Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1876/15 (JP „Šumsko privredno društvo Zeničko – dobojskog kantona“ d.o.o. Zavidovići)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Povrat stana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 8, 8a
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1876/15
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1876/15, rješavajući apelaciju JP „Šumsko-privredno društvo“ Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JP „Šumsko-privredno društvo“ Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 019539 14 Gž od 23. februara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 P 019539 13 P od 5. februara 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JP „Šumsko-privredno društvo“ Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića podnijelo je 18. aprila 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 019539 14 Gž od 23. februara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 P 019539 13 P od 5. februara 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja Žarka Vučinića (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojeg zastupa Mirad Suljić, advokat iz Zavidovića (u daljnjem tekstu: pravni zastupnik tužitelja), zatraženo je 16. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i pravni zastupnik tužitelja su dostavili odgovore na apelaciju 16. juna 2017. godine, dok je Općinski sud odgovor na apelaciju dostavio 22. juna 2017. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud je Presudom broj 42 0 P 019539 13 P od 5. februara 2014. godine utvrdio da je tužitelj nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu, površine 57,90 m2, koji se nalazi u Vozući, općina Zavidovići (u daljnjem tekstu: predmetni stan), na spratu upravne zgrade Šumske uprave Vozuća, izgrađene na parceli pobliže označenoj kao u stavu 1. izreke presude, pa da slijedom toga ova presuda zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, te da je apelant na osnovu ove presude dužan sa tužiteljem zaključiti ugovor o otkupu tog stana. Stavom 2. izreke presude apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.142,40 KM, dok je u preostalom dijelu iznad dosuđenih troškova postupka tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (stav 3. izreke presude). Stavom 4. izreke presude odbačen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužitelj obaveže da mu preda u posjed predmetni stan.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj 22. marta 2013. godine podnio tužbu protiv apelanta radi utvrđivanja stanarskog prava. Općinski sud je na glavnoj raspravi, održanoj 20. decembra 2011. godine, na temelju brojnih izvedenih dokaza utvrdio da je apelant upisan kao posjednik parcele, pobliže označene kao u izreci presude, na kojoj se nalazi upravna zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan, koji je u postupku povrata stanova vraćen tužitelju kao korisniku tog stana. Predmetni stan je dobio na korištenje otac tužitelja Špiro Vučinić (u daljnjem tekstu: otac tužitelja) Odlukom o dodjeli stana pravnog prednika apelanta SOUR-a „Krivaja“ RO „Šumarstvo i primarna prerada drveta ŠIP“ Zavidovići OUR „Šumarstvo Gostović“ Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) broj 154/78 od 1. septembra 1978. godine. Rješenjem Službe za upravu ekonomskih poslova i poduzetništva Općine Zavidovići (u daljnjem tekstu: Služba) broj 02-372-908/98 od 20. juna 2007. godine utvrđeno je da je tužitelj bio korisnik predmetnog stana, da je živio sa ocem i majkom u tom stanu i da je otac tužitelja u međuvremenu umro. Majka tužitelja Irena Vučinić (u daljnjem tekstu: majka tužitelja) 2. novembra 1998. godine je podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana, ali je i ona u međuvremenu umrla. Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona broj 12-23-1375/01 od 10. marta 2011. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Službe od 20. juna 2007. godine, kojim je utvrđeno da je tužitelj bio korisnik predmetnog stana. Nadalje je navedeno da je zaključkom o dozvoli izvršenja Službe broj 03/5-23- 5969/07 od 11. decembra 2007. godine utvrđeno da je rješenje Službe od 20. juna 2007. godine postalo izvršno, te da je na temelju tog zaključka tužitelju 17. juna 2008. godine vraćen u posjed predmetni stan, što je konstatirano zapisnikom o primopredaji predmetnog stana broj 03/5-23- 5969/07 od 17. juna 2008. godine. Općinski sud je, također, utvrdio da otac tužitelja nije nikad zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, kao ni tužitelj, a da apelant nije nikad pokrenuo postupak deložacije tužitelja kao bespravnog korisnika tog stana. Također je utvrđeno da je presudom tog suda u predmetu broj 42 0 P 008692 10 P od 10. februara 2012. godine odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženom otkaže pravo korištenja predmetnog stana i da mu se naloži da stan preda u posjed apelantu.
7. Općinski sud je konstatirao da je među parničnim strankama sporno da li se predmetni stan može smatrati stanom u smislu Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) na kojem bi nosilac stanarskog prava imao pravo na otkup tog stana i da li je tužitelj kao član porodičnog domaćinstva svoga oca stekao status nosioca stanarskog prava na navedenom stanu. U vezi s tim je ukazao da je članom 54. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da tužitelj može tužbom tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitosti, odnosno neistinitosti neke isprave. Istaknuto je da se takva tužba može podnijeti kada je to posebnim propisima predviđeno, ili kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitosti, odnosno neistinitosti neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa iz koje odredbe zakona proizlazi pravo tužitelja na podnošenje ovakve tužbe. Općinski sud nije prihvatio „prigovor neblagovremenosti tužiteljevog potraživanja“, pozivajući se na odredbu člana 8a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 15/02). Navedeno je da je tom odredbom propisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je posebnim propisima koji su primjenjivani na teritoriji FBiH u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine proglašavan napuštenim stječe pravo na kupovinu stana po odredbama navedenog zakona nakon proteka roka od dvije godine od dana stupanja u posjed stana. Pošto je tužitelj u posjed predmetnog stana stupio 17. juna 2008. godine, što proizlazi iz zapisnika o primopredaji predmetnog stana, i pošto je apelant podnio tužbu protiv tužitelja 7. septembra 2010. godine kojom je tražio da se tužitelju otkaže pravo korištenja predmetnog stana, po ocjeni Općinskog suda, tužitelj nije mogao podnijeti zahtjev za otkup predmetnog stana prije okončanja postupka pred tim sudom u predmetu broj 42 0 P 008692 10 P. Postupak pred Općinskim sudom je okončan pravomoćnom presudom tog suda 10. februara 2012. godine, pa pošto je tužitelj podnio tužbu protiv apelanta 22. marta 2013. godine, Općinski sud nije prihvatio prigovor neblagovremenosti tužiteljevog potraživanja koji je istaknuo apelant. Nadalje je Općinski sud istakao da je članom 11. ZSO propisano da se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan, a da se zakonitim useljenjem smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Također, članom 30. st. 1. i 2. citiranog zakona propisano je da, ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu, svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za njegovo iseljenje a na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno predaji prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do dana pokretanja postupka nisu protekle više od tri godine a da se protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u daljnjih pet godina. Općinski sud se, također, pozvao na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te je interpretirao sadržaj navedenih odredaba.
8. Dakle, što se tiče pitanja da li se predmetni stan može smatrati apelantovim domom, što je, po ocjeni Općinskog suda, svrha člana 8. Evropske konvencije, istaknuto je da član 1. tačka 1. Prvog odjeljka Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini predviđa da se sva izbjegla i raseljena lica imaju pravo slobodno vratiti u svoje domove, da će imati pravo na povrat svoje imovine koja im je oduzeta zbog neprijateljstava počev od 1991. godine, zbog čega faktičko stanje zatečeno 30. aprila 1991. godine treba biti polazna tačka s koje će se razmatrati svi pravni sporovi proizašli nakon mjera koje preduzmu nadležni organi radi vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima. Dalje, članom II/5. Ustava BiH sva izbjegla i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove bez diskriminacije po bilo kom osnovu. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj 42 0 P 008692 10 P od 10. februara 2012. godine utvrđeno da je tužitelj, kao član porodičnog domaćinstva svoga oca, bio korisnik predmetnog stana i da je u tom parničnom postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužitelj predmetni stan vrati u posjed i na slobodno raspolaganje. Navedenom presudom je utvrđeno da je tužitelj predmetni stan koristio kao svoj dom u periodu od 1978. godine do 30. aprila 1991. godine, pa mu je primjenom člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju priznato pravo na dom, te je u tom postupku odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužitelju otkaže pravo korištenja predmetnog stana. Prema tome, pošto je tužitelj u konkretnom slučaju bio u faktičkom posjedu predmetnog stana 30. aprila 1991. godine, te s obzirom na činjenicu da mu je predmetni stan vraćen u posjed kao korisniku stana sa obrazloženjem da se radi o njegovom pravu na dom u smislu člana 8. Evropske konvencije, Općinski sud smatra da se tužiteljevo pravo na dom ne može ni na koji način ograničiti kako od organa javne vlasti, tako ni od apelanta koji mu je još 1978. godine dozvolio da stupi u posjed predmetnog stana u čijem posjedu je tužitelj živio zajedno i neometano sa svojim tada živim roditeljima sve do 30. aprila 1991. godine. Također, među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj predmetni stan koristio više od osam godina i da za to vrijeme niko nije pobijao njegovo pravo da predmetni stan koristi, da bi to korištenje nastavio i dalje da, zbog nastupanja ratnih dešavanja, stan nije morao napustiti. Stoga, Općinski sud smatra da bi se na spornu situaciju mogao primijeniti član 30. st. 1. i 2. ZSO, koji propisuje postupanje u slučaju nezakonitog useljenja u stan u roku od osam godina. Također, pošto je pravomoćnom Presudom tog suda broj 42 0 P 008692 10 P od 10. februara 2012. godine utvrđeno da je tužitelj koristio predmetni stan kao svoj dom, po ocjeni Općinskog suda, navedena presuda predstavlja osnov za stjecanje stanarskog prava na predmetnom stanu.
9. Osim navedenog, istaknuto je da je rješenjem Službe od 20. juna 2007. godine utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o službenom stanu, u smislu člana 4. ZSO, a da je članom 5. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo određeno da se odredbe ovog zakona neće primjenjivati na prodaju stanova koji su namijenjeni za stanovanje za vrijeme obavljanja službene djelatnosti. Međutim, kako je obrazložio Općinski sud, činjenica je da je tužitelj bio u faktičkom posjedu stana duže od osam godina, a da apelant nije podnosio zahtjev za njegovo iseljenje iz predmetnog stana koji je tužitelj koristio kao svoj dom, u smislu člana 8. Evropske konvencije. S obzirom na to Općinski sud smatra da se predmetni stan može smatrati stanom u smislu člana 3. ZSO a primjenom člana 11. ZSO, da je tužitelj stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, te da je apelant obavezan da sa tužiteljem zaključi ugovor o otkupu tog stana. Osim toga, Općinski sud je imao u vidu da je tužitelj kao član užeg porodičnog domaćinstva svog oca, nakon njegove smrti, a kasnije i smrti majke, koja je prethodno podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana, ostao jedini član užeg porodičnog domaćinstva svojih roditelja, te je zaključio da tužitelj, u smislu člana 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), može otkupiti predmetni stan kao nositelj stanarskog prava nakon smrti svojih roditelja. Navedeno je da je tom odredbom propisano da stan pod uvjetima iz navedenog člana može otkupiti i član užeg porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava uz njegovu suglasnost, ili u slučaju njegove smrti, a da, prema članu 10. tog zakona, tužitelj može otkupiti samo jedan stan pod uvjetima koji su utvrđeni Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Prema tome, Općinski sud smatra da nije pravno relevantno to što je tužitelj vlasnik kuće u Trebinju, jer se ne radi o otkupljenom stanu, nego o kući u vlasništvu, što nije nespojivo bilo da je u pitanju porodična kuća ili kuća izgrađena vlastitim sredstvima ili poklon i sl. Prema tome, Općinski sud je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu definiranim stavom 1. izreke prvostepene presude usvojio (da je tužitelj nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da predmetna presuda zamjenjuje ugovor o korištenju stana, te da je apelant na osnovu ove presude dužan sa tužiteljem zaključiti ugovor o otkupu tog stana).
10. Dalje, Općinski sud je naveo da je o protivtužbenom zahtjevu apelanta (da se obaveže tužitelj da mu preda u posjed predmetni stan) taj sud odlučio i „već donio pravomoćnu Presudu broj 42 0 P 008692 10 P od 10. 2.2012. godine, a kojom je odbijen zahtjev tužitelja [apelanta], koji je u ovom postupku tuženi, kojim je tražio da se utvrdi da tuženi, koji je u ovom postupku tužitelj, i članovi njegovog porodičnog domaćinstva lično duže od šest mjeseci ne koriste predmetni stan, da se tuženom otkazuje pravo korištenja navedenog stana, te da naloži tuženom da tužitelju [apelantu] preda u posjed, slobodan od lica i stvari, naprijed navedeni stan“. Slijedom navedenog, Općinski sud je o apelantovom protivtužbenom zahtjevu primjenom člana 196. stav 2. ZPP zaključio da postoji res iudicata koja jednako obavezuje i sud i stranke, jer sud ne može ponovo na zahtjev stranke donijeti u istom predmetu novu presudu, zbog čega je odbacio apelantov protivtužbeni zahtjev, jer je istovjetan tužbi iz predmeta broj 42 0 P 008692 10 P u dijelu kojim se tražila predaja u posjed predmetnog stana. O troškovima postupka Općinski sud je odlučio saglasno članu 386. stav 1. ZPP.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 42 0 P 019539 14 Gž od 23. februara 2015. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena, tako što je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, pa slijedom toga, da ova presuda zamijeni ugovor o korištenju tog stana i da apelant na osnovu presude tog suda sa tužiteljem zaključi ugovor o otkupu stana. Istom presudom je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.142,40 KM, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
12. Nakon što je ispitao presudu prvostepenog suda u dijelu u kojem se pobija apelantovom žalbom, Kantonalni sud je primjenom člana 221. ZPP zaključio da je apelantova žalba djelimično osnovana. Naime, Kantonalni sud smatra da je u vezi sa odlukom o tužbenom zahtjevu tužitelja Općinski sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbe čl. 4, 11. i 30. st. 1. i 2. ZSO („Službeni list SFRJ“ br. 14/84, 12/87 i 36/89) koji je preuzet kao zakon Federacije Zakonom o preuzimanju ZSO („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99), odredbe člana 5. stav 2. i člana 8(a) Zakona o prodaji stanova („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07 i 72/08), kada je zaključio da je tužitelj nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i, slijedom toga, da presuda prvostepenog suda zamijeni ugovor o korištenju predmetnog stana, te da apelant na temelju navedene presude sa tužiteljem zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da, i ako je tužitelj mogao steći stanarsko pravo na predmetnom stanu, to je mogao samo do 6. decembra 2000. godine, a da iz presude prvostepenog suda ne proizlazi da li je tužitelj do 6. decembra 2000. godine mogao steći stanarsko pravo, jer se prvostepeni sud time nije bavio, niti prvostepena presuda sadrži razloge o tome. Pored toga, smatra da iz prvostepene presude nije razumljivo kako je taj sud utvrdio da se radi o stanu, a ne o stanu koji je namijenjen za stanovanje za vrijeme obavljanja službene djelatnosti, kako je to tvrdio apelant tokom trajanja predmetnog postupka i u vezi s tim je dostavio dokaz za svoje tvrdnje - opći akt, član 50. stav 1. Pravilnika o raspodjeli stanova - kojim je definirano „da se stanovi koji se nalaze u poslovnim zgradama smatraju službenim stanovima“. Stoga, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud poistovjetio pojam „stana“ i „doma“ iako se između tih pojmova ne može staviti znak jednakosti.
13. Dalje, Kantonalni sud navodi da, kada bi se mogao i prihvatio stav prvostepenog suda da se radi o stanu, a ne može, jer je tužena strana dokazala suprotno, tužitelj na osnovu odredbe člana 30. ZSO nije mogao steći stanarsko pravo ni do 6. decembra 2000. godine. Prema tome, Kantonalni sud je ukazao, prema navedenoj odredbi zakona, da samo onaj ko se nezakonito useli u stan može dosjelošću steći stanarsko pravo, dok je u okolnostima konkretnog slučaja apelant dostavio dokaze da je predmetni stan dodijeljen tužitelju, odnosno njegovom predniku na korištenje. Stoga, tužitelj nema, niti može imati status bespravnog korisnika zbog čega se ni na sporni odnos ne mogu primijeniti odredbe člana 30. ZSO, kako je to pogrešno učinio prvostepeni sud. Također smatra, kada bi se predmetni stan i mogao smatrati stanom, a ne može, jer je apelant dokazao suprotno, i kada bi se moglo smatrati da je tužitelj temeljem odredbe člana 30. ZSO stekao status nosioca stanarskog prava, a ne može, jer nije bio bespravni korisnik predmetnog stana, zahtjev da se obaveže apelant da sa tužiteljem zaključi ugovor o prodaji stana ne bi bio osnovan zbog gubitka tog prava, zbog proteka roka iz odredbe člana 8(2) Zakona o prodaji stanova. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je tužitelj stupio u posjed predmetnog stana 17. juna 2008. godine, a da je tužbu u predmetnoj pravoj stvari sa zahtjevom na obavezivanje apelanta da sa njim zaključi ugovor o prodaji stana podnio 22. marta 2013. godine, dakle, protekom rokova propisanih zakonom, koji su, prema odredbi člana 8(a) citiranog zakona, prekluzivni i koji se ne mogu produžavati ni zbog kojeg razloga, pa ni zbog tvrdnji da je tužitelj čekao ishod spora vođenog kod tog suda pod brojem 42 0 P 008692 10 P. Upravo zbog situacija sličnih predmetnoj, Kantonalni sud je ukazao da je Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo noveliran, tako što je dodat novi član 46(a), čiji prvi stav glasi da po prispijeću pismenog zahtjeva za otkup stana, u skladu sa čl. 7, 8, 8(a) i 8(b) ovog zakona, člana 44. stav 1(6), čl. 47. i 49. ZSO se suspendiraju dok se ne zaključi kupoprodajni ugovor. Stoga je Kantonalni sud odlučio kao u st. 1. i 2. izreke presude. O troškovima parničnog postupka taj sud je odlučio saglasno odredbi člana 397. stav 2. ZPP.
14. Kantonalni sud, također, smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučio kao u stavu 4. izreke pobijane presude i zaključio da je o zahtjevu iz protivtužbe (za predaju u posjed predmetnog stana) odlučeno Presudom Općinskog suda broj 42 0 P 008692 10 P od 10. februara 2012. godine, koja je potvrđena Presudom drugostepenog suda broj 42 0 P 008629 12 Gž od 12. septembra 2012. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da apelant pogrešno smatra da se ne radi o istom zahtjevu a tu tvrdnju apelant je zasnivao na navodima da je u ranijem sporu zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana bio zasnovan na otkazu prava korištenja stana, a da je u ovom sporu zahtjev za predaju stana u posjed zasnovan na pravu vlasništva. U vezi s tim je navedeno da apelant gubi iz vida odredbu člana 53. stav 4. ZPP, prema kojoj će sud postupati po tužbi i kad tužitelj nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva, te da je apelant previdio i odredbu člana 53. stav
3. ZPP, prema kojoj sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva. Prema tome, Kantonalni sud je primjenom člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava.
16. Apelant ističe da je presudom Kantonalnog suda nastupila apsurdna situacija u kojoj tužitelju nije priznato stanarsko pravo i nema pravo na otkup predmetnog stana, jer je utvrđeno da se radi o službenom stanu, a apelant ne može tražiti iseljenje tužitelja iz stana. Stoga, apelant smatra pogrešnim stav prvostepenog i drugostepenog suda kojim je odbačena njegova protivtužba kojom je tražio da se tužitelj obaveže da mu preda u posjed predmetni stan, ocijenivši da se radi o presuđenoj stvari, jer smatra da se radilo o dva činjenično i pravno potpuno različita osnova za vraćanje stana njegovom vlasniku. S tim u vezi, ističe da više nema mogućnost za pokretanje postupka za iseljenje i predaju u posjed predmetnog stana i da mu je, stoga, povrijeđeno i pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelantove navode smatra neosnovanim. Smatra da je u postupku pred ovim sudom omogućeno apelantu da traži zaštitu svojih prava iz Ustava BiH i Evropske konvencije bez diskriminacije po bilo kom osnovu. Također, navodi da je u konkretnom slučaju pravilno postupio i donio zakonitu odluku zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Općinski sud, također, smatra apelantove navode neosnovanim.
19. Pravni zastupnik tužitelja smatra da je navedena apelacija neblagovremena i nedozvoljena zbog čega predlaže da se zbog tih razloga odbaci.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 53. st. (3) i (4) […] (3) Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.
(4) Sud će postupiti po tužbi i kada tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva. Ako je tužilac u tužbi naveo pravni osnov, sud nije vezan uz njega.
Član 196. st. 1. i 2.
(1) Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna.
(2) Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbacit će tužbu.
VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 42 0 P 019539 14 Gž od 23. februara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelant je primio 25. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
26. Ustavni sud, dakle, prvenstveno zapaža da se apelant pozvao na povredu prava garantiranih članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te u vezi s tim ukazuje na svoj stav izražen u Odluci broj AP 39/03 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) prema kojem državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga će Ustavni sud, s obzirom na to da je apelant javno preduzeće, ispitati apelacione navode o povredi prava garantiranih članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Ustavni sud primjećuje da se postupak koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odnosi na tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđivanje stanarskog prava i protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio predaju u posjed predmetnog stana, te da se, dakle, radi o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
29. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) i praksi Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka naglasio da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
31. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo utvrdivši da se radi o presuđenoj pravnoj stvari, zbog čega je odbačena apelantova protivtužba kojom je tražio da mu tužitelj preda u posjed predmetni stan.
32. Ustavni sud u konkretnom slučaju zapaža da su redovni sudovi, na osnovu provedenih dokaza, odbacili apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužitelj preda u posjed predmetni stan, te da su svoj zaključak zasnovali na relevantnoj odredbi člana 196. stav 2. ZPP. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje odluke obrazložili na argumentiran i jasan način, koji ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno. Naime, Ustavni sud zapaža da su sudovi u odnosu na apelacione navode da se u konkretnom slučaju ne radi o res iudicata nesporno utvrdili da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je prije podnošenja predmetne tužbe o kojoj je odlučeno osporenim presudama redovnih sudova pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj 42 0 P 008692 10 P od 10. februara 2012. godine odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, pored ostalog (tj. utvrđenja da tužitelj ne koristi predmetni stan i da mu se otkaže pravo korištenja), i da se tužitelju naloži da predmetni stan preda u posjed apelantu, slobodan od lica i stvari, a koji je apelant istakao i u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenim presudama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog predmeta, odlučujući o apelantovom protivtužbenom zahtjevu, jasno i razložno obrazložili da se radi o pravosnažno presuđenoj stvari - res iudicata - zbog čega sud ne može ponovo u predmetnom parničnom postupku donijeti novu presudu, jer je u tom dijelu apelantov protivtužbeni zahtjev istovjetan apelantovom tužbenom zahtjevu iz predmeta broj 42 0 P 008692 10 P, u dijelu u kojem je tražio predaju u posjed predmetnog stana. Ustavni sud dalje podsjeća da je odredbom člana 196. stav 2. ZPP propisano: „Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravosnažno presuđena i ako utvrdi da je parnica pokrenuta po zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbacit će tužbu.“ Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili i apelantove navode da se ne radi o istom zahtjevu (u smislu da je prethodni zahtjev za predaju u posjed bio zasnovan na otkazu prava korištenja stana, a da je u ovom sporu zasnovan na pravu vlasništva), te da je Kantonalni sud uz pozivanje na odredbu člana 53. st. 3. i 4. ZPP dao eksplicitne razloge zašto ovi apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu sadržaj navedenih odredaba, te okolnost da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova, te okolnost da su redovni sudovi dali dovoljno jasne i argumentirane razloge zbog čega su zaključili da se radi o presuđenoj stvari - res iudicata - pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, tj. ZPP, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne nalazi proizvoljnosti u odlučenju redovnih sudova koji su odbacili apelantov protivtužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana.
33. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da apelant u apelaciji nije posebno obrazložio svoje navode o kršenju tog prava, odnosno da se oni u suštini zasnivaju na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman