skladu sa odredbama člana 237. stav 3. ZPP, može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (dakle, bez obzira na vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude u smislu stava 2. tog člana). Ustavni sud ukazuje da se radi o primjeni procesno-pravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja na strani Vrhovnog suda u situaciji kada taj sud procijeni da bi odluka u određenom predmetu bila od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S obzirom da je, dakle, zakonodavac dao diskreciono ovlaštenje Vrhovnom sudu da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, što ne mora posebno ni obrazložiti, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno postupio u pogledu primjene odredaba člana 237. stav 3. ZPP. U pogledu navoda apelanata da su redovni sudovi povodom identičnog pitanja donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman