Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1492/15 (M. M.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vanparnični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zakup
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1492/15

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1492/15, rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. M. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 V 029695 14 Gž od 19.

januara 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Tatjana Stojković, advokat iz Doboja, podnio je 28. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 V 029695 14 Gž od 19. januara 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Željeznica Republike Srpske a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) zatraženo je 29. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i protivnik predlagača su odgovore na apelaciju dostavili 10. i 14. jula 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 V 029695 12 V od 25. marta 2014. godine odlučeno je da rješenje zamjenjuje ugovor o zakupu stana u državnoj svojini u Doboju, koji je bliže preciziran u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), između protivnika predlagača kao zakupodavca i apelanta kao zakupca, za zakupninu od 12,70 KM plaćanjem mjesečno na račun Fonda za stanovanje RS sa preostalim odredbama ugovora kako je pobliže označeno u stavu I rješenja. Istim rješenjem protivnik predlagača je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.260,00 KM. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant prijedlogom koji je podnesen sudu 11. maja 2012. godine, a pozivajući se na odredbe člana 39 stav 2 Zakona o privatizaciji državnih stanova, tražio da sud donese rješenje kojim protivnik predlagača kao zakupodavac sa apelantom kao zakupcem zasniva zakup na predmetnom stanu koji je u državnoj svojini, za zakupninu od 12, 70 KM, uz naknadu troškova postupka. Osnovni sud je, takođe, naveo da je protivnik predlagača u odgovoru na apelantov prijedlog i tokom postupka istakao da se protivi apelantovom prijedlogu, jer je svojim rješenjem od 31. decembra 2002. godine apelantu dodijelio predmetni stan „radi privremene pomoći za stambeno zbrinjavanje predlagača (apelanta) i njegove porodice“, te da mu predmetni stan nije dodijeljen na korišćenje u svojstvu nosioca stanarskog prava. Takođe je istakao da nije u skladu sa odredbama člana 61 stav 1 Zakona o privatizaciji državnih stanova sproveden postupak dodjele apelantu predmetnog stana, te da apelant nije ispunjavao uslove za zaključenje ugovora o zakupu predmetnog stana shodno odredbama čl. 5, 10, 38 i 74 Zakona o privatizaciji državnih stanova. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je protivnik predlagača istakao da je apelant zajedno sa svojom suprugom otkupio dvosoban stan u Zavidovićima (bliže preciziran u obrazloženju rješenja) pod šifrom 05531, pa je, pozivajući se na odredbe člana 14 Zakona o privatizaciji državnih stanova, predložio da sud odbije apelantov prijedlog kao neosnovan.

6. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je na osnovu sprovedenih dokaza nesporno utvrđeno da je Rješenjem protivnika predlagača broj 17146/02 od 31. decembra 2002. godine apelantu dodijeljen predmetni stan na korišćenje, te da je apelant sa svojom porodicom ušao u posjed stana, koji bez zaključenog ugovora o zakupu, zajedno sa članovima svoje porodice, koristi sve do danas. Takođe je utvrđeno da je apelant 30. januara 2012. godine podnio protivniku predlagača zahtjev za zaključenje ugovora o zakupu predmetnog stana, ali da ugovor nije nikad zaključen. Ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da je apelantov prijedlog osnovan shodno odredbama čl. 38, 39 i 40 Zakona o privatizaciji državnih stanova, te je odlučio kao u izreci rješenja.

7. Okružni sud je Rješenjem broj 85 0 V 029695 14 Gž od 19. januara 2015. godine žalbu protivnika predlagača uvažio i prvostepeno rješenje preinačio tako što je apelantov prijedlog u cijelosti odbio. Nakon što je prvostepeno rješenje ispitao u granicama razloga iz žalbe i po službenoj dužnosti (član 221 Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), Okružni sud je zaključio da se žalbom protivnika predlagača osnovano ukazuje da je prvostepeno rješenje zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Okružni sud, u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem koje je ponovio u obrazloženju svoje presude, pozvao se na odredbu člana 38 Zakona o privatizaciji državnih stanova kojom je propisano da, „ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2015. godine ili u roku od godine dana računajući od dana okončanja spora iz člana 9 stav 2 navedenog zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji, pravno lice iz člana 13 stav 1 navedenog zakona i nosilac stanarskog prava dužni su da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme, u skladu sa odredbama ovog zakona“. Takođe je naveo da je odredbom člana 39 stav 2 istog zakona propisano da, ako se ne zaključi ugovor o zakupu stana, lica iz člana 38 tog zakona mogu podnijeti prijedlog sudu da u vanparničnom postupku donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o zakupu stana. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da se, u smislu odredaba Zakona o privatizaciji državnih stanova na kojim je apelant temeljio svoj prijedlog, ugovor o zakupu zaključuje između pravnog lica koje raspolaže državnim stanovima kao zakupodavca i nosioca stanarskog prava kao zakupoprimca takvog stana. U vezi s tim, Okružni sud se pozvao na odredbu člana 5 stav 1 Zakona o privatizaciji državnih stanova kojom je propisano da se „nosiocem stanarskog prava smatra lice koje je to pravo steklo prema odredbama Zakona o stambenim odnosima“, kao i na odredbu člana 72 stav 1 Zakona o privatizaciji državnih stanova kojom je propisano da „na stanovima u državnoj svojini ne može se steći stanarsko pravo“. Shodno navedenom, te imajući u vidu da apelant na osnovu rješenja od 31. decembra 2002. godine nije dobio predmetni stan na korišćenje u svojstvu nosioca stanarskog prava, niti je to svojstvo mogao steći shodno odredbama člana 72 stav 1 Zakona o privatizaciji državnih stanova, a budući da je apelant već otkupio dvosoban stan u Zavidovićima, Okružni sud je zaključio da na apelantovoj strani nisu ispunjeni uslovi iz člana 39 stav 2 Zakona o privatizaciji državnih stanova za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o zakupu stana, te je primjenom odredbe člana 235 stav 1 tačka 3 ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da su mu odlukom Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6 i 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da, iako nije radnik protivnika predlagača kao vlasnika predmetnog stana, ima pravo da zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana, a kao pravni osnov za takav zaključak apelant temelji na odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova.

b) Odgovor na apelaciju

9. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovani apelantovi navodi kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava i, s tim u vezi, povredu apelantovih prava koja su zagarantovana Evropskom konvencijom.

10. Protivnik predlagača je u odgovoru istakao da je apelant sa svojom suprugom otkupio dvosoban stan u Zavidovićima, te da, shodno odredbama čl. 14 i 39 Zakona o privatizaciji državnih stanova, ne ispunjava uslove za zaključenje ugovora o zakupu predmetnog stana. Stoga, smatra da su neosnovani apelantovi navodi kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava i s tim u vezi povredu apelantovih prava koja su zagarantovana Evropskom konvencijom.

V. Relevantni propisi

11. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

Član 19.

Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.

Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.

Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

12. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/00, 18/01, 47/02 59/08, 58/09, 71/10, 118/11 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 5.

(1) Nosiocem stanarskog prava smatra se lice koje je to pravo steklo prema odredbama Zakona o stambenim odnosima.

Član 10.

(1)Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.

Član 38.

Ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2015. godine ili u roku od godinu dana računajući od dana okončanja spora iz člana 9. stav 2. ovog zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji, pravno lice iz člana 13. stav 1.ovog zakona (u daljem tekstu: zakupodavac) i nosilac stanarskog prava (u daljem tekstu: zakupac) dužni su da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme, u skladu sa odredbama ovog zakona.

Član 39.

(...)

(2) Ako se ne zaključi ugovor o zakupu stana, lica iz člana 38. ovog zakona mogu podnijeti prijedlog sudu da u vanparničnom postupku donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o zakupu stana.

Član 72.

(1) Stupanjem na snagu ovog zakona na stanovima u državnoj svojini ne može se steći stanarsko pravo.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje broj 85 0 V 029695 14 Gž od 19. januara 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 5. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 28. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6 i 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

(...)

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6 stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

20. Ustavni sud, prije svega, ističe da je predmet spora u vanparničnom postupku bio apelantov zahtjev koji se odnosio na donošenje rješenja koje će zamijeniti ugovor o zakupu predmetnog stana u smislu člana 39 Zakona o privatizaciji državnih stanova, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

21. Apelant smatra da je u osporenom rješenju Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

22. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku, zaključio da apelant na predmetnom stanu nije, u smislu odredbe člana 11 Zakona o stambenim odnosima, stekao svojstvo nosioca stanarskog prava. Naime, Okružni sud je obrazložio da je rješenje protivnika predlagača o dodjeli predmetnog stana apelantu od 31. decembra 2002. godine doneseno u vrijeme kada protivnik predlagača nije mogao apelantu dodijeliti stan na korišćenje u svojstvu nosioca stanarskog prava, jer je doneseno nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova kojim je u članu 5 stav 1 propisano da se nosiocem stanarskog prava smatra lice koje je to pravo steklo prema odredbama Zakona o stambenim odnosima. S tim u vezi, jasno je ukazao da se na stanovima u državnoj svojini ne može steći stanarsko pravo (član 72 stav 1 Zakona o privatizaciji državnih stanova). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenom rješenju naveo jasne razloge zašto nije bilo zakonskog osnova za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o zakupu predmetnog stana iz člana 39 stav 2 Zakona o privatizaciji državnih stanova, kako je to apelant predlagao u svom prijedlogu, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o privatizaciji državnih stanova.

24. Dovodeći navode apelacije u kontekst obrazloženja datog u osporenim rješenjima, te imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima i Zakona o privatizaciji državnih stanova koje su u konkretnom slučaju primijenjene, Ustavni sud iz datog obrazloženja ne vidi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba Zakona o privatizaciji državnih stanova na koju je apelant neosnovano ukazao. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

25. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovih prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni odredaba Zakona o privatizaciji državnih stanova, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio osporeno rješenje uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova i Zakona o stambenim odnosima, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

27. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom i imovinu iz člana II/3

f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

28. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1492/15 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio