Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2536/17 (Z. M.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ostavina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2536/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2536/17, rješavajući apelaciju Zlatana Mandića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zlatan Mandić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 P 032772 16 Rev od 23. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zlatan Mandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, podnio je 20. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 032772 16 Rev od 23. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 032772 15 Gž od 2. marta 2016. godine kojom je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 032772 14 P od 26. juna 2015. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da u zaostavštinu iza pokojnog Andrije Mandića ne ulazi ½ kuće i nekretnine (preciznije označene u izreci prvostepene presude), te da se Rješenje Općinskog suda od 7. novembra 2013. godine stavi van snage i da se izdvoji drugi sprat kuće, jer je taj sprat kuće gradio apelant u periodu od 1972. do 1974. godine.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da se prema odredbama člana
151. Zakona o nasljeđivanju, koji je važio u vrijeme donošenja Rješenja o nasljeđivanju od 7. novembra 2013. godine, u postupku raspravljanja zaostavštine utvrđuje ko su nasljednici iza umrlog, koja imovina sačinjava njegovu zaostavštinu i koja prava pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim licima. Dalje je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da su apelant (sin umrlog Andrije Mandića) i tužena Manda Mandić (supruga umrlog Andrije Mandića) zakonski nasljednici iza umrlog Andrije Mandića, te da su na osnovu Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Širokom Brijegu od 7. novembra 2013. godine apelant i tužena naslijedili ostavinsku masu sa po 1/3 dijela (1/3 naslijedio Blago Mandić, sin umrlog Andrije Mandića), dok su se nasljednice Mirjana Čerkez i Anita Kolobarić odrekle svog dijela nasljedstva (prvostepeni sud je naveo da iz iskaza Mirjane Čerkez proizilazi da su u ostavinskom postupku, ona i Anita Kolobarić jasno navele da se odriču svojih nasljednih dijelova, ali u korist apelanta, te da misli da su se pogrešno izrazile i da su trebale navesti da se prihvataju svojih nasljednih dijelova i iste ustupaju apelantu, kao njihovom ujaku). Vrhovni sud je naveo da je apelant, na zapisniku sa ostavinske rasprave od 16. oktobra 2012. godine, dao nasljedničku izjavu kojom se prihvata svog dijela nasljedstva koje mu po zakonu pripada iza umrlog oca, a ostalim nasljednicima nije osporio pravo na nasljedstvo. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da je apelant učestvovao u ostavinskom postupku, ali da nije isticao prigovore u odnosu na obim zaostavštine njegovog oca, na način izdvajanja dijela na ime uvećanja vrijednosti imovine ostavitelja u smislu odredaba člana 35. stav 1. Zakona o nasljeđivanju (drugostepeni sud je ukazao da je neosnovan apelantov žalbeni navod da iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da je on sudjelovao u izgradnji kuće, iz razloga što saslušani svjedoci nemaju izravnih saznanja koliko je i kako apelant doprinosio u izgradnji kuće). U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je takvo pravo pripadalo apelantu, kao zakonskom nasljedniku, u smislu odredaba člana 231. stav 1. tačka 2. Zakona o nasljeđivanju, ali da apelant to pravo nije iskoristio tokom provedenog ostavinskog postupka. Vrhovni sud je zaključio da je pravilno odbijen apelantov zahtjev za izdvajanje iz utvrđene zaostavštine umrlog Andrije Mandića, obzirom da je pravosnažnim rješenjem ostavinskog suda utvrđeno šta je činilo njegovu imovinu. U odnosu na osporavanje valjanosti nasljedničkih izjava datih od strane Mirjane Čerkez i Anite Kolobarić, koje su se odrekle naslijeđa, navedeno je da pravo na poništaj nasljedničke izjave pripada samo licu koje je takvu izjavu dalo. Vrhovni sud je ukazao da su u odnosu na dio tužbenog zahtjeva da se pravosnažno ostavinsko rješenje stavi van snage, pravilno nižestepeni sudovi zaključili da pravosnažnost rješenja o nasljeđivanju ima za posljedicu da se više ne može ponovo raspravljati ostavina, niti donositi novo rješenje o nasljeđivanju, a zakonom nije propisana mogućnost da parnični sud svojom presudom stavlja van snage pravosnažno ostavinsko rješenje. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, pored ostalog, ukazuje da je iz provedenih dokaza jasno da imovina iza pokojnog Andrije Mandića nije uručena nasljednicima na zakonit način. Apelant je naveo da su se Mirjana Čerkez i Anita Kolobarić odrekle nasljedstva u njegovu korist. Osim toga, apelant navodi da nisu navedeni dokazi i ocjena dokaza na kojima se zasnivaju odluke Vrhovnog suda i nižestepenih sudova. Apelant u suštini smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, posebno u pogledu doprinosa apelanta u izgradnji kuće.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji ponavlja identične navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman