Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2446/15 (S. B.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2446/15
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2446/15, rješavajući apelaciju Sabahudina Bećarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sabahudina Bećarevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 004175 14 Rev od 18. februara 2015. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 004175 14 Gž 3 od 21. maja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sabahudin Bećarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, koga zastupa Dragan Gavrić, advokat iz Bijeljine, podnio je 14. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 004175 14 Rev od 18. februara 2015. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 004175 14 Gž 3 od 21. maja 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Vrhovnog suda, kao i od tuženih Š.B., H.A. i B.DŽ. i dr. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
2. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. juna 2017. godine, Vrhovni sud 21. juna 2017. godine, a tuženi su dostavili odgovor na apelaciju 30. juna 2017. godine.
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 004175 09 P 2 od 2. decembra 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je građenjem stekao pravni osnov za stjecanje prava svojine na stambenoj zgradi na sprat, ukupne površine 242 m2, pobliže opisanoj u stavu I dispozitiva ove presude. Stavom II iste presude usvojen je u cijelosti protivtužbeni zahtjev tuženih kojim je utvrđeno da je prednik (otac) apelanta B. J. u momentu smrti bio vlasnik prizemlja stambenog objekta i poslovne zgrade i titular prava korištenja na ostalim objektima, sve bliže opisano u stavu II izreke ove presude. Stavom III izreke iste presude djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev za naknadu štete, pa je apelant obavezan da tužiocima - protivtuženim naknadi štetu u iznosu od po 1.071,00 KM, ukupno 3.213,00 KM za sve troje tuženih, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
5. Tokom postupka Osnovni sud je izvršio uvid i pročitao svu pisanu dokumentaciju u spisu, zatim je saslušao veći broj svjedoka, kao i stranke u ovom parničnom postupku, te proveo odgovarajuća vještačenja. Iz izvedenih dokaza, a posebno apelantove izjave, Osnovni sud je zaključio da je apelant, nakon očeve smrti, izgradio veći dio objekata i izvršio veće popravke bez saglasnosti i uprkos protivljenju tužilaca-protivtuženih, koji su prema članu 133. Zakona o nasljeđivanju postali suvlasnici spornih nekretnina u momentu očeve smrti. Prema članu 15. stav 4. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/93, u daljnjem tekstu: ZOSPO), za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja, kao što su izgradnja i veće popravke objekata, potrebna je saglasnost svih suvlasnika, a istu odredbu sadrži i važeći Zakon o stvarnim pravima RS („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 58/09 i 95/11), i to u članu 32. stav 1. koji je stupio na snagu 1. januara 2010. godine. Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi zabrana bilo kakve dogradnje ili izgradnje objekata bez saglasnosti svih suvlasnika. Prema tome, s obzirom na to da je apelant u postupku priznao činjenice koje se odnose na izgradnju i dogradnju predmetnih objekata, Osnovni sud je smatrao da, shodno članu 125. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13, u daljnjem tekstu: ZPP), navedene činjenice ne treba dalje dokazivati, te je donio odluku kako je navedeno u dispozitivu presude.
6. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 004175 14 Gž 3 od 21. maja 2014. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda djelimično preinačena u st. I i II izreke presude. Usvojen je kao osnovan apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je građenjem stekao pravni osnov za stjecanje prava svojine na stambenoj zgradi na sprat, ukupne površine 242 m2, na nekretninama detaljno opisanim u stavu I prvostepene presude. Istom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tuženih - protivtužilaca kojim je traženo da se utvrdi da je prednik tužitelja (apelanta) u momentu smrti bio vlasnik prizemlja stambenog objekta i poslovne zgrade i titular prava korištenja na ostalim objektima, sve pobliže opisano u stavu II izreke presude prvostepenog suda. Nadalje, usvojen je u cijelosti kao osnovan eventualni zahtjev tuženih-protivtužilaca, te je utvrđeno da je prednik tužitelja - protivtuženih stekao u porodičnoj zajednici sa tuženim-protivtužiocem (apelantom) stambene zgrade i ostale objekte, što je sve detaljno navedeno u stavu II izreke prvostepene presude i da udio prednika tužitelja u stjecanju ovih nekretnina iznosi ½.
7. Okružni sud je, na osnovu dokaza izvedenih u prvostepenom postupku, utvrdio da je između apelanta i njegovog oca B.J. postignut usmeni sporazum da apelant dogradi očevu postojeću kuću, koju će obaviti vlastitim sredstvima, tako što će poboljšati uslove stanovanja u prizemlju, koje će pripasti ocu, i da dogradi sebi sprat. U konkretnom slučaju se pretpostavlja da je njihova volja bila da svakom od njih pripadne suvlasnički dio od po ½ tog stambenog objekta prema čl. 14. i 21. ZOSPO, koji se u konkretnom sporu primjenjuje shodno članu 356. Zakona o stvarnim pravima, uzevši u obzir da su i tužba i protivtužba podnesene za vrijeme važenja navedenog ZOSPO-a.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 004175 14 Rev od 18. februara 2015. godine apelantova revizija je odbijena, a revizija tuženih-protivtužilaca djelimično usvojena i drugostepena presuda preinačena u dijelu kojim je odlučeno o pravnom osnovu za stjecanje prava svojine na dijelu nekretnina koje su detaljno opisane u stavu II izreke prvostepene presude (septička jama i ograda), tako da se utvrđuje da je apelant stekao pravni osnov za stjecanje prava svojine na septičkoj jami i ogradi u dijelu od ½, dok se u ostalom dijelu revizija tuženih odbija, kao i zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.
9. Kako je utvrdio Vrhovni sud, odluka drugostepenog suda je pravilna i zakonita osim u dijelu koji se odnosi na utvrđenje postojanja pravnog osnova za stjecanje svojine na septičkoj jami i ogradi u kom dijelu je revizija tuženih usvojena i pobijana presuda preinačena na osnovu odredbe člana 250. stav 2. ZPP. Naime, septička jama i ograda, bez ikakve sumnje, predstavljaju sporedne stvari. One samo pripadaju stambenom objektu i navedenom poslovnom prostoru kao glavnim stvarima kojima služe. Kao takve dijele sudbinu glavne stvari, pa se u odnosu na njih, kod utvrđenja da glavne stvari (stambeni objekat i opisani poslovni prostor) pripadaju apelantu u dijelu od ½, isto moralo utvrditi i u odnosu na njih. Vrhovni sud dalje navodi da je, na osnovu izvedenih dokaza, utvrđeno da su apelant i njegov otac zajedničkim radom i ulaganjem izgradili sporni stambeni objekat. U njegovu izgradnju apelantov otac je unio postojeću uplanjenu porodičnu kuću, kao i zemljište. Navedeno je da je apelant uložio novčana sredstva u tu izgradnju s tim da se zajedničko građenje uz zajedničko ulaganje sredstava i rada pretpostavlja, ako je riječ o porodičnim odnosima (kao u ovom slučaju) i namjeri da rezultat bude zajednički, ako nešto drugo nije izričito ugovoreno.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Apelant smatra da su navedene odluke redovnih sudova donesene uz očigledno proizvoljnu primjenu prava, kao i nepravilno utvrđeno činjenično stanje. Vrhovni sud u konačnoj odluci uopšte nije ocijenio apelantove navode iz revizije da je u drugostepenoj presudi izvršeno više povreda odredaba parničnog postupka, jer se drugostepeni sud nije izjasnio o svim žalbenim razlozima, a što je bio dužan u skladu sa odredbom člana 221. ZPP.
12. Apelant navodi da je živio u zajednici sa svojim roditeljima cijeli život, osim ratnog perioda, kada je otišao u Njemačku sa porodicom da se skloni od ratnih neprilika. Po povratku u Bijeljinu, nakon rata, nastavlja da živi i radi u mjestu i na adresi prebivališta, te nakon nekoliko godina, u dogovoru i uz pristanak pokojnog oca, kao vlasnika zemljišta i stare kuće, neto površine 56 m2, ruši kuću i tom prilikom koristi samo nekoliko zidova od stare kuće i dio temelja, te na istom mjestu pravi novi stambeni objekat isključivo vlastitim sredstvima, velike vrijednosti, površine 242 m2 (prizemlje i sprat po 121 m2). Drugostepeni sud, kao i Vrhovni sud decidirano navode da je u konkretnom slučaju apelantovim sredstvima izgrađen novi objekat, te navode da je ovakav novi objekat izgrađen na osnovu „usmenog sporazuma“ između apelanta i njegovog oca. S obzirom na navedeno utvrđeno činjenično stanje, nije jasno na osnovu čega drugostepeni sud, kao i Vrhovni sudi u svojim odlukama navode da je bila volja apelanta i njegovog oca da svakom od njih pripadne suvlasnički dio od po 1/2, kada je „upravo bila volja pokojnog oca da apelantu pokloni predmetne nekretnine“, odnosno da mu pokloni obje parcele koje su predmet ovog spora, a u koje je apelant ulagao isključivo svoja novčana sredstva, a ne, kako pogrešno zaključuje drugostepeni sud, da im pripadnu jednaki suvlasnički dijelovi na objektu.
b) Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud navodi da u konkretnom sporu nije povrijeđeno nijedno apelantovo ustavno pravo na koje se poziva u apelaciji.
14. Vrhovni sud navodi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. U rješavanju odnosne pravne stvari na utvrđeno činjenično stanje primijenjene su relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim ili zlonamjernim. Vrhovni sud je iscrpno i svestrano obrazložio svoju odluku, te jasno i argumentovano iznio svoje zaključke na temelju kojih je odbio reviziju tužitelja uz jasno obrazloženje zašto njihovi revizioni navodi nisu mogli ishoditi drugačiju odluku. U skladu sa izloženim, predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.
15. Tuženi predlažu da Ustavni sud odbaci apelaciju kao nedopuštenu, jer utvrđene činjenice spora ni na koji način ne mogu opravdati apelantovu tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/93) relevantne odredbe glase:
Član 14.
Suvlasnik ima pravo da stvar drži i da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmjerno svom dijelu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika.
Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika. (...) Član 15. stav 4.
Za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (otuđenje cijele stvari, promjena namjene stvari, izdavanje cijele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje stvarnih služnosti, veće popravke) potrebna je saglasnost svih suvlasnika. Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. (...) Član 21.
Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.
Član 25.
Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati mu zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cenu zemljišta. (...)
17. U Zakonu o stvarnim pravima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 58/09 i 95/11) relevantne odredbe glase:
Član 15. stav 4.
(.....) (4) Mašine i slični uređaji koji su fizički povezani sa nepokretnošću ili koji se smatraju njenim nebitnim dijelom, smatraju se samostalnim stvarima ako je u odgovarajućem javnom registru upisano da su objekti prava trećeg lica. (....)
Poslovi vanrednog upravljanja Član 32. stav 1.
(1) Za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (promjena namjene stvari, izdavanje stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje službenosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanje i drugo) potrebna je saglasnost svih suvlasnika. (...)
Započeti postupci Član 356.
Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovoga zakona okončaće se po odredbama tih propisa.
18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 2 stav 1.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.(...) Član 125. stav 1.
Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice. Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 004175 14 Rev od 18. februara 2015. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant tražio utvrđivanje etažnog vlasništva ili suvlasništva, te naknadu štete, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Apelant smatra da su navedene odluke redovnih sudova donesene uz očigledno proizvoljnu primjenu prava, kao i nepravilno utvrđeno činjenično stanje. Navodi da u konačnoj odluci sud uopšte nije ocijenio apelantove navode iz revizije da je u drugostepenoj presudi izvršeno više povreda odredaba parničnog postupka, jer se drugostepeni sud nije izjasnio o svim žalbenim razlozima.
27. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
29. U odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni prava i netačno utvrđenim činjenicama, Ustavni sud naglašava da obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, te da su, nasuprot apelantovom mišljenju, jasna i logična i da nema elemenata koji ukazuju na to da je procjena činjenica i dokaza izvršena proizvoljno i na apelantovu štetu, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna u osporenim odlukama. Dakle, ocjenjujući predmetni postupak u cjelini i uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli redovni sudovi za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da su osporene odluke obrazložili na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZOSPO i Zakona o stvarnim pravima, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju, utvrđivanju činjeničnog stanja predmeta i u primjeni materijalnog i procesnog prava redovnih sudova. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.
30. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da Vrhovni sud nije ocijenio navode iz revizije, Ustavni sud naglašava da je, nakon uvida u obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda, vidljivo da je dato obrazloženje u odnosu na relevantne revizione navode, te se, stoga, ovi apelacioni navodi smatraju neosnovanim.
31. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
Ostali navodi
32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, niti je bilo procesnih propusta na koje je ukazivao apelant, te kada je redovni sud za svoje odluke dao argumentovane i jasne razloge.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman